Da im spomen saèuvamo

Dame i gospodo,

Zahvaljujem predsjedavajuæem Skupštine Kantona za poziv da danas s vama podijelim nekoliko misli u ovoj tužnoj, ali važnoj prigodi koja treba biti dostojanstvena i sa svim što æe nakon ovoga slijediti.

Dame i gospodo, svako sjeæanje na ljude i dogaðaje jest i svojevrsno oživljavanje ljudi i dogaðaja. Naravno da to oživljavanje i ponavljanje ne može ne pobuditi emocije od kojih èovjek više živi nego od razuma. Samo doživljena istina jest puna istina i od nje se i za nju se živi, a ne živi se za neku indiferentnu i hladnu istinu. A ima li išta doživljenije nego što je umiranje, gledanje bola i patnje ranjenih, slušanje plaèa preživjele rodbine. Valjda nema èovjeka koji je bio u Sarajevu toga 5. veljaèe 1994. a da se ne sjeæa onih strašnih prizora na Markalama, a pogotovo ako je sam ranjen ili imao meðu poginulima i ranjenima rodbinu. I neki moji suradnici su bili na pijaci, ali su preživjeli, a mogao je svatko od nas biti na pijaci ili barem prolaziti pored nje i tako biti pogoðen ili ubijen. Ne mogu propustiti i ne spomenuti jedan opæe važan dogaðaj, povezan s ovim današnjim. To je bilo uoèi održavanja Sabora Hrvata (6.2.) i zamalo nije došlo do njegove odgode, a to bi bila velika šteta. (Podsjeæam da je, kad je bio pravi podvig doæi u opkoljeno Sarajevo, došlo iz više zemalja – èak i iz SAD- s brojnim poteškoæama oko 150 zastupnika. A zakljuèci i stavovi Sabora pomogli su, po priznaju amerièke vlade, zaustavljanju sukoba Armije i HVO i potpisivanju washingtonskog sporazuma).

Èemu služe ovi spomeni i obilježavanja ovih dogaðaja? Veæ smo dijelom odgovorili da je to posebno obnavljanje tih dogaðaja i svojevrsno oživljavanje stradalih ljudi. Daljni razlog za ovakve spomene jest iskazivanje zahvalnosti pokojnima, jer tko ne poštuje mrtve ne poštuje ni žive. I nije manje važan razlog da to bude pouka jer tko ne uèi iz povijesti, stara je mudrost, osuðen je da je ponavlja.Za vjernike je dodatni razlog buduæi je lijepo i Bogu ugodno moliti za mrtve.

Postoje generalno dva naèina odnosa prema ovakvim stradanjima. Jedan je djelomièni ili potpuni zaborav, a drugi je zloupotreba ovakvih stradanja. Kao i uvijek nije lako naæi sredinu. Nema se pravo na zaborav i nesjeæanje jer èovjek je bitno èovjek pamæenja, inaèe bez toga ne bi bila moguæa osobna povijest, ne bi bilo moguæe uèenje, znanost, ne bi bio moguæ ljudski život: zanati, stanovi, zakoni, odgoj ljudi, škole, tvornice. A za ovaj naš dogaðaj i sve sliène dogaðaje to znaèi: ako bi se izbrisale iz sjeæanja žrtve, da parafraziram Elie Wiesela, onda bi svaka žrtva bila još jedanput ubijena. A tko bi to smio uèiniti? To bi bio novi zloèin. Dodatni razlog za nas je ovdje smrt i žrtva ovih i svih ubijenih za obranu ovog grada i svih drugih gradova jest temelj na kojem mi danas stojimo i od kojeg živimo. Ne zaboravimo, za nas koji nismo bili u rovovima i koji smo na drugi naèin pridonosili obrani, svaki vojnik je bio umjesto nas u rovu. Takoðer je važno napomenuti da se ljudska patnja, a i ovaj naš zadnji rat priredio je iznimnu i nesagledivu patnju, ne smije obescjenjivati. Nigdje èovjek nije više èovjek nego u patnji.

Druga opasnost kod ovih sjeæanja jest da pamæenje ne postane zlopamæenje, jer zlopamæenje stvara pretpostavke za osvetu, mržnju i za nove ratove. Ne treba žrtvama manipulirati, jer je to samo po sebi veliko i bremenito. Ovaj spomen i svi drugi jest poziv onima koji su èinili zloèine i njihovim inspiratorima i pomagaèima na èišæenje pamæenja. Ne može se prihvatiti maksima: što je bilo, bilo je i tko nas zavadi! Dok se svatko osobno i kolektivno ne suoèi sa svojim nedjelima ne može iæi naprijed lako i uspješno barem na duge staze. Stoga je bitno da se tog balasta oslobaðamo, a prva je pretpostavka da to priznamo.

Dragi prijatelji, ne može se u ovoj prigodi, prema mom mišljenju, izbjeæi još jedna tema, a to je pitanje odgovornosti koje je puno više nego samo pravno i sudsko pitanje. Na bit osobe spada sloboda a druga strana ove medalje je odgovornost.

Ovdje dolazimo do teških pitanja: kakav je naš odnos prema našim precima i njihov prema nama, kakav je naš odnos prema prošlosti, koliko je èovjek suodgovoran za druge, tko može i treba opraštati itd. Treba biti vrlo oprezan kad se govori o krivici i odgovornosti, a posebice kad se govori o kolektivnoj odgovornosti. Opæenito govoreæi nema kolektivne odgovornosti, no ona dijelom ipak postoji. Èovjek je u isto vrijeme i osoba, ali i društveno biæe, biæe zajednice. Èovjek je zacijelo prvenstveno osoba i individuum te najprije snosi osobnu odgovornost. No postoji i svojevrsna kolektivna odgovornost. Biblija to slikovito kaže: Oci jedoše kiselo grožðe a sinovima zubi trnu. Prošlost kako kolektivna tako i osobna živi u nama, naravno na jedan poseban i višeznaèan naèin. I ono što nije dobro naprosto je dio naše zajednièke povijesti. Narod se može donekle usporediti i s osobom.

Postoji u antropologiji pojam “korporativne osobe”, a to znaèi da netko zastupa jednu grupu, zajednicu, narod. To su osobe izabrane od naroda ili drugog nadležnog tijela: predsjednici država, narodni zastupnici ili drugi predvodnici. Jedan autor to opisuje na slijedeæi naèin: Pojedinac predstavlja zajednicu i ukljuèuje je u sebi. Tako pravi personalizam stoji izmeðu prenaglašenog individualizma i skrajnjeg kolektivizma. On u pojedincu uvijek gleda cjelinu, a cjelinu nikada bez pojedinca. Zajednica i pojedinac nisu dakle suprotnosti; pojedinac zastupa grupu, u njemu se usredotoèuje život zajednice i može govoriti u ime grupe. Predak može govoriti za svoje potomke, otac obitelji za svoje ukuæane, kralj za svoj narod, legitimni predstavnik zastupa zajednicu…. (usp. M. Zovkiæ, Crkva kao narod Božji, Zagreb 1976, 60.).

Pogledajmo na primjeru njemaèkog naroda: samo dio je bio nacistièki, ali svi Njemci i danas ispaštaju posljedice nacistièkih zloèina. Treba još nešto kazati da je dobar dio Njemaca glasao za Hitlera, a nije beznaèajno podsjetiti i na one koji su abstinirali od glasanja, jer su i oni na indirektan naèin pomogli Hitleru da doðe na vlast, te sve ovo ima i kolektivne posljedice.

Bivši logoraš književnik i nobelovac Židov Elie Wiesel je o ovoj beskrajno delikatnoj temi rekao (2000. g.) da nije legitimno olako dispenzirati od odgovornosti njemaèki narod od nacista i njihovih zlodjela, jer je to sve ipak bilo “njemaèko”. Ali je i nadodao: Ovo moram da vam kažem: samo krivci su krivi. Djeca onih koji su ubijali nisu ubojice, samo su njihova djeca”. (Osloboðenje, 28. sijeènja 2000.).

Slièno vrijedi i kod nas: ne mogu se potpuno dispenzirati od odgovornosti, npr. za Miloševiæeva djela ili bilo koga drugoga, svi oni koji su glasali za njega i neke druge, pa ni oni koji nisu izišli na izbore.

No uz ovo pitanje odgovornosti i krivice valja barem spomenuti i opraštanje. Nije lako opraštati i èovjeku izgleda prirodnija osveta i mržnja nego opraštanje. Opraštanje ne znaèi nesjeæanje i zaborav, opraštanje je stvaralaèki èin i važniji je onome koji oprašta nego onome kome se oprašta. Èesto se opraštanje smatra slabošæu. Ali s mržnjom se ne može ostati normalan, mržnja razara jezgru èovjekove duše. Opraštanje ne znaèi da ne razlikujemo ubojicu i žrtvu, dobro i zlo. Nitko nema pravo reæi da je zlo dobro, da su žrtva i ubojica isto, jer to nisu samo antropološke, sociološke i pravne razlike nego i božanske za onoga koji vjeruje u Boga. A da podsjetimo, što je èesto pitano pogotovo u ratu, je li ovo bio vjerski rat, a za što su i neki vjerski predstavnici davali povoda, treba jasno reæi: u svim, barem velikim religijama, Bog je stvoritelj i gospodar života i prema tome tko god ugrožava i uništava život èini nešto protubožansko. Jasnije kazano: Ne može se ubijati u ime Boga, niti u ime vjere, jer onda èovjek proglašava sebe Bogom, a to je najveæe zlo i grijeh. U tom smislu istinito zbori o obimu i dubini znaèenja ubojstva i ona kur'anska: Tko ubije jednog èovjeka ubio je cijelo èovjeèanstvo.

Prije kraja, a mislim da je prikladna prilika i aktualan moment, želio bih iznijeti jedan prijedlog. Predlažem da kod slijedeæeg popisa stanovništva (bez obzira kad æe biti) unesemo i kategoriju stradalih u II. svjetskom ratu, jer se s tim žrtvama manipulira evo veæ 65 godina, što je novo zlodjelo. Nije velika mudrost da æemo dobit dobrano precizne podatke, jer i mi svi ovdje okupljeni znamo tko je od naših poginuo, gdje, kada pa i od koga. Ovo treba uèiniti zbog svih mrtvih i zbog nas živih i zbog buduæih pokoljenja i našeg mira, unutarnjeg i vanjskog. Isus je rekao: Istina æe vas osloboditi. Neka nas oslobodi pa makar nekada bila neugodna po nas i po vlastiti narod.

Dragi prijatelji, neka ova sjeæanja i obilježavanja stradanja naših milih i dragih i svih sugraðana budu prigoda da više poštujemo sve pokojne, neka budu poticaj da smognemo snage za opraštanje ali i poticaj da više radimo za pravdu u društvu, za dobar odgoj nas i drugih da se ovo ne bi više ponavljalo.

Pokojnima želimo vjeèni pokoj s onu stranu Modre rijeke! Hvala.