Franjo Topić – Intervju za Večernji list

Život na balkanskoj vjetrometini, prema mnogim pokazateljima, u najkompliciranijim formama ostvaruje se u BiH. Zbunjenost i letargija dominiraju mentalitetima ovdašnjih stanovnika. U takvom kontekstu domovina i domoljublje različito se interpretiraju. Jedan od onih koji već dugi niz godina ponavlja kako je moguće živjeti, i s drukčijima suživjeti u ovoj zemlji, jest mons. prof. dr. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak i profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. U srpnju profesor Topić slavi četrdeset godina predanog svećeničkog djelovanja, što je i povod ovom razgovoru.
Poštovani profesore Topiću, iako je to teško, možete li ukratko opisati tih četrdeset godina vašeg djelovanja?
– Htio sam u svom Novom Travniku, zajedno s kolegom Marinkom Grubišićem koji je tamo župnik, obilježiti taj dan, jer mislim da je jako značajno iz razloga što je četrdeset godina samo po sebi značajna brojka, a i čovjek se osjeća da je u zrelim godinama. Ja sam sretan čovjek i za to Bogu stalno zahvaljujem. Zahvaljujem što mi je dao dosta talenata i volju da radim, što su nam usadili i naši roditelji. Želio sam zahvaliti Bogu za dar svećenstva i svećenički poziv, koji je lijep. Zahvalan sam i mojoj rodbini koja je uvijek bila uz mene, mojim pokojnim roditeljima i četvorici pokojne braće, kao i živima bratu i sestri te brojnoj ostaloj rodbini.
U našoj obitelji, a ja sam bio najmlađi, nikada se nije ispričao ružan vic, nikada nije bilo psovke. Svaki dan smo imali redovito jutarnju i večernju zajedničku molitvu. Ono što iz tog razdoblja nosim, a može se primijeniti i danas u praksi, jesu životni dijalog i ekumenizam. U našu kuću su svakodnevno dolazili i muslimani i Srbi. Kao dijete se sjećam da su nam roditelji kazali: “Ako ne poznaješ ljude koji su nam došli u kuću, tvoje je da prvo pozdraviš s ‘hvaljen Isus’, a zatim ‘dobar dan’”. Svoje se nikada nije zatajilo, a poštivalo se drugo i drukčije. Molitva nikad nije izostala, pa ni onda kada smo u gostima imali ljude drugih vjeroispovijesti.  Mislim da je to životni ekumenizam, dijalog ili, ako hoćete, i suživot koji može biti formula za odnose u BiH. Mi smo 1949. godine ostali bez svega, kuće, zemlje, oduzeli su nam sve, a ja sam rođen u tuđoj kući. U obitelji u kojoj sam rastao bila su dva gesla, jedan je da nitko ne može ići u inozemstvo i nitko ne može biti član Komunističke partije. Princip odgoja bio je molitva i rad. Kada sam postao svećenik, moji su bili radosni zbog tog čina. Nakon toga postao sam profesor i taj posao radim s ljubavlju. Nikad nisam imao problema sa studentima. Vrlo jasno na početku postavim principe; ovo je sveti posao, predavanja nisu samo obična na teologiji, govori se o Bogu i Božjim stvarima, i tako se treba odnositi prema tomu. Znam razlikovati što je služba, a što družba, pa vjerojatno ni zbog toga nisam imao problema sa studentima, za što imam potvrdu u anonimnim anketama koje godinama provodim. Zahvaljujem Bogu i na mojih sedam knjiga,  mnoštvu znanstvenih članaka, a novinskim se ne zna ni broja. Držao sam brojna predavanja u brojnim europskim pa i svjetskim gradovima.  Susreo bezbroj ljudi, od papa, kardinala, ministara itd. Kada je književnik Abdulah Sidran predstavljao moj kronopis, koji obuhvaća razdoblje od polovine zadnjeg rata do 2001. godine, kazao je: “Ja ovo za četiri života ne bih napravio”. Eto, i na tomu sam Bogu zahvalan , a zahvalan sam i svojim učiteljima i profesorima od osnovne škole pa sve do fakulteta i postdiplomskog studija, kao i onima koji su me odvraćali da ne idem u svećenike.
Što vam se u ovih četrdeset godina svećenstva najviše urezalo u  sjećanje?
– Ostalo je dosta toga. Nedolazak pape Ivana Pavla II.  1994. godine u Sarajevo. Kada je 1997. došao u Sarajevo, Napredak je bio organizator većine propagandnog materijala. Tada sam mu u ime Napretka uručio srebrnjake i zlatnike koji su prvi put nakon kralja Tvrtka pravljeni u BiH. Ipak, mislim da je protekli rat ostavio dosta traga na svima te mi se iz tog razloga u sjećanje urezala sveta misa kada sam iz ratnog Sarajeva kroz tunel, pa preko Igmana, Splita, Vran planine i Uskoplja, došao preko raznih barikada do Novog Travnika. Nisam znao uopće u što idem i koga ću zateći. Mislio sam da skoro nikoga nema, no bila je prva pričest i na misi je bilo puno svijeta. Ono što je za mene osobno važno, a to je kad su mnogi govorili da ovdje više nema života, ja sam govorio da ima i da će ga biti. Kada me ljudi pitaju što je moje geslo, odgovor je da nas bude što više, da što bolje živimo i da dobro živimo s drugima. Tko god nam u tomu pomaže, dobro došao, a oni koji misle da ne možemo živjeti u Bosni i da moramo živjeti u svađi s drugima, s takvima se ne nalazim.
Vi ste doista vječni optimist koji drži da se problemi koji opterećuju BiH mogu riješiti dobrom voljom, dijalogom i tolerancijom. Vjerujete li vi u tu vašu tezu?
Dakako da vjerujem, a što je drugo tomu alternativa, jedino svađa i rat do kraja. Da ne bi bilo zabune, svoj optimizam temeljim na podacima. Nisam nikada ništa uvećao niti izmislio. Danas je popularno kritizirati sve po medijima. Kritika je dobra ako će polučiti neki uspjeh. Međutim, u nekim medijima su prisutne samo negativnosti, dok se o pozitivnim stvarima malo ili nikako ne piše ili govori. A ima dosta pozitivnih stvari koje se u praksi i u životu događaju. Naravno, uvijek možemo pričati što su pesimizam i optimizam, je li to čaša napola puna ili napola prazna, ili je li optimist loše informirani pesimist. Međutim, time se ne postiže ništa osim stvaranja negativnog mnijenja i depresije. Nažalost, mnogi ljudi su takvi. Kako će depresivni i pesimisti nešto dobro stvarati? Dakle, treba u javnosti iznositi više pozitivnog ne negirajući probleme. Pogledajte koliko je novih kuća napravljeno i novih radnih mjesta otvoreno npr. u Širokom Brijegu, Tešnju, Kreševu, Vitezu, Bijeljini itd.
Ipak smo u praksi svjedoci čestih opstrukcija, narod postaje talac politike drugog naroda. Slažete li se s tim?
– Moram parafrazirati pokojnog Arsena Dedića: ovdje imamo tri i pol milijuna političara i još nešto ostalih. Svi raspravljaju o politici i svi sve znaju. Jedna je od loših stvari to što se ovdje isključivo i gotovo sve gleda kroz politiku. Drugim riječima, u BiH je sve postalo politika. Reći ću jednu stvar koja je ovdje zabuna i za nas Hrvate. Naime, govori se da se mnogi sele jer nemaju hrvatska prava. Tu nije riječ o hrvatskim pravima, riječ je o političkim. E sad, ovdje kao nema dovoljno prava, a kad se ode put Austrije ili neke druge zemlje, tamo nema nikakvih, ni nacionalnih ni političkih prava. Imaju građanska prava, što je sasvim drugo, i toga većina ljudi nije svjesna. Politika bi trebala služiti za opće dobro, što znači da smo svi dužni brinuti se za njega. Naravno, trenutačni ustroj države s dva entiteta nije dobar niti je dugoročno održiv, to rješenje je izvor mnogih problema, ali to ne znači da ne bi bilo problema da nema entiteta. Ne treba stvari gledati jednostrano i zašiljeno. Ne treba uključivati kukavicu i kukati što ovo nije neka Švicarska, nego treba raditi u zemlji kakva jest. Za mnoge je to alibi da ne rade ono što bi trebali. Ovdje je problem što nema kulture rada, a to bi trebalo razvijati. Danas je sramota baviti se poljoprivredom i stočarstvom, a neobrađene zemlje u BiH ima hektara i hektara. U tom kontekstu podsjećam da je 46 posto BDP-a EU-a poljoprivreda.
Rekli ste da je u BiH postalo sve politika. Čini se da je jedino u svijetu popis stanovništva u BiH također političko pitanje. Što vi konkretno očekujete od objave popisa?
– Znamo da postoje problemi oko rezidentnog i nerezidentnog stanovništva. Što se tiče samih Hrvata, drago mi je da će objavljeni popis potvrditi da Hrvata ima 550.000, odnosno 15 posto, a mnogi su govorili da nema ni 380.000. Pričama o smanjenju i nestajanju Hrvata stvarala se samo negativna slika. Ne treba kukati što nas nema milijun, treba raditi s onim što imamo.  Podsjećam, kada je nadbiskup Stadler 1882. došao u Sarajevo, bila su 634 katolika, a izgradio je toliko toga: katedralu, biskupiju, bogosloviju, “Egipat” itd.
Nedavno ste kao uvodničar na zasjedanju neovisnih intelektualca Kruga 99 kazali  da ne treba uopćavati crnu sliku stvorenu u široj javnosti  o statusnim uvjetima građana BiH. Na što ste konkretno mislili?
– Da bih to objasnio, moram prvo naglasiti kako je naša generacija nažalost proživjela tri epohalne promjene. Prvo je promjena jedne države i nastanak druge, promjena jednog sustava i nastanak drugog, čega mnogi ljudi nisu svjesni, te konačno rat. Naime, ono što se često zaboravlja jest velika i često nepremostiva razlika između komunističkog i kapitalističkog sustava. I treće, što je najgore, imali smo rat koji je ostavio duboke posljedice zbog velikog broja poginulih, zatim raseljenih i izbjeglih. Dobro smo uopće normalni. Unatoč svemu dobro se živi. Sjećam se kako je na jednom međunarodnom skupu u Njemačkoj jedna bugarska političarka rekla da u usporedbi s BiH, izgleda kao da je u Bugarskoj bio rat. A što se pak tiče stalne priče o siromaštvu, treba je osvijetliti podacima. U BiH imamo milijun i sto šezdeset tisuća kućanstava i oko milijun i šesto tisuća kuća, to znači oko 400.000 stanova više nego kućanstava. Ima 15 mlrd.  KM štednje, od čega je više od 9 mlrd. privatne. Vanjski dug BiH je 4,5 mlrd. €, a Slovenije 42, RH 55 mlrd. Primjerice, u Njemačkoj je u  privatnom vlasništvu 52 posto kuća i stanova.
Neki ljudi su sebi postavili previsoke standarde i pate od pretjeranih želja, što stalno reklame i mediji promiču. A to je izvor nezadovoljstva i malodušnosti. Naravno, treba napredovati, treba nastojati živjeti bolje, ali treba biti i umjeren. Ne treba kukati što nismo Švicarska, nego živjeti, raditi i mjeriti stvari u ovoj zemlji. Da nije crno kako neki stalno ponavljaju, pokazuju podaci: u BiH je 2014. bilo registrirano više od 920 tisuća automobila. Imamo više od četiri mil. mobitela. Ako tome dodamo naplatu mjesečnu od samo 20 KM, to je skoro milijarda godišnje. S druge strane, u BiH ima 15 mil. KM štednje, od toga je 60 posto od stanovništva.
Ovdje je glavni problem što su mnogi ljudi sebi postavili nerealne želje i visoke standarde koji su nedokučivi. Nerealizirane želje su izvor nesreće. Dakle, ovdje se može živjeti od pet duluma malina, od pet krava, ali u društvu je stvorena teza da se “ništa ne isplati”. Nama nedostaju sustav, uređena država i rad, a kod nas se malo radi.
Iz vašeg odgovora se može zaključiti da vi tvrdite kako nema siromašnih u BIH?
– Ni u kom slučaju to ne tvrdim i nikada nisam to tvrdio. Napredak je socijalno osjetljivo društvo  i stalno pomažemo. Pomagali smo u ratu i sad dijelimo stipendije i pomažemo na druge načine, uz stalni rad na kulturnom polju, što je također duhovno obogaćivanje ljudi. Treba reći da se standard jednog društva mjeri prema standardu zadnjih, a ne prvih. Ne znam kako netko u gradu živi s mirovinom od 300 ili 400 KM.   Mislim da se ne treba i ne može u medijima govoriti “da su ljudi praznih džepova”, da su “na kontejnerima i javnim kuhinjama”, bez brojki, pa ispadne i to vam mnogi misle, da je ako ne 90%, onda barem 50% stanovništva u javnim kuhinjama. U Sarajevu ima 3000 ljudi na javnim kuhinjama i hajdemo im pomagati. Ali treba dodati da u Sarajevu ima 140 tisuća automobila, što je više nego u čitavoj BiH 1991. Da se sagradilo tisuće novih stanova i kuća… Naravno da su neke stvari danas potrebne i normalne. Ali treba reći otvoreno i nepopularno, ako netko smatra da mora imati mercedes ili BMW, e to je problem u glavi i problem neumjerenosti. Ima siromašnih, ali činjenica je da mnogi ljudi ne žele raditi za dnevnicu od 25 KM. Ako netko još mlad i zdrav nema ništa, kako mnogi govore, onda bi radili i za 10 KM.
Unatoč svemu, ipak ste nedavno na seminaru “Obrazovanje i zapošljavanje mladih u jugoistočnoj Europi” izjavili da iseljavanje postaje sve dramatičnije i da odlaze i oni koji imaju posao. Kako zaustaviti taj trend?
– To je dobrim dijelom do mentaliteta, jer se u javnosti stalno stvara negativna slika. Kako će ljudi ostajati kada se stalno govori loše o BiH? Podsjetite me, kad je netko govorio pozitivno i koliki je to postotak u usporedbi s ontološkim pesimistima? Ne može se tako živjeti. Ni bolesnik ne može ozdraviti ako nema pozitivan pristup prema svojoj bolesti. U javnosti se malo govori o pozitivnim stvarima, a ima ih, o čemu govorimo na drugom mjestu. Postoji kod nekih zabluda da su svugdje velike plaće i da svi dobro žive. Npr. u Austriji je prosječna plaća 1300  €, a prosječni stan je 600 €. Ne može u Austriji ni tročlana obitelj živjeti sa 600 €. Mnoge naše žene rade kao čistačice, a to bi ih bilo stid  u BiH, a i stid ih je vratiti se.
Može li se ovaj vaš odgovor ukomponirati u vašu misao “kako je tuga da ovu zemlju mnogi ne vole”?
– Nažalost, i to je točno, i to je šteta. Ja sam živio godinama u inozemstvu i ni za jednu zemlju ne bih zamijenio BiH. Govorim s pokrićem, ne samo što radim kao profesor, nego i rad Napretka mi daje za pravo da mogu govoriti ovako. Stoga je potrebno promijeniti diskurs. Primjerice, Hrvati Viteza ili Širokog Brijega imaju više zaposlenih nego svih 130 tisuća austrijskih Hrvata u svojim tvrtkama. Evo, opet se vraćamo na siromaštvo pa stoga moram reći da je u katoličkoj etici jedan od smrtnih grijeha neumjerenost. A neki ljudi žele živjeti preko svojih mogućnosti.
Kako komentirate tvrdnje da se nekada bolje živjelo nego danas? Je li u pitanju jugonostalgija ili žal za mladošću?
– To je jedna od neistina koja se prečesto ponavlja. Naravno da ima, kao što ste spomenuli, prije svega žala za mladošću. Ali treba opet govoriti činjenicama. Uzmimo ne 1950. nego 1970., malo tko je na selu imao auto, kupaonicu, asfaltiranu cestu i struju, a to je bilo 25 godina nakon završetka 2. svjetskog rata. TV i telefon su bili pojam. A danas barem 80% kuća na selu, grad je država izgrađivala pa je bilo drukčije, ima struju, kupaonicu, telefon, mobitel, TV prijamnik te skoro svaka kuća automobil. Meso se jelo samo za blagdane i  čuvalo za goste i slavlja. Ovo su činjenice. Razumljivo je da ljudi i s psihičke točke gledišta imaju žal za mladošću, pa se ta nostalgija može i u tom kontekstu promatrati. Također ima još jedna vrlo važna stvar koja se zaboravlja. U to doba u komunizmu bila je samo jedan istina, dirigirana od Partije. Sve su televizije, radija i tiskovine imali samo jednu istinu. Da ne bude samo crno-bijela slika, bilo je i nekih dobrih stvari. Prema tome, ništa se nije moglo govoriti, osim što smo slušali da svaki dan sve više i više napredujemo. Tko je smio kritizirati? Ako je netko i kritizirao, završio je u zatvoru. Nevjerojatno je kako ljudi ne cijene slobodu bez koje čovjek nije pravi čovjek. Ljudi to zaboravljaju.
Kada je u pitanju povratak Napretkove imovine, jeste li zadovoljni dosadašnjim učinkom ili su i dalje prisutni problemi?
– Teško je bilo što govoriti kada još uvijek nije donesen zakon o restituciji. Molim i sada kardinala i reisa neka sjednu s g. Čovićem i g. Izetbegovićem da se donese zakon o restituciji, ne znam kakva je situacija u manjem entitetu. Koliko mi je poznato, BiH je jedina bivša komunistička zemlja koja nije donijela taj zakon. To je porazno. Svi se slažemo da je privatna imovina temelj svakog demokratskoga društva. Nitko ne može uzeti vašu kuću i vaše odijelo te reći da su njegovi. Napretku  je malo vraćeno u Sarajevu. Kada je u pitanju očna klinika, odnosno nekadašnji konvikt koji je vlasništvo Napretka, bivši Upravni odbor bio je donio odluku da se Napretku da na korištenje za 1 KM, ali je SDP to blokirao. Ravnateljica KCUS-a, prof. Sebija Izetbegović, na sastanku nam je rekla da s UO radi na vraćanju konvikta. Nadam se da će se to uskoro i realizirati.  Što se tiče ostale imovine, dobili smo je u Zenici, Zavidovićima, Bugojnu, Mostaru. U Zagrebu nam je vraćen dio nebodera, a ima još nekih nekretnina za vratiti. U Osijeku imamo četiri zgrade koje još nisu vraćene iako u Hrvatskoj postoji zakon. Postoji tu i drugi problem. Naime, mnogi političari čim dođu na vlast, smatraju da je to njihovo vlasništvo. Stara je latinska izreka da stvar zove svoga vlasnika. Ne odnosi se to samo na Napredak.