Intervju Anto Kajinić: Nikada se nisam bavio apstraktnim slikarstvom

Anto Kajinić akademski je slikar i neobična umjetnička pojava. Već četiri desetljeća zauzima posebno mjesto na suvremenoj likovnoj sceni. Ne samo zbog toga što ne slijedi trendove, nego i zato što se dosljedno drži tema traženja vlastite istine i svjesnosti o samome sebi, životu i smrti koje kao svoje najintimnije unutarnje zapise i opažaje povjerava publici. Njegovo djelo lišeno je boje i prenaglašene geste. Kajinićevo shvaćanje prostora i oblika izrazito je slobodno i nekonvencionalno.
Akademiju likovnih umjetnosti završio je 1977. godine u Sarajevu, na slikarskom odjelu, u klasi prof. Ismara Mujezinovića. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1980. i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu od 1995. Član Napretka je od 1991. godine. Utemeljitelj je umjetničke galerije Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu 1995. Član je i jedan od utemeljitelja umjetničke grupe KAMMEN (Kajinić, Marić, Numankadić). Umjetnički je voditelj Posavskog umjetničkog likovnog simpozija PULS koji se trenutno održava u Garevcu kod Modriče.
Jeste li kao umjetnički voditelj zadovoljni odzivom umjetnika, uvjetima rada, ambijentom na PULS-u? Insistirate na terminu simpozij naglašavajući da PULS nije likovna kolonija. Šta uopće mislite o fenomenu likovne kolonije, odnosno fenomenu ove vrste okupljanja? Kakve tragove ostavljaju, koje kulturno i kulturološko značenje imaju ili mogu imati?
Kajinić: Evo da krenemo od ove distinkcije. Koja je temeljna razlika između simpozija umjetnosti i umjetničke kolonije. Temeljna je razlika da se djela rade in situ, na licu mjesta. Mi se ovdje ne provodimo, samo ponekad si damo oduška kroz razgovore i pauze. Ljudi su na to bili upozoreni prilikom razgovora, prije poziva. Primjetio sam već kroz prve razgovore s umjetnicima da im je to bilo pozitivno iznenađenje. Svi su sudionici pozvani, nisu došli svojom voljom. Birani su. Birali smo ih kao ljude – treba bar minimalno poznavati habitus onoga koga pozivaš. A ništa manje važan je i njihov stvaralački habitus – kakav su stvaralački znak uspjeli ostvariti ili barem nagovijestiti. Jer umjetnost bez svoga obilježja – znaka ili šifre, da se kolokvijalno izrazim – nema smisla.
Iznimno sam zadovoljan odazivom. Vidite i sami da to ide postupno. Ide sigurno, jer zna se šta se hoće. Došlo se sa tragalačkim nervom, da se traži, da se kopa. I to je bila zamisao – da se ovdje svake godine okupi određeni broj ljudi koji imaju rudnik i blago u sebi. Da se na neki način napravi „defile“ ljudi koji imaju duhovne rudnike. I da na taj način bilježimo ono što je relevantno u suvremenoj hrvatskoj vizualnoj umjetnosti, na prostoru Hrvatske i BiH, da kao narod ovaj dio stvaralaštva obilježimo, istražimo i ostavimo pokoljenjima. Veselim se što se to dešava u okviru Napretka. Ideja je nastala u glavi gospođe Slavice Mijić Lukač. Ona je tražila da ja to sa stručne strane razradim, da dam koncept. Ponudio sam ovo što vidite.
Šta je za Vas umjetnost?
Kajinić: Umjetnost ne postoji da uljepšava svijet. Ona je tu da ga učini boljim, iskrenijim, čišćim. Čišćim u duhovnom smislu, dakle. Svijet je zatrovan, egzistencija je zatrovana. Ne samo sada nego oduvijek je bila. Umjetničke sfere su bile eliksiri čišćenja. I, po mome mišljenju, ne zato što su ljudi tako odlučili nego po onome po kome umjetnost i potječe. Moje mišljenje je da umjetnost ima neku vrstu veze sa Apsolutnim. Pod tim podrazumijevam Stvoritelja, Boga, zovimo Ga kako hoćemo. Dakle, fenomen Apsolutnog, gdje ljudski razum prestaje dokučivati. Nikakav um, nikakva genijalnost neće uspjeti objasniti taj apsolut, uz sav trud umjetnika. To se neda sažeti u formulu. I jedan Einstein je priznao da se Apsolutno ne može objasniti. Ali čovjek je uklet i želi sve objasniti. To je ta žudnja da se bude apsolut, da se bude Bog. To je nemoguće. Znanost može olakšati život, ali ona nema moć da sve objasni. Nemoguće je sve objasniti, jer onda bi se realizirao potpuni apsurd da čovjek može sve objasniti i da je on centar svemira. I tu ću ja stati da ne idemo dalje.

Neko će u Vašem radu vidjeti apstraktne forme izražavanja. Da li se Vi bavite apstraktnim slikarstvom? Jeste li umjetnik koji radikalno promovira apstraktni izraz ili je u pitanju nešto drugo? I kako Vas je u ono vrijeme razumjela likovna kritika i kako Vas razumijeva danas?
Kajinić: Nikada se nisam bavio apstraktnim slikarstvom, ali bavio sam se fenomenom apstrahiranja figuralnosti. Prijateljovao sam sa apstrakcionistima, i sad prijateljujem, ali ja osobno nikada nisam bio apstraktni slikar. Ostao sam figurativac, ali je ta figuracija apstrahirana figuracija, kako ja shvaćam fenomenologiju apstraktnosti – kao čišćenja, kao pojednostavljivanja. Mada uvažavam i one umjetničke pravce unutar vizualne umjetnosti koji su hiperealistički, istraživački. U umjetnosti je bitno da se do kraja istraži ono što interesira umjetnika.
Ne smatram apstrakciju vrhunskim dosegom umjetnosti. Složio bih se s Picassom koji je rekao za apstrakciju da su to samo još jedna zatvorena vrata više. To je strašna misao. Treba je dugo domišljati i ja sam je od studentskih dana akceptirao. I čuvao sam se apstrakcije, ali poštujem one koji su ušli u to područje. To je jako sklizak teren i može otići u nešto što ne doseže samu srž umjetnosti. I opet se vraćam na Apsolutnog. Jer Apsolutni nije asptraktan, on je vrlo konkretan, prisutan na svakom koraku. Bog je jedan genijalan stvaratelj kod koga je sve jednostavno. Ali opet zbog naše nesavršenosti usložnjavamo stvari, činimo ih kompliciranim. Mi bi htjeli Apsolutno uprispodobiti. Mi ćemo se truditi na Simpoziju zadržati pluralitet pristupa, sa elementima modernosti i suvremenosti, a ta je da se stvari pojednostavljuju jer i život se pojednostavljuje, modernizira, olakšava. Pa tako i umjetnost. Ali to ne znači da ćemo odstraniti figuralnost pa smatrati da je potpuno bezlična slika najveći vrhunac. To sam uvijek tumačio nedostatkom onih koji tome pristupaju i koji su apstrakciju proglasili najvećim dosegom, jer nije tome tako.
Umjetnost je bila apstraktna i u Egiptu i u antičkoj Grčkoj u smislu čišćenja, odnosno pojednostavljivanja. Grci nisu imali realnu umjetnost, kakav je često laički pristup, nego je to pojednostavljena i oduhovljena umjetnost koja nije svaku žilu prikazivala, ali je idealno ljudsku formu uobličila. Naravno, svemu je moguće i drukčije pristupati.
Vašim likovnim izričajem dominira bijela boja. Zašto bijela, zašto bjelina?
Kajinić: To je pitanje koje ima i sociološku dimenziju. Naime, istočna filozofija tumači bijelu boju kao boju smrti. Fenomenologija smrti i nestajanja interesirala me je od rane mladosti. Sve će Vam biti jasno ako Vam kažem da sam maturirao na poeziji Maka Dizdara i Kamenom spavaču. Ima i ona čuvena Makova pjesma o smrti. Ja sam već tako mlad povjerovao u to da smrt nije kraj nego samo staza uspona. Ne može je niko zaobići. Sve što se rodi mora i umrijeti. Po mom mišljenju Zapad je pomalo opterećen predrasudama pa je tako boja smrti i nestajanja – crna. A ja sam povjerovao da smrt nije kraj i bilo je nekako prirodnije da se okrenem ovoj daleko-istočnoj filozofiji. Dakle, slikam praktično fenomen nestajanja cijeli život. Ja crtam nestajanje i smrt i pokušavam zapadnom umu naglasiti da je zabluda misliti da je smrt kraj, da je tragedija, da je crna. Imam osjećaj da je tako nešto i Krist propovijedao. On nije slavio crno nego upravo svjetlo. I ja sam tako slikajući i razmišljajući približio se i osjetio svog Boga. Ja to tako doživljavam.

Vrlo je zanimljiv fenomen umjetničke grupe KAMMEN koje ste član. Oni koji znaju nešto o likovnoj umjetnosti i prate kretanja smatraju tu grupu veoma važnom. A i veoma interesantnom. Je li slučajno da ta grupa, tj. Vas trojica i simbolički i stvarno predstavljate Bosnu i Hercegovinu i neku njenu bazičnu strukturu? Anto, Edin i Mirko.
Kajinić: To je također nešto što je možda sociološki interesantno. Počeli smo 1987. godine u Zenici Edo Numankadić, Mirko Marić i ja. Već smo tad bili etablirani, imali smo nekakav svoj slikarski znak. A Mirko Marić je iz tih naših imena i prezimena izvukao početna slova i dogodio se KAMMEN. Kada se dogodio rat, kad je sve stalo, mi smo se zaustavili, pogledali jedni druge i shvatili da smo zapravo neka vrsta paradigme Bosne i Hercegovine. A nije nam to bio cilj. Bili smo, naravno, svjesni ko je tu Bošnjak, ko Hrvat, ko Srbin, ali nismo time bili opterećeni nit nam je to bilo zanimanje. Važno nam je bilo prijateljstvo, ljudskost, umjetnost. Ni dan danas ništa nije poremećeno u našim odnosima. Dapače, učvrščeno je i mi otvoreno govorimo o svim problemima, bez strasti, jer smo se čistili iznutra, prolazili katarzu. Mogli smo svi biti pošteđeni ove ludosti koja se dogodila. KAMMEN će svjedočiti da je u ovoj zemlji moguće da postoji barem tri prijateljapoput nas. I da nas nikakva politika i nikakva pragma neće poremetiti. I mi smatramo da smo paradigma Bosne i Hercegovine. Ne želimo služiti nikakvoj politici. Koliko će nas drugi prepoznati, to više nije naš problem. Smatram da je to nešto lijepo što se u Bosni I Hercegovini dogodilo. Kammen je jedan od ljepših trenutaka u mome životu, a traje evo već tri decenije. Mi smo u to vrijeme već bili individualno afirmirani pa smo ujednili tri individualnosti u afirmiranju većih vrednota – to je humanitet, život, ljepota tih međuljudskih odnosa. Naše različitosti bi trebale biti naše bogatstvo, a mi u Bosni i Hercegovini smo od toga napravili nesreću. To je ono kad ti Bog ostavi slobodu, a ti je ne znaš koristiti pa je upotrijebiš kao Adam I Eva. Samo ovdje nije riječ o jabuci, nego mi smo jabuku života pretvorili u pakao. Ali ja sam nepopravljivi optimist i uvjeren sam da će BiH jednom biti zemlja istinske ljepote života. I zato sam sretan što je KAMMEN barem malo doprinijeo takvoj jednoj mogućnosti.
Član ste Napretka od 1991. godine. Kako gledate na rad ovog kulturnog društva?
Kajinić: Mislim da je to dio ove ljepote životne koju spominjem. Nije jedino, imaju i druga kulturna društva. Ja silno upirem nadu u to da će i Napredak i Prosvjeta i Preporod uspjeti kanalizirati ove ideje o kojima govorim i da će doći trenutak kad će oni sinhronizirano djelovati. Važno je to što Napredak radi, važno je što je na kulturu stavio akcent.
Osobito me veseli što se Napredak skrbi o mladima, kroz stipendiranje i druge vidove podrške. To je znak da Napredak misli na mlade, da misli na sirotinju. Zahvalan sam ljudima, poput predsjednika Topića, koji troše snagu i energiju da Napredak bude to što jest i koji već decenijama, uz svoj pastoral, svoja znanstvena istraživanja i profesuru, nađe vremena i za Napredak. Jer gigantski je posao voditi jednu krovnu kulturnu udrugu jednog naroda u jednoj zemlji. Mislim da je to breme, uz sve entuzijaste, kakvim držim i sebe. Meni je čast da sam član Napretka jer vidim tu mogućnost da nešto učinim, da se realizira ljepota življenja o kojoj sam govorio. Tako da svaka čast Napretku. Evo i ovaj simpozij se dešava u okviru Napretka i takvim putevima treba ići.