“Fojnièka škrinja” i sreæe u nesreæi

U vrijeme gašenja èasopisa i strahovanja za knjiške identitete i naslove koje su obilježile naše nakladnièko okružje, ovo je doista dogaðaj, osobito jer se radi i o petome broju, i jer famoznih pilot brojeva koji nikada nisu u zaglavlju doèekali broj dva – nagledali smo se.

Dvoranica je bila prepuna, a Fojnièku škrinju ljudima i medijima predstavilo je, uz urednicu Suzanu Lovriæ i predsjednik spomenutoga ogranka Jakov Gavran, pjesnikinja Sonja Juriæ iz Mostara, malena Mihaela Juriæ proèitala je neke tekstove iz petoga brioa 'škrinje', eto je i mene dopala èast ponešto o svemu reæi, književnik Milo Jukiæ iz Kreševa moderirao je ovaj program lijepo zaèinjen s izvoðenjem nekoliko komornih skladbi dvoje mladih glazbenika, ali èinio je to na specifièan, dijaloško-problemski naèin, pažljivo izbjegavajuæi ofucanu formu tipa 'dobro veèer, o èasopisu æe govoriti…i bla, bla', nego je, i sam sudionik na stajanja i nestajanja mnogih èasopisa i autor vrlo dojmljivih ljetopisa cijele Lepenièke doline, potaknuo i predstavljaèe i slušaèe na toliko potreban dijalog o moguænosti preživljavanja provincijske kulture, koja, koliko je god blizu Sarajevu, kao da mu je svjetlosnim godinama daleko.

Mladenko Marijanoviæ iz Vareša, dugogodišnji urednik tamošnjega Bobovca, koji je u onako mrklom gradu u kojemu je zamrlo gotovo sve osim šumskih pila i drobilica za kamen nadišao stotinu i sedamdeset nastavaka, i za kojega s radošæu pišu mnoga eminentna imena naše kulturne pozornice, pa je Bobovac možda našim najupornijim mjeseènikom, i s toga je bilo važno èuti što Mladenko ima preporuèiti utemeljiteljima Fojnièke škrinje, osobito kada je preživljavanje provincijskoga, ili, da nam lakše bude – lokalnoga èasopisa posrijedi.

Èuli smo tako ispovijest o 'sreæi u nesreæi', prigodom koje, uz nastojanje uredništva za postizanjem sadržajne vrijednosti lokalnoga èasopisa, njegovu buduænost ponajviše odreðuju – iseljenici! Baš tako, jer ako ikoga rodni kraj istinski zanima, onda su to svakako ljudi iz dijaspore. E, ista sreæa u nesreæi vezana je i za Fojnièane, rasute po kontinentima, a meðu njima je dosta uspješnih autorskih imena, Cecilija Toskiæ prije svih, i za oèekivati je da æe se Fojnièka škrinja održati. Lokalni listovi jako su važnom kronikom života malih sredina, jer one nigdje niti mogu oèekivati, niti realno mogu dobiti posebnu medijsku pažnju. Njihovi problemi, bilo da su makar komunalne naravi ne zanimaju stanovnike ni susjednoga mjesta, a kamo li širu zajednicu kojoj je i svojih problema preko glave, pa je baš ovo vrijeme, vrijeme opæe rasutosti ujedno i pravo vrijeme za utjecaj lokalnih medija na vlastitu zajednicu.

No, problem je ako se takvi èasopisi, radio postaje i drugi medijski oblici pojavnosti vežu iskljuèivo radi 'nas' a bez 'njih', pa kako sam i sam mogao uvidjeti kroz sadržaje i njihove autore, otvorenost Fojnièke škrinje treæa je sreæa u nesreæi, i veæ bilježi suradnike neoptereæene tako aktualnim glupostima i bolestima našega društva. Uostalom, fojnièki kraj ionako je i sam po svojoj burovitoj povijesti i sam jednom golemom škrinjom, nikada dovoljno istraženoj, a ovdašnji franjevci, osim raritetnih materijala iz svojih muzejskih i knjižnih fundusa te autorskih tekstova svojih redovnika, nude Fojnièkoj škrinji i najveæu pomoæ: da se ni na koji naèin ne miješaju u ureðivaèku politiku èasopisa, jer napretek je suprotnih primjera u nas, vezanih za svaku konfesionalnu elitu.

Za oèekivati je, zapravo je sigurno, da æe i vraški probuðena politika ovih dana, svoje prljave prste držati daleko prste od Fojnièke škrinje i njezinih volontera. Poznajuæi Suzanu Lovriæ, uvjeren sam da takvo što neæe ni pokušati. I Fojnici i njezinoj 'škrinji', politika je dosta zla nanijela. Danas je to grad opæega buðenja. Time i za otvaranje škrinja i sehara. Ne da bi se iz njih vadilo, nego – pospremalo.

Dragan Marijanoviæ