Jedan hrvatski pogreb živih

Danas sam prisustvovao jednom tužnom hrvatskom pogrebu živih.

Iz male otočke luke vratio sam se žalostan, utučen zbog onoga što sam doživio. Moram, moram opisati ovaj žalosni hrvatski pogreb živih.

Ustao sam u tri sata ujutro da na brod otpratimo mladu hrvatsku obitelj koji danas iz našeg otočkog mjesta odlaze u Ameriku. Došli smo pred roditeljsku kuću mlade žene. U mraku pred kućom opažam nekoliko osoba. Kad sam se približio, vidim da su to susjedi i najbliži rođaci. Svi šute, svima je na dušu i na srce pala teška tuga – kao na pravom sprovodu dragih bića.

Dolazi čas odlaska na brod. Mlada se žena u grčevitom plaču oprašta od majke udovice, koja je u posljednju godinu dana isto ovako ispratila u daleki svijet troje djece i sedmero unučadi, a na malo groblje rano umrlog muža /robijao je poslije “oslobodjenja” nekoliko godina!/. Možda joj je muž prerano i umro od posljedice rada u rudniku za vrijeme “izdržavanja kazne”.

Kršna otočka kćer, grli svoje dijete i šalje nebrojene pozdrave i poljupce i ostaloj svojoj djeci u dalekoj Americi /ima tamo sina i četiri kćeri!/ i nema snage da s nama siđe do male luke, u kojoj čeka brod da joj još jedno dijete odvede u daleki svijet, jer u vlastitoj domovini nema mogućnosti za život.

Silazi tužna povorka kamenitim otočkim stazama prema moru. Svi šutimo, samo se od časa do časa čuje koje tiha riječ, pritajeni plač ili težak uzdah. Kao na svakom sprovodu.

Nosim kovčeg s nešto sirotinjske robe, suze mi naviru, plačem u nemoćnoj boli s još jednim gubitkom Hrvatske. Ridao bih na glas, zvao u pomoć, pozivao na odgovornost pozvane i nepozvane, u domovini i izvan domovine?! Što se ne mičete?! Što radite vi – tako zvani “hrvatski politi­čari” – u domovini i izvan domovine?! Što radite vi na kojima leži povijesna odgovornost za sudbinu našeg malog, napaćenog i ne­sretnog naroda?! Zašto ne ustajete u obranu naših života, zašto ne pozivate sav kulturni, kršćanski i nekršćanski svijet na obranu svog pogaženog i sistematski uništavanog naroda?!

Kako će vas povijest suditi? – Mislite barem na to!

Došli smo – tužna pogrebna povorka živih – do broda. U luci je sve mirno i tiho. I more se snuždilo nad onim što se događa. Brod, koji nosi ime hrvatskog grada Tuzle čeka da odveze drage prijatelje do obližnjeg grada.

Svi smo utučeni, svi šutimo. Čuje se samo plač i jecaj. Plaču oni što odlaze, plačemo mi koji ostajemo. Došao je čas rastanka. Nekoliko čvrstih zagrljaja, opet plač i tihi pozdravi “doviđenja”, u koje mnogi sumnjaju….

Brod se polako odmiče od obale otoka, noseći mlade prijatelje u nepoznati tudji svijet, da za koricu kruha koji im domovina ne može dati žrtvuju najbolje godine živote i svoju najjaču snagu.

Vratiti će se možda jednog dana, ako im novi kraj ne zarobi djecu i unučad. Vratiti će se jednog žalosnog dana kao ispijeni ljudi da u domovini i na njezinom malom otoku ostave svoje umorne kosti i trudan život, koji je omogućio – tko zna kojem bogatašu – da na svojoj luksuznoj jahti svake godine dolazi baš na naš plavi Jadran, u uvale ovog našeg dragog otoka, provesti ugodne dane svoje zabave!

———————

Prisustvovao sam jednom hrvatskom pogrebu živih, a tko zna koliko je takovih pogreba bilo ovih dana u hrvatskim selima i gradovima od Međimurja i Slavonije do Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine?

Koliko je tužnih majki s gorkim suzama pratilo svoje sinove i kćeri na daleki put, odakle možda povratka nema!

Nije ovo “pečalba”, nije ovo “sezonski rad” – ovo je sistematsko i sigurno umiranje jednog naroda čijim živim sprovodima svaki dan prisustvujemo….

 

Hrvatska, kolovoza 1970. g.

 Otočanin

 

 (Tekst Lava Znidarčića napisan kolovoza 1970. godine)