INTERVJU Miro Gavran: Teatar je predivno mjesto u kojemu susrećemo svoj život u malome

Miro Gavran jedini je živući dramski pisac u Europi koji ima svoj festival (Gavran Fest) izvan zemlje rođenja, na kojem se izvode samo njegova djela, koji se do sada održao devet puta u čak četiri zemlje: Slovačka, Poljska, Češka i Njemačka.

Nedavno je dobio još jedan mali festival – naime, u sklopu Mostarskog proljeća –Dana MH Mostar 2019. kroz program te manifestacije provlačili su se poput crvene niti DANI MIRE GAVRANA.

Već 20. ožujka, drugoga dana Mostarskog proljeća priređena je Gavranova književno-kazališna večer uz predstavljanje njegove knjige Odabrane komedije. Petoga travnja Teatar Gavran izveo je komediju „Sve o ženama“, a Mostarsko proljeće je zatvoreno 11. lipnja gostovanjem HNK Split, koje je igralo Gavranove “Paralelne svjetove“.

Zamolili smo našeg pisca za razgovor.

Vaše veze s BiH i Mostarom, te Maticom hrvatskom mnogostruke su?

–Već godinama Teatar GAVRAN redovito gostuje s mojim predstavama na Danima Matice hrvatske, a i drugi teatri iz BiH i Hrvatske koji su izvodili moje predstave nastupali su na toj meni dragoj i odlično organiziranoj i važnoj manifestaciji. Uz to u Mostaru su mi živjeli i djed i baka i ujak…majka mi je ondje završila učiteljsku školu, surađivao sam s mostarskim kazalištem i prije rata i nakon rata, u Kamernom teatru 55 iz Sarajeva sam imao čak pet premijera, pa sam se ondje osjećao kao „kućni pisac“, imao sam i odličnu predstavu u SARTR-u, a izvodili su me premijerno i drugi teatarski gradovi u BiH: Zenica, Tuzla, Prijedor,Travnik… A velika sarajevska teatrologinja Gordana Muzaferija je svojedobno napisala cijenjenu i hvaljenu stručnu knjigu na tri stotine stranica o mom dramskom rukopisu pod nazivom KAZALIŠNE IGRE MIRE GAVRANA – objavio ju je Internacionalni teatarski Institut iz Zagreba, tzv. ITI Centar.

Imao sam i uspješne književne nastupe po Bosni i Hercegovini proteklih dvadesetak godina. Puno mi znači to što sam kao pisac prisutan u Bosni i Hercegovini i što moji teatarski i prozni tekstovi ondje imaju dobru recepciju.

Vaš mostarski Festival sklopljen je od pažljivo biranih djela. Možete li predstaviti njegov sadržaj, prokomentirati ga…

-Taj skromni, mali „festival“ imao je glavu i rep i na neki način publici dao dobar uvid u moj rad. Naime, na predstavljanju mojih ODABRANIH KOMEDIJA – knjige od 700 stranica u kojoj se sabire čak 15 mojih komedija, Misijana Brkić kao voditeljica i moja supruga Mladena Gavran kao interpret ulomaka iz tih komedija pomogli su mi da se predstavim kao komediograf… Iako pišem i drame, komedije predstavljaju bitan dio mog kazališnog rada, a ljudima u BiH i Hrvatskoj u ovim vremenima su više nego bitne baš komedije… Na tom književnom nastupu sam govorio i o svojim romanima. A predstave „Sve o ženama“ i „Paralelni svjetovi“ iako na prvi pogled bitno različite i po tematici i po strukturi u svojoj biti teže onome što ja cijeloga života zagovaram, a to je tzv. „glumački teatar“ u kojemu su na prvom mjestu glumci i jasni karakteri, a kada su na prvom mjestu glumci onda dobro prođe i publika, i pisac, i redatelj i svi ostali sudionici u nastanku predstave.

Uvijek mi se zavrti u glavi od brojeva koji obilježavaju Vaše svjetske uspjehe. Koje od njih Vi rado pamtite?

– Čujte, kao kazališni pisac imam u prosjeku godišnje po dvadesetak premijera u petnaestak zemalja, a iziđe mi po desetak izdanja mojih knjiga godišnje u Hrvatskoj i inozemstvu. Teško mi je izdvajati neke od tih premijera…, uostalom ja većinu od njih nikada i ne vidim, ali to što već više od trideset godina kontiunuirano trajem u kazališnom i književnom svijetu praktički na svim kontinentima je najbolji dokaz da ono što radim ima neke univerzalne, općeljudske vrijednosti. Nisam bio tek pomodni hir zanimljiv tek koju sezonu, imponira mi i to što moj rad profesori i studenti već dvadesetak godina kontinuirano proučavaju na najjačim svjetskim sveučilištima od Pariza i Rima, preko Praga i Krakova pa sve do Moskve, a naravno i u ovom dijelu Europe su sa mnom dobro upoznati studenti i ljudi od struke.

Nakon ljeta, koje je također bilo donekle radno, počinje za Vas i Vaš teatar burna jesen… Pisali ste ljetos libreto za mjuzikl?

– Ovo ljeto sam dovršio libreto za Alfija Kabilja, našeg cijenjenog i popularnog kompozitora, tvorca legendarnog mjuzikla JALTA, JALTA… te sam napisao prvu verziju i nove komedije za Teatar GAVRAN, početkom zime je smjeram doraditi. Ljeto uvijek provodim radno – u pravilu je to boravak na nekom otoku…proteklih godina je to Lošinj… Godišnje provedem po četiri mjeseca na otoku i tada se mogu do kraja posvetiti pisanju.

Stižu ovih dana najave o brojnim premijerama Vaših djela diljem svijeta…

– Eto, ova dva mjeseca imam devet premijera u devet zemalja: Njemačka, Rusija, Nigerija, Rumunjska, Hrvatska, Poljska, Ukrajina, Češka i Turska. Ispalo je da ove jeseni imam jednu premijeru tjedno. Za dramskog pisca je to predivan osjećaj. A u pitanju su moje drame i komedije koje su već imale brojne premijere po svijetu: Sladoled, Traži se novi suprug, Muž moje žene, Parovi, Zabranjeno smijanje i Sve o muškarcima.

I Teatar Gavran kreće na veliku turneju?

– Prije te turneje, krajem rujna, točnije 26., imamo u maloj dvorani LISINSKI premijeru moje komične drame SVE O MUŠKARCIMA koja je do sada imala preko pola milijuna gledatelja…, u Pragu je Teatar STUDIO DVA odigrao preko 550 repriza do sada a tek nešto manje je bilo repriza toga teksta u Teatru Ludowy u Krakovu gdje taj tekst i dalje igra pred rasprodanim gledalištem… A na jesen idemo s našom predstavom SLADOLED na turneju u Bosnu i Hercegovinu u organizaciji NAPRETKA u Sarajevo i jedan manji grad u Bosni- te u Hercegovinu, u Čitluk u organizaciji Matice hrvatske iz Čitluka i vjerojatno u Posušje, te u Crnu Goru u Tivat a vjerojatno i u Cetinje… Naš SLADOLED je do sada izveden preko 140 puta, publika ga voli a glumice Ana Vilenica i moja supruga Mladena Gavran su osvojile pregršt nagrada za tu predstavu. Priča je to o majci i kćerki koje pratim kroz razdoblje od dugih 60 godina s puno humora i emocija.

Zašto, praktično, živite teatar… Pomaže li Vam to da sami sebi, ali i drugima, razjasnite složenost života?

– Teatarska predstava je najbolji način da se u samo sat i pol, ili najviše dva i pol sata na zgusnut i kondenziran način prikaže sukus našeg života i međuljudskih odnosa. Kada nastane dobra predstava onda je to nešto predivno, a kada nastane loša predstava onda je to nešto izuzetno naporno. Kazalište je sintetička umjetnost i mnogo toga se mora poklopiti i uskladiti da bismo imali sugestivnu i životno uvjerljivu predstavu…samo jedan loš segment predstave može sve uništiti. Unatoč tome, uživam raditi u teatru , jer uživam vidjeti sretnu i zadovoljnu publiku.

Nakon što ste se okušali u različitim žanrovima, čini se da ste se opredijelili uglavnom za pisanje komedija… Kako i zašto se to dogodilo?

– Kao mladi pisac sam počeo s ozbiljnim dramama: od KREONTOVE ANTIGONE, NOĆI BOGOVA i LJUBAVI GEORGEA WASHINGTONA pa na dalje… A kada sam osjetio radost publike u susretu s komedijom, kada sam shvatio da se kroz humor i komediju može progovoriti o najozbiljnijim životnim temama, komedija je postala moj izbor… Ali ne jedini – povremeno još uvijek znadem napisati i poneku dramu. Eto ,prije godinu dana je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište izvelo moju dramu SVAKI TVOJ ROĐENDAN.

Kada i kako je nastao Teatar Gavran.

– Prije sedamnaest godina smo moja supruga Mladena i ja poželjeli imati teatar u kome ćemo moći okupiti ponajbolje glumce i redatelje i raditi onu vrst teatra u koji vjerujemo. Nažalost, u gradskim i državnim teatrima glumci, redatelji i pisci su često prinuđeni na kompromise i rad na predstavama sa ekipom u koju ne vjeruju.

Koje dramske pisce i koje svjetske teatre osobito volite?

– Eh , potrošio bih Vam sada nekoliko stranica teksta, a onda bih bio ljut na sebe što sam nekoga izostavio, pa je bolje da i ne pokušavam odgovoriti na ovo pitanje.

Izvjesno vrijeme privlačile su Vas biblijske teme. Zašto?

– Zato jer su to arhetipske teme s kojima se mogu poslati snažne poruke mojim suvremenicima. Odlaskom u prošlost lakše progovorimo o stvarima koje nas u današnjici muče.Tako su nastali moji romani JUDITA, KRSTITELJ i PONCIJE PILAT…, iskreno govoreći iznenadila su me njihova brojna izdanja na hrvatskome i brojni prijevodi na druge jezike..ja sam to pisao više za svoju dušu, da dadem odgovor samome sebi na neka životna i duhovna pitanja, sumnje i dileme…, to su ozbiljne knjige za koje sam mislio da će imati uski krug čitatelja. Srećom , prevario sam se u predviđanjima.

Kako Vi i obitelj uspijevate izdržati radni i životni tempo koji ste sebi zadali?

– Kada čovjek radi ono što istinski voli, ništa nije teško. Da nemam nadahnuća ne bih mogao ispisati niti jednu rečenicu, a s nadahnućem to ide poput disanja, tako da i ne razmišljam o tome, nego pišem priče na koje me dragi Bog i ovaj bogati život potiču.

Kako protječe Vaš radni dan?

– Različito: u ljeti i zimi sam posvećen pisanju, a u jesen i proljeće sam na probama u teatru ili na književnim turnejama. Kada ispisujem prvu verziju romana ili drame, volim raditi od deset ujutro do deset navečer, uz dvije kraće pauze Kada pišem drugu ili treću verziju onda obično pišem po pet-šest sati dnevno.

Pripremate li se posebno za pisanje svojih djela proučavajući najprije temu o kojoj ćete pisati?

– Kada su bili u pitanju romani KAFKIN PRIJATELJ gdje su junaci Franz Kafka i Max Brod ili NEKOLIKO PTICA I JEDNO NEBO gdje je junak fra Didak Buntić i Prvi svjetski rat, onda mi je za pripremu trebalo više vremena nego za pisanje…, a kada sam pisao suvremene romane kao ZABORAVLJENI SIN, KAKO SMO LOMILI NOGE ili JEDINI SVJEDOK LJEPOTE onda je priprema bila relativno kratka, a ispisivanje četiriju verzija teksta bitno duže.

Kakvo bi mjesto trebala općenito imati umjetnost u našem životu i zašto?

– Umjetnost bi trebala biti dijelom naše svakodnevice. Književnost i glazba, pa i likovnost nas čine još više ljudima, daju nam širinu i utočište pred grubom stvarnošću i neki dublji uvid u ljudsku egzistenciju.

Kamo nas vodi razvoj suvremenih tehnologija, kamo ide suvremeni svijet?

– Teško pitanje…, već stotinjak godina čovječanstvo ima taj dvostruki odnos prema znanosti: imamo istodobno i strah od nove tehnologije i veliku nadu da će nam olakšati život. I taj strah i ta nada su utemeljeni. Nadajmo se tek da će čovjek biti u stanju kontrolirati svoje djelo.

Hoće li umjetna inteligencija jednoga dana potpuno ovladati planetom? Kakav je Vaš stav o tome?

– Nadam se da neće.

Što Vas čini sretnim?

– Pisanje, obitelj, prijatelji, plivanje, šetnje po prirodi, žganjci, raštika, pita krumpiruša, crno vino..

Pošaljite poruku našim čitateljima i pozovite ih u teatar. Zašto treba posjećivati kazalište?

– Ako volite komediju, jači je smijeh kada se zajedno smije dvjesto ili tristo ljudi. Ako volite dramu – i suze i plač su jači kada zajedno plačemo, a to nam pruža kazalište. U teatru možete doživjeti snažne emocije, uživati u vrhunskoj glumi i dodirnuti predivne, uvjerljive životne priče… Ali budimo iskreni prema čitateljima ovoga intervjua: u teatru možete dodirnuti i dosadu, i banalnost i umjetan prikaz naše stvarnosti i loš humor. S teatrom je kao sa životom: nećete uvijek naići na med i mlijeko, pa ipak ljepše je živjeti nego odustati od života, radi jedne dobre predstave ima smisla progutati četiri loše ili prosječne, jer teatar je unatoč svemu predivno mjesto u kojemu susrećemo svoj život u malome.

Dnevni list, 3. rujan 2019. godine