Tuga u srcima. Umro Ivo Gregurević

ZAR I TAKVA LJUDSKA GROMADA MORA UMRIJETI?

 Piše: Anto PRANJKIĆ

Ovoga jutra nijema je Posavina. Ni ptice ne cvrkuću s obližnjih stabala. Sve je umuklo. Umro je naš Ivo. Mika sjedi u lijevom kutu i misli da ga netko dobro zafrkava. Uzima telefon i čeka poznati glas. S druge strane samo muk. Spušta telefon i uzima današnji “Večernjak” i smiješi se najdražem brku koji ga gleda s naslovnice. A onda bol mu presječe sve životne pore. Jedna riječ tako mala, samo četiri slova, a tako ružna, crna. Najružnija, najcrnja. “Umro”.

U životima ljudi dogode se trenutci kada jednostavno riječi ne mogu izaći. Srce se stegne. Ponestane daha. Život stane.

Umro je Ivo Gregurević, čovjek posavske  ravnice, ali i čovjek ostatka Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like, Zagorja… Nema uloge koja mu je bila povjerena a da ju nije utjelovio na najbolji mogući način. Umro je čovjek do čijeg srca je bilo teško doći, ali kad dođeš u “njem” ostaješ vječno. Sjećam se našeg posljednjeg intervju. Bilo je to prije četiri godine dva dana prije dolaska svetoga Oca Franje u Sarajevo. Za Radio Mariju BiH i www.Posavina.org  Ivo mi je govorio svoje dojmove o Papi i njegovoj želji da dođe u Bosnu. Nikada Ivo nije krio koliko je volio svoju Bosansku Posavinu, ali i koliki je Hrvat u svom srcu bio. Učinio je što je želio. U svom Orašju pokrenuo je “Dane hrvatskoga filma”, a koji će, uvjeren sam, jednog dana prerasti u Filmski festival “Ivo Gregurević”, jer Posavina nikada nije imala i, usudim se reći, nikada neće niti imati takav “brand” kakav je bio “Čaruga” iz Donje Mahale.

I nije se Ivo nikad zatvorio za svojega čovjeka. Znao je među masom ljudi pronaći talente i dati im prostora. Ne zna im se broja. U sve njih utjelovio je dio svojega znanja. Uvijek je bio uz mlade i mladi su ga voljeli. Jednom mi je za jedan portal kazao kako je lako voljeti mlade kad se osjećaš mlad, tada imaš osjećaj da voliš sebe. I nasmiješio se pun  ljubavi i topline. Često je bio gost Napretkovog nebodera  u Zagrebu i sjajan sugovornik o kulturi i nastojanjima Napretka da mladima bude bolje. Često je kovao planove što i kako napraviti za veće zajedništvo.

Bio je čovjek bez politike. Želio je biti samo glumac, ali na Posavinu je bio slab. Kad prođe svojom Mahalom, govorio je, toliko ljudi ga podsjeti na njegove roditelje, Marka i Jelu, koji su, premda nisu bili imućni, dali sve da on ostvari svoj san. I ostvario ga je. Uloge i likovi koje je uprizorio u svojoj karijeri tu su oko nas, a njegov legendarni brk i ljubav prema Posavini je antologijska. Ne znam niti jednu osobu koja bi ga tako lako mogla naslijediti, jer u hrvatskom glumištu broj jedan je pokojni Fabijan Šovagović, a broj dva bez ikakve sumnje i dvojbe, svakako je “simaptični brk” iz Bosanske Posavine, Ivo Gregurević. Mi koji smo ga poznavali znali smo da je pored nas uvijek naš prijatelj i da će kad se  najmanje nadaš, reći ono što će te “oboriti s nogu” i vratiti u život. Kamo sreće da imamo sredstvo s kojim bi mu mogli udahnuti novi život, ali… znamo da će nas Ivo čekati na onom svijetu.

Počivao u miru Božjem i i u raj te odveli anđeli, dragi prijatelju.