Doselite se u mjesto gdje radite!

Da ne bude zabune, ne želim se ovim pismom ili bilo èime drugim miješati u kadrovsku stranaèku politiku. Naravno da je to pitanje stranaka koje su na izborima dobile mandate kojima zastupaju narod tj. narode na razlièitim razinama. Bijah naime u posljednje vrijeme na tri društvena dogaðaja koja su mi potvrdila ono što je veæ poznato svima, ali malo tko hoæe to javno i glasno kazati.

Osvræem se samo na Reisov ramazanski bajramski prijem i na božiæni prijem mitropolita Nikolaja te na Napretkov Božiæni koncert. Od najviših hrvatskih dužnosnika, to znaèi ministara, doministara i parlamentarnih dužnosnika na bajramskom prijemu vidio sam samo (daj Bože da ih još bilo koje nisam vidio) ministra gosp. Barišu Èolaka, na metropolitovom gosp. Željka Komšiæa i gosp. Èolaka (opet), a na Napretkvom koncertu nisam zamijetio nikoga osim èlana Predsjedništva gosp. Željka Komšiæa.

A na tim manifestacijama bili su mnogi od brojnih bošnjaèkih dužnosnika do Visokog predstavnika i velike veæine veleposlanika, meðu kojima je redovno i hrvatski veleposlanik prof. Vrbošiæ. A koliko znam nijedan hrvatski ministar ne stanuje u Sarajevu a i od drugih visokih dužnosnika samo rijetki.

Zašto ovo pišem? Pa zato što se ovo ponavlja godinama i što to ima svoju težinu i svoju poruku. Dolazak na prijeme i sliène dogaðaje ima svoju veliku važnost. To je izraz poštovanja prema onome tko prireðuje prijem ili drugi dogaðaj i prema onoj zajednici koja prireðuje prijem ili neku manifestaciju.

To je prilika i za pravi „posao“ jer je prigoda da se u finom druženju i prijatnoj atmosferi poprièa s mnogim važnim ljudima, što je nekada korisnije i uèinkovitije od službenih razgovora. A znamo koliko vremena treba kako bi se pripremio neki susret na visokoj razini.

Stanovanje u mjestu rada je i izraz ljubavi prema tom gradu i ovoj zemlji. Stoga, pozivam sve stranke, prije svega hrvatske, da sada na važne politièke pozicije imenuju one ljude koji æe s obitelji živjeti barem tijekom mandata u gradu gdje zaraðuju svoj kruh, kao što je to uradio Visoki predstavnik i veæina veleposlanika. Prvenstveno ovdje mislim na Sarajevo, Banja Luku i Mostar. Nema ozbiljnog uspjeha bez puno rada a to se može samo ako èovjek i živi u gradu radnog mjesta. Ako se želi raditi, a ne biti samo „sezonski radnik“ na privremenom radu onda je to jedino pravo rješenje.

Znam da je bivši predsjednik HDZ-a Ante Jelaviæ morao izdati èak naredbu dužnosnicima i svim vozaèima i tajnicama koji su putovali od juga prema sjeveru i obratno, da moraju biti na poslu u Sarajevu barem do èetvrtka u podne. Možete misliti posla od ponedjeljak u podne do èetvrtka u podne. I onda se èudimo kako stojimo u državnim institucijama, medijima i kod meðunarodne zajednice. Kada vidimo koliko i kako su radili dosadašnji dužnosnici onda zapravo i shvatimo kako puno bolje stojimo nego što bi se moglo oèekivati.

A tko neæe živjeti u Sarajevu ili u drugom gradu gdje radi, ne mora prihvaæati dužnost. Je li recimo zamislivo da dr. Sanader stanuje u Splitu, gosp. Šeks u Osijeku ili gosp. Bush u Texasu??? Mnogi se èude što se Hrvati ne vraæaju u Sarajevo ili Banja Luku. Nemaju se èemu èuditi kad u njima ne stanuju ni najviši dužnosnici.

Zamislite da predsjednik Napretka ili neke naše podružnice poziva prognanike da se vrate u Bosnu i Hercegovinu, a stanuje u Beèu ili Zagrebu? Sami procijenite koliko bi bio vjerodostojan!

Predsjednik
Prof. dr. Franjo Topiæ