Blagdan je Tijelova. Danas kršćani slave vjersku istinu o Kristovoj stvarnoj prisutnosti u euharistiji

Blagdan je Tijelova, kojim Katolička Crkva slavi ustanovljenje Euharistije na Posljednjoj večeri na Veliki četvrtak prije muke Isusa Krista, a slavi se deveti četvrtak nakon Uskrsa.

Mise se služe diljem Bosne i Hercegovine, a Franjevačkom samostanu Tuzla, svečana sveta misa je u 11, 00 sati i prethodit će joj tijelovska procesija.

Božji sin koji se očitovao u Isusu iz Nazareta svoj je život i zajedništvo s Bogom učinio darom za nas. Kristovo utjelovljenje dar je ljudima, kao i euharistija. Nakon što se utjelovio u ljudskom tijelu on se utjelovljuje i lomi u kruhu.

Tim se darom želi nastaviti utjelovljivati u nama, što se događa po pričesti. Isus želi da budemo dionici njegova života te da budemo dar za druge, stavimo se na raspolaganje drugoj braći i sestrama, služeći im u ljubavi.

Danas kršćani slave vjersku istinu o Božjem utjelovljenju u osobi Isusa Krista te njegovoj stvarnoj prisutnosti u euharistiji.

Stoga, dok na blagdan Tijelova,  brojni vjernici stoje pred živim Kristom, trebali bi sebi postaviti brojna pitanja, a prije svega ono jesmo li postali jedna od najnetolerantnijih skupina u društvu.  Je li Isus kojeg primamo na svetoj misi u obliku hostije doista u nama, izlazi na ulice našeg grada i naših gradova, ili dolazi s nama unutar naših obitelji i oplemenjuje naše odnose? Je li on uključen u život naše društveno-političke zajednice po onim izborima koje činimo, po riječima koje govorimo?

Bog je dobar, Bog ljubi čovjeka te mu je stalo do svakoga. Bog uvijek ponavlja da ne želi nikoga izgubiti i nikoga isključiti.

Po svojoj smrti i uskrsunući daruje se čovjeku. U euharistiji se lomi za sve te sklapa novi savez u svojoj krvi koji je trajna ponuda svima.

Ako nas susret s euharistijskim Isusom nije promijenio, znači da nismo postali Isus kojeg blagujemo i pijemo, da se on nije naselio u nama. Kada iz osobnoga iskustva naučimo kako se Isus za sve nas brine i koliko želi biti naša svakodnevna hrana, samo onda ćemo naučiti vidjeti svako srce kao Isusovo boravište.

Obilježavanje Tijelova počelo u 13. stoljeću

Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću, kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji, u jednom viđenju punoga mjeseca, na mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat.

Na zamolbu svete Julijane mjesni biskup Robert de Thorote u svojoj biskupiji uveo je blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije. Sveta Julijana i njezini suvremenici širili su slavljenje toga blagdana u cijeloj Crkvi.

Drugi događaj koji je snažno utjecao na čašćenje Tijela i Krvi Kristove povezan je uz euharistijsko čudo koje se zbilo 1263. godine u mjestu Bolseni u Italiji. Tada je jedan svećenik slaveći svetu misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Isusovo Tijelo i Krv. Kad je lomio posvećenu hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Nakon ta dva događaja papa Urban IV. 8. rujna 1264. objavio je bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila brza smrt. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširio je blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Blagdan se u nekim hrvatskim krajevima zove i Brašančevo i taj naziv potječe iz 18. stoljeća. Riječ Brašančevo dolazi od riječi brašno, od čega se pravi kruh, a kruh u pretvorbi u svetoj misi postaje Kristovim Tijelom.

Svetkovina Tijelova povezana je i s procesijama. Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća, a taj se običaj u 14. stoljeću proširio po mnogim katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u monstranci (pokaznici) nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće.

Hrvatski glasnik