Josip Mijić, poetika crnog i transcendentnog

Likovnim izrazom i slikarskim opusom Josipa Mijića dominira crna boja. Ako bi tražili pandan ili analogiju za poetiku crnog unutar popularne kulture, jedna od prvih asocijacija zasigurno bi bio Johnny Cash. Ako bi prebirali još dublje po pop-kulturnoj zaostavštini, došli bi i do Gothic pokreta, popularnih darkera koji su svojom subkulturnom pojavnošću značajno obilježili ’80-te i ’90-te godine prošloga stoljeća. Ali neka ta vrsta analogije ostane tema za neke druge tekstove.

Umjetniku nije lako definirati zašto koristi određeni likovni postupak ili određenu boju. Tako i Josip Mijić kaže da je crna boja vremenom naprosto srasla s njim, postavši neodvojiv dio njegovog likovnog jezika i umjetničkog habitusa. Čak i kada bi povremeno pokušao pobjeći od crne, to su bili neuspješni pokušaji. Nešto neobjašnjivo ga je vuklo prema toj boji. Referirajući se na francuskog slikara Pierre Soulagesa, Mijić kaže da bi najlogičniji odgovor na pitanje zašto koristi crnu boju bio – zato! Kada bi, recimo, vjeru mogli objasniti matematički, to više ne bi bila vjera. U tom kontekstu i umjetničko stvaranje nikada nije do kraja jasno, kazuje Mijić. Crna u biti sadrži sve boje, jer je jedina boja koja ne reflektira svjetlost ili zrake. Bijela nam nudi sve boje, a crna ih krije. Pa je i taj je segment Mijiću zanimljiv kad je riječ o crnoj. Crnu boju on povezuje i s transcendentnošću. Mijić objašnjava da je Bog iznad svjetlosti jer je svjetlost jedna vrsta emanacije, dio ovoga svijeta. Ovom temom crnog i transcendentnog Mijić se bavio i u svom doktorskom radu kojeg je naslovio – Tmasto i materijalno u vizualizaciji transcendentnog u sakralnom slikarstvu.

Mijić cijeni već spominjanog Pierre Soulagesa, francuskog umjetnika i predstavnika apstraktnog ekspresionizma u francuskom slikarstvu. Cijeni velikog talijanskog slikara i kipara Alberta Burria. Kaže da je važno proučavati i istraživati druge umjetnike. To se prije svega odnosi na mlade umjetnike koji se tek razvijaju. No, kako se razvija umjetnikov svijet i likovni izričaj, tako je nužno sve više osluškivati samoga sebe. Jer ako su mladi umjetnici previše fokusirani na druge umjetnike, postoji opasnost da postanu oni – dakle, ti drugi umjetnici – i izgube dio sebe.

Josip Mijić iza sebe već ima dvadeset i dvije samostalne izložbe te oko stotinu skupnih. Autor je dvaju vitraja u crkvi Uznesenja Marijina u Trebižatu pokraj Čapljine, šest vitraja u crkvi sv. Ilije u Masnoj Luci na Blidinju, pet vitraja u crkvi sv. Franje Asiškog u Čapljini, vitraja u kapeli sv. Franje u Gornjem Vukšiću i triju postaja križnoga puta u crkvi Navještenja Gospodinova u Širokom Brijegu. Dobitnik je brojnih nagrada za svoje likovno stvaralaštvo, među kojima valja izdvojiti prvu nagradu na 27. međunarodnom natječaju u mini-otisku u Cadaquesu (Španjolska) 2007. godine, kao i prvu nagradu u kategoriji kiparstva i nagradu Grand Prix na prvom salonu minijaturne umjetnosti u Rijeci – RIJEKA MINI ART 2017.