Prihvaćanje sv. Ćirila i Metoda zaštitnicima HKD Napredak

Piše: fra Mirko Filipović

Sveta braća Ćiril i Metod potječu iz obitelji visokog bizantskog vojnog upravitelja u grčkom gradu Solunu, gdje su rođeni u početkom 9. stoljeća, 815. i 826. Obojica su ne samo odrastajući sa susjedima Slavenima izvrsno naučili njihov jezik, nego su ga vjerojatno i u kući govorili, jer im je majka bila Slavenka. Stariji brat Mihael vršio je, kao i otac, vojničko-upravnu službu, a na vrhuncu karijere zamonašio se i povukao u samostan te uzeo monaško ime Metod. Mlađi brat Konstatntin školovan je na carskom dvoru skupa s budućim bizantskim carem Mihaelom III. te potom obavljao službu voditelja patrijaršijske biblioteke. Bio je vrlo učen i sposoban predavač te je stekao nadimak „filozof“.

Car Mihael ih je najprije poslao u Kazarsko carstvo na Azovsko more u misiju rasprave sa Židovima i Saracenima. Uto doba je moravski knez Rastislav napisao caru Mihaelu molbu da mu pošalje „takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio“.

Car se odlučuje za Metoda i Konstantnina, a oni, po nalogu patrijarha Focija, u misiju kreću tek kada su se vrhunski pripravili: Konstantin je na temelju predloška grčkog alfabeta oblikovao posebno, slavenskom jeziku prilagođeno pismo, koje je kasnije prozvano glagoljica, potom su preveli Bibliju i liturgijske knjige na slavenski jezik a prijevod zapisali tim novim pismom. Slavenski jezici u to doba nisu se bili jedan od drugoga toliko udaljili kao danas pa su makedonski oblik slavenskoga narječja, nazvan kasnije staroslavenskim jezikom, dobro razumjeli i u Moravskoj i Češkoj, Bugarskoj i Hrvatskoj.

Misija u Moravskoj je propala zbog pobune moćnih franačkih biskupija koje su pokrivale ta slavenska područja, a zbog čega je knez Rastisav i pisao za pomoć u Bizant: bojao se potpune germanizacije svoga kneževstva. Konstantin i Metod morali su ići u Rim na opravdanje. Ondje ih je papa Hadrijan II. svečano dočekao i odobrio njihov rad, prihvaćajući da je priča o samo tri sveta jezika – hebrejskome, grčkome i latinskome – u biti heretična, jer je Bog stvorio sve jezike i narode. U Rimu Konstantin umire zamonašivši se prije smrti i uzevši ime Ćiril, a Metoda papa imenuje panonskim nadbiskupom sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici. Ipak je svoj život završio u Moravskoj i grob mu se nalazi u moravskom Velehradu. Ćirilovi i Metodovi pratitelji i učenici raspršili su se po cijelom slavenskom svijetu i svoje djelovanje utkali u temelje kulturne povijesti svih slavenskih naroda.

U preslavskoj školi u Bugarskoj iz glagoljice i grčkog pisma razvila se ćirilica, najprije stara, a iz nje su se kasnije formirale sve današnje nacionalne redakcije ćirilice. U Hrvatskoj se najdulje od svih slavenskih krajeva, sve do 19. stoljeća  zadržala glagoljica, njome su pisani svi najvažniji narodni spomenici – Baščanska ploča, Vinodolski zakonik, Istarski razvod, a u Lici u Kosinju tiskan je glagoljicom 1483. „Misal po zakonu riskoga dvora“, prva tiksana hrvatska knjiga, inkunabula, jer je izdana samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma.

U Bosni i Hercegovini i okolnim dalmatinskim krajevima, kombinacijom ćirilice i glagoljice, oblikovana je bosanica, kojom su pisane sve najznačajnije povijesne povelje počevši od povelje Kulina Bana, svi stećci, Humačka ploča, Hvalov zbornik, Hrvojev misal i svi drugi najstariji evanđelistari.U tursko doba bosanica je bila jedno od službenih pisama na sultanovoj porti, njegovale su je begovske obitelji, a sva najstarija djela franjevačke literature, počevši od Divkovićevih „Besjeda“ nadalje pa i dobar dio najstarijih crkvenih matica pisan je također bosanicom.

U globalu, važno je reći ovo:

  1. Djelo Svetih Ćirila i Metoda ima epohalno povijesno-kulturno značenje za stotine milijuna europljana slavenskog porijekla i pravedno je da ih je papa Ivan Pavao II.,uz sv. Benedikta, proglasio suzaštitnicima-patronima Europe.
  2. Njihov pothvat inkulturacije u tradicije i jezik naroda kojima prenose poruku evanđelja postao je u zapadnoj Crkvi popularan tek od II. vatikanskog sabora.
  3. Bili su svećenici istočne Crkve, u misiju ih je poslao carigradski patrijarh Focije, ali su u svome kulturnom preporodu krenuli od zapadnih Slavena te se odlično sporazumijevali s papom Hadrijanom, koji je Metoda imenovao biskupom zapadne Crkve, je u njihovo vrijeme Crkva je još uvijek bila jedna cjelina, što bi trebala nekada opet biti.
  4. Svi Slaveni, bez obzira pripadali zapadnoj ili istočnoj kršćanskoj tradiciji ili balkanskom islamu ili bili po svom izboru ateisti i anacionalni, ne mogu poreći da se dobar dio temelja njihova povijesno-kulturnog identiteta korijeni u djelu ove dvojice velikih i svetih ljudi.

Zato je itekako vrijedno da ih i naše društvo, koje kulturnu i narodnu odrednicu nosi u svome imenu, izabere za svoje patrone, a to znači da blagdan Svetih Ćirila i Metoda, 5. srpnja, od sada bude službeni „Dan HKD Napredak“, kada će ga središnjica društva obavezno svečano obilježavati, a tu će obvezu svake godine napominjati i svim svojim podružnicama.

Proslava se može sastojati od mise u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu ili nekoj drugoj crkvi po mjestima podružnica, svečanoj akademiji ili sjednici, koncertima, sportskim ili nekim drugim natjecanjima.

Svrha proslave morala bi biti: podizanje svijesti povezanosti i zajedništva Društva, upoznavanje s poviješću i sadašnjošću Društva te popunjavanje medijskog prostora javnim govorom o Napretku.

Mnoga europska društva s dugim povijesnim pamćenjem imaju ne samo dan svoje institucije, nego i svečane uniforme, ceremonije, službene prijeme isl. Mi to sve ne možemo imati, ali nešto možemo i moramo ako držimo išta do sebe i svoje povijesti.