Hrvatski koordinacioni odbor i sabor Hrvata BiH 1994.

U nastavku prenosimo članak predsjednika HKD Napredak prof. dr. Franje Topića iz Katoličkog tjednika – br. 7 od 23. veljače 2014. godine o Hrvatskom koordinacionom odboru i Saboru Hrvata BiH 1994. godine.

Piše: prof.dr. Franjo Topić

Nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen je Hrvatski koordinacioni odbor (HKO) kojeg su činile Vrhbosanska nadbiskupija, Franjevačka provincija, Caritas, Hrvatska demokratska zajednica Grada Sarajeva, Hrvatska seljačka stranka BiH, Hrvatsko vijeće obrane iz Sarajeva, HKD Napredak i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić.

Bosanski Srbi su se pobunili protiv neovisne Bosne i Hercegovine (referendum 1. Ožujka 1992.) onda su zajedno s krnjom Jugoslavijom tj. (Srbija i Crna Gora) započeli rat u BiH. Kao što je poznato u travnju 1993. Došlo je do sukoba Hrvatskog vijeća obrane i (bošnjačke) Armije. Kako se situacija u Sarajevu i BiH sve više komplicirala i pogoršavala s opasnošću totalnog rata i nestanka BiH i bosanskih Hrvata, to su sarajevske hrvatske i katoličke organizacije radile na suzbijanju sukoba barem u Sarajevu, a i na rješavanju mnogih otvorenih pitanja. Treba podsjetiti da je Sarajevo živjelo u potpunoj opsadi, da po godinu dana nije imalo struje i vode, a da je 1993. humanitarna pomoć bila najčešće 200 grama riže tjedno. Barem dobre dvije godine uz različite oscilacije 1kg riže je koštao 60 DEM, šećer 50 – 60 DEM, litar ulja 50 DEM, itd. Tijekom kolovoza 1993. Pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela hrvatskih stranaka, Crkve i HKD Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen Hrvatski koordinacioni odbor (HKO) kojeg su činile Vrhbosanska nadbiskupija, Franjevačka provincija, Caritas, Hrvatska demokratska zajednica Grada Sarajeva, Hrvatska seljačka stranka BiH, Hrvatsko vijeće obrane iz Sarajeva, HKD Napredak i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić. Dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk.  HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica, što je fenomen za šire proučavanje. Zasjedalo se često, a nekad i svakodnevno u Bogosloviji i u Napretku koji je djelovao u Bogosloviji. Sve su odluke i priopćenja donošeni usuglašavanjem stavova, a nikada preglasavanjem. Obavljeni su razgovori sa svim važnim domaćim i međunarodnim čimbenicima (T. Nevjestić, ISJEČAK NAŠEG VREMENA, u: Napretkov narodni godišnjak za 1997., 372-376). HKO je, prema sudu sudionika i svjedoka toga teškog vremena odlučuno utjecao da ne dođe do sukoba Armije i HVO-a u Sarajevu, a neki su to željeli i radili na tomu na objema stranama. Da je došlo do sukoba, mnoge bi stvari bile teže i kompliciranije, ne samo u Sarajevu kao glavnom gradu, nego i u cijeloj BiH.

Sabor Hrvata BiH

HKO je bio organizator Sabora Hrvata BiH u Sarajevu 6.veljače 1994., dan nakon stravičnog maskra na tržnici Markale. Na saboru su usvojeni dokumenti koji su bili prisutni i na Ženevskim pregovorima. Na ovom saboru je izabrano Hrvatsko narodno vijeće (HNV), čiji je predsjednik bio dr. Ivo Komšić, koje je nastavilo ostvarivati slične ciljeve i zadatke HKO-a, ali u kojem više nisu bile službeno ranije spomenute organizacije i institucije, nego pojedinci. Dr. Komšić u svojoj memoarskoj knjizi govori dosta o HKO-u, HNV-u i Saboru. HKO je odigrao svoju važnu ulogu, i što se rijetko događa sam sebe dokinuo. Napredak i Bogoslovija su osigurali većinu logistike za ovaj sabor. Treba reći da je Steve Bubalo osim što je došao iz Amerike sa suprugom, Perom Radielovićem i Valentinom Ivankovićem bio donator Sabora.

Na Saboru su sudjelovale mnoge ugledne osobe iz javnog života BiH i RH: Zvonimir Šeparović, predsjednik Žrtvoslovnog društva Hrvatske, Drago Stipac, legendarni HSS-ovac, Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Stipe Mesić. Bio je Haris Silajdžić, tada predsjednik Vlade BiH, Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH, Miro Lazović, predsjednik Skupštine BiH, Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a Hrvatske, akademik Božidar Matić, biskup Pero Sudar, Mariofil Ljubić, potpredsjednik Skupštine BiH, Jure Pelivan, bivši predsjednik Vlade, predsjednik HKD Napredak Franjo Topić, i nekoliko članova Središnje uprave, Ilija Šimić, vlč. Luka Brković, Željko Ivanković, fra Ljubo Lucić, fra Luka Markešić, Hrvoje Ištuk, Ivan Lovrenović… kako je netko napisao: sve od hrvatske inteligencije i umjetnika je bilo prisutno. Saboru su prisustvovali različiti veleposlanici i međunarodni predstavnici na čelu sa američkim veleposlanikom Jakovichem, francuskim Jacolinom koji je bio posebno značajan jer je francuski UMPROFOR kontrolirao sarajevsku zračnu luku i uglavnom cijelo Sarajevo. Saboru su nazočili domaći visoko državni i crkveni dužnosnici. Važnu ulogu je imao i Sergio di Mello, predstavnik Ujedinjenih naroda za bivšu državu, omogućivši dolazak stotinjak ljudi zrakoplovima UN-a iz Zagreba, Splita i Frankfurta, što je bio u to doba pravi pothvat jer nisu mogli ni ministri lako dobiti dopuštenje za te letove.

Plodovi Sabora

Prije su održani u Hrvatskoj sabori Hrvata Posavine, srednje i zapadne Bosne, pa je ovaj sabor bio zbirni rezultat ostalih sabora. Na njega i njegove rezultate s nestrpljenjem su čekali mnogi domaći i strani političari. Osnovni prijedlog je bio da se BiH uredi na osnovi deset provincija/županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora su bitno utjecali na zaustavljanje sukoba između Armije Ii HVO i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata. Da nije bilo Sabora, u Lašvanskoj dolini bio bi pokolj neviđenih razmjera. Prema stranim promatračima, u Lašvanskoj dolini je bilo oko 30 000 vojnika bošnjačke Armije. Zagrebački političar i publicist Slavko Goldstein je napisao kako je ovaj sabor unio u hrvatsku javnost „dašak već gotovo zaboravljenog optimizma“ (HRVATSKA POSLIJE SPORAZUMA, u: Erasmus 6./1994, 20. s.). A Vesna Pusić je navela kako je „inicijativa Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine bila jednim od glavnih pokretača promjena koje su se (samo šest tjedana ranije) činile nemogućim i iluzornim i koje su možda početak kraja rata na ovim prostorima.“ Petar Galbarith, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, ustvrdio je: „Također je važno bilo to što se pojavila skupina Hrvata koja je predložila drukčije ideje…Dakle, Sabor u Sarajevu bio je vrlo važan…Također za raspravu o zemljovidima, posebno su bile važne njihove ideje o tomu. Bili su osnova (za raspravu). Također su pridali značaj za pitanju Bosanske Posavine, što u dotadašnjim raspravama nije bio slučaj“ (Erasmus 6/1994., 14-15.).

Deklaracija Sabora

Saborska deklaracija imala je sljedeće točke:

1.  Državna cjelovitost BiH je vitalni interes hrvatskoga naroda;

2.  žuran i apsolutan prestanak svih ratnih djelovanja;

3.  u BiH se mora osigurati kontinuitet državotvornosti svih triju naroda i njihova jednakopravnost;

4.  odbacuje se svako rješenje krize u BiH koje sankcionira etničke progone i omogućuje nastavak etničkoga čišćenja;

5.  zahtijeva se povratak svih prognanih i izbjeglih u njihove domove;

6.  predlaže se federalno uređenje BiH na kantonalnoj osnovi.

Zar ne bi bilo i danas ovakvo uređenje bolje od ovoga što imamo? S dva entiteta BiH nema dobru i normalnu budućnost što se svakodnevno osvjedočujemo. Loše je, bez obzira na ove nove prosvjede, da se hoće reformirati samo Federacija, a ne cijela BiH. Srbi, kao i svi ostali, trebaju imati sva narodna i osobna prava, ali entiteti su praktično „neovisne“ države i teško mogu solidno funkcionirati. Jedan od glavnih argumenata međunarodne zajednice da ne treba reformirati RS jest da on funkcionira. Funkcioniranje je vrlo važan argument, ali nije dovoljan niti jedini, pa i logori funkcioniraju – naravno da time ne uspoređujemo RS s logorima. Međunarodna zajednica je učinila najvažniju stvar kad je zaustavila rat. Ali to nije dovoljno, sad treba organizirati Dayton 2, što je tražio i sam Holbrooke, da bi zemlja bila što funkcionalnija, pravednija i jeftinija. Jasno je da su domaći političari prije svega odgovorni i da bi trebali naći neko dobre rješenje – može i onood Sabora. Ali i međunarodna zajednica je sudjelovala i zapravo stvorila Daytonski sporazum i suodgovorna je za njegovo funkcioniranje i popravljanje. Uzaludna je isprika da to trebaju domaći političari uraditi. Pa vidi se golim okom kako rade oko pitanja Sejdić i Finci. Prije će umrijeti i Sejdić i Finci nego što će se domaći lideri sami dogovoriti. Dakle, trebaju zajedno raditi domaći i međunarodni lideri na čelu s OHR-om i SAD-om koje su bile glavni kreator Daytonskog sporazuma, uostalom u SAD-u je i načinjen. Naravno da to nije lako i da to traži puno napora, ali to ne može biti isprika za nerad domaćim političarima i međunarodnoj zajednici. Jer ovako će BiH biti stalno trusno područje. Nije valjda da netko želi da to stalno i bude? Ako je tako, onda je to pitanje zloće i preuzimanja velike odgovornosti za moguće katastrofalne posljedice. Ceterum censeo, najvažnije je nek se BiH učlani u NATO jer to je, ne samo vojna, nego i ekonomska i politička organizacija. DA ljudi budu barem sigurni da se neće više ginuti, a s NATO-om će biti bolje i Finciju Sejdiću.