U Zagrebu predstavljena spomenica „Služenje crkvi i narodu – dr. Lav Znidarčić 1918. – 2018.“

U prepunoj dvorani „Jure Petričević“, Matice hrvatske u Zagrebu, predstavljena je spomenica pod nazivom „Služenje crkvi i narodu – dr. Lav Znidarčić 1918. – 2018.“ koja je tiskana u povodu 100. obljetnice njegovog rođenja. Uz obitelj Znidarčić  Spomenicu su predstavili njeni priređivači dr. sc. Jure Krišto, povjesničar,  znanstvenik na Hrvatskom institutu za povijest i jedan od članova Mješovite katoličke i pravoslavne komisije za proučavanje života i djelovanja kardinala Alojzija Stepinca,   dr. sc. Zlatko Matijević, povjesničar, znanstvenik Hrvatskog instituta za povijest,  te Stjepan Bekavac kao grafički urednik Spomenice.

Kako je i sam predstavljač dr. sc. Jure Krišto, rekao, Spomenica predstavlja zbirku odabranih važnijih dokumenata i fotografija iz najznačajnijih godina vezanih za događanja u političkom životu i unutarnjem životu crkve, a što je tek vrh „ledene sante“ iz bogate ostavštine Lava Znidarčića koja ovom Spomenicom otvara vrata za buduća znanstvena istraživanja njegovog  života i djelovanja. Oba priređivača osobno su poznavala Lava Znidarčića što je bitno doprinijelo prilikom odabira dokumenata za objavljivanje, ali najvažniji i najveći posao obavili su članovi obitelji koji su ga najbolje i poznavali. Spomenica sadrži pet poglavlja gdje je u prvom dijelu prikazan kraći životopis Lava i njegove obitelji, dok  drugi dio većinom obrađuje njegov odnos sa katoličkom crkvom i križarskim pokretom. Treći dio posvećen je njegovom životu pod komunističkim režimom, a u četvrtom je obrađena njegova publicistička djelatnost. Peti dio predstavlja in memoriam povodom njegove smrti. Spomenica uz sadržaj ima i kazalo imena što bitno olakšava  buduća istraživanja njegovog djelovanja.

Oba priređivača  su iz svoje perspektive vrlo jasno i točno označili osobnost i pojavnost Lava Znidarčića u kontekstu hrvatskog društva dvadesetog stoljeća – kako u odnosu na zbivanja u političkom okruženju, tako osobito u odnosu na zbivanja i promjene unutar Crkvenih aktivnosti, kako prije, tako i za vrijeme komunizma, a isto tako, prije i nakon II. Vatikanskog sabora!

Lav Znidarčić je već u ranoj mladosti prihvatio načela koja su mu tijekom života bila smjernice i pokazivala u svakom trenutku put kojim treba ići. Bila su to načela kojih se beskompromisno držao i koja su mu dala snage da i u najvećim kušnjama i izazovima ostane uzdignute glave i ne povrijedi ih. To je činio i u onim trenutcima kada bi mu po svim ljudskim mjerilima malo kompromisa donijelo barem kratkotrajnu korist. Njegova načela su dobro sažeta u križarskom geslu: „Žrtva-Euharistija-Apostolat“ i nije bilo žrtve koju nije bio spreman podnijeti da bi ispunio svoje životno poslanje. Svi progoni, zatvori i pokušaji uništenja nisu ga mogli odvesti od najsvetije dužnosti da tirjanstvu stane nogom za vrat, kako je rekao Njegoš. Borio se protiv svih oblika tirjanstva i protiv vlasti koje su ta tirjanstva provodile. Borio se protiv vlasti ne zato da bi vlast preuzeo, kako su te vlasti njegovo zalaganje često interpretirale, nego zato da oslobodi Crkvu i narod od tirjanstva koje su vlasti provodile. On nikada nije pokazivao ljubav prema vlasti nego samo ljubav prema Bogu i narodu.

Nije stoga iznenađujuće što je Lav kada je konačno u komunizmu dobio odobrenje da može samostalno obavljati svoj odvjetnički poziv, kao moto svoga profesionalnog rada istaknuo citat Njegoša:

Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka, al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava to je ljudska dužnost najsvetija!

Tu ljudsku najsvetiju dužnost cijeloga života je ispunjavao.

Iz rukopisa vidljivo je da u podnošenju žrtve nije bio sam. Njegova supruga bila stalna potpora u životu i mnogi su ih u križarskim redovima doživljavali kao jedinstveni tim.

Nažalost, željenu i očekivanu slobodnu državu dočekao je u starijim godinama i te svoje zapise – kojih u izvornom obliku ima na tisuće – nije stigao prije smrti srediti i predati javnosti na  uvid.

U Spomenici objavljena je samo nekolicinu zapisa i bilješki iz značajnih godina – kako za zbivanja unutar Crkve – šezdesete godine i vrijeme pokušaja sklapanja konkordata između SFRJ i Vatikana, tako i za zbivanja u mladoj Hrvatskoj državi (rane devedesete), a iz kojih se vidi na koji je način i s kakvom analizom ostavio budućim generacijama svoje svjedočenje o pojedinim zbivanjima.

Temeljna „oznaka“ Lava Znidarčića bila je u činjenici da je kroz vrijeme komunizma u više navrata bio hapšen, boravio u zatvoru, ali nikada nije suđen niti osuđen, jer je svoju izuzetno izgrađenu i jasnu pravničku logiku uspio koristiti i u svim svojim osobnim životnim situacijama i nije dozvolio da komunistički režim ima i jedan dokaz kojim bi ga mogao suditi i zbog toga je bio mjesecima izoliran, mjesecima u samici, i cijeloga života u komunizmu pod prismotrom.

Zbog svog stava, da bi prehranio obitelj često je morao mijenjati mjesto boravka pa ga je tako život odveo u Bosnu gdje je zajedno s obitelji uzorao duboke brazde koje su bile vidljive do dana njegove smrti.

Njegova briga i bitka za „slaba čovjeka“ kojeg navodi  Njegoš očitovala se u svakome danu i u svakom kontaktu.

Koliko je brinuo za budućnost Hrvatske i kako je osjećao teret koji trpi hrvatski narod vrlo je emotivno i lijepo, a na iznenađenje svih i pomalo pjesnički opisao u nedavno pronađenom tekstu koji je pročitan prilikom predstavljanja Spomenicem a ne nalazi se u njoj.  Tekst je nazvao: „Jedan hrvatski pogreb živih“.

Iako je tekst napisan prije gotovo pedeset godina, on je nažalost i danas vrlo živ i stvaran. Kada bi Lav danas bio živ, isti takav tekst sa manjim korekcijama mogao bi napisati sa nekog od kolodvora u Vinkovcima, Gospiću, Imotskom ili možda negdje u Bosni, u Kreševu, Orašju ili Travniku…

Upravo zato, taj tekst danas zaslužuje posebnu pažnju i mogao bi poslužiti kao pismo umjesto božićne čestitke svima onima koji su svojim poslom odgovorni za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. Nažalost, ni u današnjoj Hrvatskoj za kojom je toliko čeznuo, Lav nije bio miljenik vlasti. Prema svim negativnostima u hrvatskom društvu on se odnosio kritički, ali je zato ostao vjeran svom narodu.