In memoriam: LUCIJA PAVLOVIĆ

Draga obitelji, dragi prijatelji, kolege i poznanici pokojne Lucije, dragi Napretkovci!
U ime HKD Napredak Podružnice Bugojno i u svoje osobno ime želim vam izraziti
najiskreniju sućut, želim vam reći da istinski i duboko suosjećamo u vašoj boli!
Kako mi se u nekoliko proteklih godina sve češće ponavlja, biti u ovakvoj
nezahvalnoj ulozi, obraćati se posljednji put nad odrom dragih mi osoba, shvatila
sam najednom da nekako naglo, nekako prebrzo odlaze meni dragi i bliski ljudi.
Ali shvatila sam da je i ova uloga čast, da sam zapravo i ovaj put počašćena reći
nešto o mojoj dugogodišnjoj prijateljici i suradnici.
Iskreno, teško je smoći snage i pronaći prave riječi kojima utješiti ožalošćenu djecu, sestre, prijatelje,
poznanike, kojim sažetim riječima pokušati okarakterizirati lik pokojnice…. Jer
snaga riječi u ovim teškim trenutcima kad gubiš majku, sestru, dragu prijateljicu
i nije baš velika i od neke pomoći…. I ne zamjerite mi što moje dugogodišnje
prijateljstvo nisam baš mogla sažeti u samo nekoliko rečenica……
Neki ljudi ulaze u naše živote i ubrzo odu. Drugi pak ostanu određeno vrijeme,
ostave svoje otiske i u našim životima i u našim srcima.
Lucija je bila upravo ova druga osoba, koja je svojim životom i radom ostavila velike tragove, prije svega
u svom dugogodišnjem nastavničkom radu u školi, kao i profesionalnom
lektoriranju, a potom i u svom društvenom angažmanu, kratkotrajnom
političkom, a dugogodišnjem u HKD Napredak Bugojno, a ono najbitnije da je
svojom ljudskom veličinom ostavila duboke otiske u našim srcima.
Iako je bila kao hodajuća enciklopedija, načitana i informirana, znala se požaliti
kako mi u Napretku baš i nemamo s kime razgovarati, jer je sve teže naći
sugovornike koje zanimaju njoj omiljene književne teme. Oduševljeno je pratila
sve događaje u društvu, sva zbivanja u Napretku. Bila bi uvijek posebno radosna
kada bi nam uspjelo organizirati promociju dobre knjige, dobiti na tribini
kvalitetnog autora, otvoriti likovnu izložbu…, jer ona je bila istinski čovjek od
kulture, čovjek od pera, rekla bih. Lucija nije samo predavala i podučavala
književnost, ona je književnost duboko živjela.
Kada bismo uz kavicu, onako prijateljski razgovarale naslužbeno i nezvanično,
kako nam je sve teže zainteresirati i privući mladež da se uključe u rad naših
sekcija, da se više bave muzikom, čitanjem, glumom, savladavanjem nekog
instrumenta, folklorom, a ne ispraznim boravcima u kafićima, znala bi ovu našu
društvenu zbilju uspoređivati s Ratzingerovom slikom o crkvi, kao lađi koja pušta
na sve strane. Bila je jedna od vrjednijih u krpanju tih rupa i zamjeni stare oplate
novom.
Bila je stalnim članom Napretka od Obnoviteljske skupštine 01. prosinca 1990.
Od 1998. kad je preuzela dužnost predsjednice, koju je obnašala u tri mandata
do 2010., potom nastavila u ulozi dopredsjednice HKD Napredak Bugojno, Lucija
se svom svojom intelektualnom snagom, izuzetnim darom za diplomatsko
pregovaranje, ogromnom ljudskom požrtvovnošću borila za Napredak, za sve
one ideale koje promiču napretkove vrednote.
Bila je na čelu tima u najtežim danima naše podružnice, kada se trebalo nositi sa
svim izazovima toga vremena, kad je trebalo vratiti u posjed zgradu Hrvatskog
doma. I sad pamtim sjaj u njenim očima i veliku radost, dok je Hrvatskim domom
odzvanjala Napretkova himna. Pamtim njenu ogromnu energiju i nesebično
zalaganje, dok smo 2006. zajedno radile na monografiji naše podružnice, pamtim
naglašenu skromnost kad je 2004. u Sarajevu odlikovana Plaketom HKD
Napredak. Ostalo je iza Lucije toliko dobrih djela, da ne samo meni, nego i svim
Napretkovcima, pogotovu budućim pokoljenjima, trebaju biti uzorom, kako se
izdići iznad svakodnevice, iznad svojih osobnih interesa i kako se boriti za opće
dobro, za dobro cijele društvene zajednice, za suživot sa susjedima, za svoje
Bugojno, kako isticati i promicati sve kulturne i povjesne vrednote hrvatskog
naroda u BiH.
I iznad svega bila mi je i znana njena ljubav prema malom običnom čovjeku.
Svjedokom sam njenog čovjekoljublja i njenih nebrojenih zauzimanja upravo za
obične male ljude. Znam, draga Luce (kako smo te ponekad od milja zvali), koliko
si voljela svoju rodnu Gračanicu i cijelu Skopaljsku dolinu.
Citirat ću norveškog pisca Gulbranssena, koje mi se čine prikladnima zu Lucijino
djelo: „ Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da
i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca.“
Lucija se hrabro nosila sa dugogodišnjom bolešću muža Pave, hrabro i
dostojanstveno prebrodila njegovu smrt, držala svoju djecu pod roditeljskim
okriljem, velikom majčinskom ljubavlju ih podupirala na njihovom životnom putu
da postanu akademski građani i prije svega vrijedni i pošteni ljudi.
Željela je da što više bude prisutna u njihovim životima. Bila je osoba na koju smo
uvijek mogli računati, stabilna i sigurna, pouzdana, prava intelektualka širokih
vidika, dobar i nesebičan prijatelj, vjeran i stručan suradnik i poštovana kolegica.
Voljela nas je, a i mi smo voljeli nju.
Plemeniti lik profesorice Lucije Pavlović , koja je mladima otvarala putove i vidike
znanja, ulijevala ljubav prema pisanoj riječi, pružala potporu pravom majčinskom
ljubavlju i dobronamjernom sugestijom, bila od pomoći mlađim kolegama,
neprestano vođena vizijom dobrobiti obrazovanja, ostat će zapamćen među
tisućama učenika i mnogobrojnih kolega bugojanske gimnazije, koje su se
smjenjivale tijekom njenog dugodišnjeg službovanja kao prosvjetnog radnika.
Ostat će zapamćena i među djelatnicima Općine Bugojno kao vrijedna, stručna i
pouzdana djelatnica, odakle je kao dugogodišnja lektorica ispraćena u mirovinu.
S velikom samo Luciji svojstvenoj samozatajenošću, svoje obiteljske nedaće
nikad nije stavljala ispred općih, kojima je naša društvena zajednica toliko
opterećena; naprotiv, vrlo često mi je isticala rečenicu „Dobro sam, vidiš kako
ljudi oko nas pate, šta sve ljudi trpe???“ Takva je bila, hrabra i dostojanstvena, i
pri našem posljednjem susretu, kad sam ju posjetila u mostarskoj bolnici. Nismo
razgovarale o teškoj bolesti, koje je bila duboko svjesna, nego o budućim
planovima i našoj nazočnosti na skupštini u Središnjici HKD Napredak u Sarajevu.
Svi mi ovdje, koji se danas rastajemo od tebe, draga Lucija, duboko žalimo da te
više neće biti među nama, žalimo da te gubimo! Boli svaka pomisao da nas
napuštaš! Često ističem rečenicu da nijedan osjećaj nije teže opisati od osjećaja
boli, od osjećaja gubitka…. Svjesni koliku prazninu ostavljaš iza sebe, koji gubitak
predstavljaš svojoj obitelji, prijateljima, suradnicima, ostaje mi samo reći, da
nam s tvojim odlaskom ostaje i utjeha: Sretni smo da smo bili dio tvoga života,
sretni smo da smo te imali i što si nam ostavila puno toga u nasljeđe! Jer djelić
sunca što smo dobili od tebe, nitko nam nikad ne može oduzeti!
Lucija ne odlazi, ostat će s vama draga djeco, Maja, Lado, Sanjine i Domagoju,
drage sestre, Ljubo i Zrinka, ostat će s nama, jer je ljubav koju je posijala u našim
srcima vječna. Jer upravo kroz njen život najbolje zrcale riječi Svete Majke
Terezije:
„Na kraju svog života nećemo biti suđeni
po tome koliko smo stekli diploma,
koliko smo zaradili novca
ili koliko smo velikih djela učinili.
Bit ćemo suđeni prema
‘Bio sam gladan i nahranili ste me.
Bio sam gol i zaogrnuli ste me.
Bio sam beskućnik i primili ste me`“
I naravno, kako sva ova moja razmišljanja o Luciji završiti, a ne citirati njoj omiljenog
pjesnika Antuna Branka Šimića.
Iz Utjehe kose:
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, u mislima sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Snivaj i počivaj u miru, draga Lucija.
Laka ti bila ova bugojanska zemlja. Pokoj ti vječni!
S velikim štovanjem i u dubokoj boli
Tvoja Dubravka Vukadin
Predsjednica HKD Napredak Bugojno