Intervju Mons. prof. dr. Franje Topiæa za Dnevni list

Knjiga prof. Franje Mariæa, ali i službeni podaci Biskupske konferencije BIH, svjedoèe o egzodusu katolika, kalvariji koju je u zadnjih 20 godina prošlo nekoliko stotina tisuæa vjernika . Ostat æe u povijesti zapisano da trenutaèno od 820 tisuæa Hrvata-katolika u BIH živi izmeðu 450 i 500 tisuæa. Može li se to smatrati konaènom brojkom?

– To je brojka do koje se došlo na temelju podataka koje sveæenici dobiju tijekom blagoslova kuæa i stanova. Naravno, ne može se baš tvrditi da je to konaèan broj katolika jer neki ljudi ipak nisu tu, rade izvan BIH, mnogi nisu rašèistiti još uvijek gdje im je stalno mjesto boravka, mnogi još uvijek imaju dvije adrese itd. Možda ovome temeljitom istraživanju i prikupljanju podataka koje je napravio prof. Franjo Mariæ treba u vidu komentara ili nekoga podatka koji se može provjeravati dodati i istraživanja amerièke CIE koja procjenjuje da u BIH živi oko 570.000 Hrvata, a 590.000 katolika. A broj æe se toèno utvrditi na skorom popisu stanovništava. No, bez obzira na sve radi se o strašnoj tragediji hrvatskoga naroda i katolika u BIH. Ipak, u razdoblju turskog osvajanja i beèkih ratova s kraja 17. stoljeæa dogodila se najveæa tragedija katolika u BIH kad je ostalo svega 25 tisuæa katolika. Prof. Mariæ je rekao kako je zaèuðujuæe da je u razdoblju od oko 240 godina (1700.-1937.) broj katolika narastao od 25.000 do oko 650.000. Neka to bude poticaj i nama da od 450.000 sadašnjih katolika naraste za 250 godina proporcionalno na oko 25 puta više, a to znaèi oko 1,200.000 katolika i Hrvata.

Na tisuæe crkvi, samostana, župnih kuæa je u ratu spaljeno. Možete li preciznije kazati štio su istraživanja pokazala koja su to podruèja, biskupije, provincije ili župe najteže stradale?

– Moram priznati kako je i mene iznenadilo da su najveæu tragediju doživjele župe na podruèju Sarajevske nadbiskupije. Podaci govore da je èak 63 posto katolika napustilo tu nadbiskupiju više nego li Banjoluèku biskupiju (62 posto). Istina, treba znati kako župe u Posavini pripadaju Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a to je podruèje strahovito stradalo tako da je onda posve razumljivo što je naša nadbiskupija doživjela najveæu tragediju. Zanimljivo je napomenuti da je po toj statistici broj katolika u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji poveæan za oko 40 posto, a u Mostarsko-duvanjskoj za 10 posto. Stradanje crkvi i drugih crkvenih objekata je takoðer zastrašujuæe, oko 1000.

Veæina crkvenih objekata je nakon rata ipak obnovljena, meðutim, mnoštvo župa je još uvijek bez vjernika?

– To je doista ohrabrujuæa èinjenica. Crkve su uglavnom obnovljene, ali je sveæenicima jako teško i bolno što na misama nemaju vjernika. Teško je biti župnik ako na misama imate 20, 60 ili 100 ljudi. Naši sveæenici su hrabri i požrtvovni župnici i treba im odati svako priznanje. Osobno smatram kako je od krucijalne važnosti da nam se ljudi vrate. Živa crkva je daleko važnija od zgrada iako je, naravno, i obnova objekata dobra stvar. Vjernicima je simbolièki i psihološki bitno da postoji crkva i župnik, njima je odmah lakše, imaju se gdje moliti, okupljati i psihološki im je to važno.

Sveti otac je, preko kardinala Bertonea, nedavno u pismu izrazio zabrinutost zbog stradanja i nestanka katolika u BiH. Sveta stolica je pozvala domaæe i meðunarodne politièare da sprijeèe nastavak tragedije. Tko zapravo sve može i na koji naèin zaustaviti nestajanje katolika iz BIH?

– Vrlo je bitno da svi Hrvati konaèno prelome u glavama da je BIH i hrvatska zemlja, naravno, posebice Bosna. Pri tome je važno kakvo je društveno ureðenje, ali nije presudno. Prema tome, važno bi bilo razvijati domoljublje, a to dobar dio politike i medija neæe. Nastojati da se s drugim narodima traži normalan suživot, a ne stalno svaðati ih. Nigdje nije lako. Uzmite primjer Grèke. Ona je kolijevka europske kulture, nije imala rat, nije prošla promjenu državnog sustava, niti ovakvo loše ureðenje, pa ima 340 milijardi eura duga. A BiH ima samo 3,3 milijarde eura duga. Ali, to se ovdje ne istièe. Samo se istièe da bismo trebali biti veæ sutra Švicarska. Razumljivo je da ljudi žele bolje živjeti i treba to nastojati postiæi, ali ne treba biti nerealan.

Prepoznatljivi ste što se ne ustruèavate s pozicije predsjednika HKD-a Napredak, ali i kao sveæenik, kritizirati pesimizam, negativne tenzije i negiranje ukupnoga boljitka u državi. Neki centri Vam spoèitavaju da manipulirate da je život za Hrvate-katolike u dominanto bošnjaèkim sredinama poput Sarajeva, Tuzle ili Zenice moguæ, odnosno da ne želite priznati obespravljivanje Hrvata?

– Nisam nikad tvrdio da mi dobro živimo, ali tvrdim da ne živimo tako loše kako mnogi prikazuju. Nacionalni interesi jesu važni, ali nisu presudni. Iz Livna se od 1991. iselilo 12.000 Hrvata, a tamo su Hrvati na vlasti. Bitna je nacija i s njom se ne smije trgovati, no ovdje neki politièari, od kojih je veæina bila komunisti i nenacionalni, prave božanstvo od nacije, i to je pogrešno i pokvareno. Primjer Livna je sjajan i pouèan. Hrvatske stranke danas ne mogu formirati vladu, što je stvarno tragièno. Neki i danas kažu da Hrvati ne mogu živjeti u Bosni, što je naravno netoèno i protuhrvatsko. Treba uoèiti da ne govore o poslu, stanu, plaæi, nego samo i iskljuèivo o naciji. E, onda naravno da takvima smeta kad ja kažem da imamo sada 96 hrvatskih osnovnih škola, 57 srednjih hrvatskih škola, 2 sveuèilišta, 19 hrvatskih radija, tri hrvatske televizije, dva hrvatska dnevna lista, 186 hrvatskih folklornih grupa. Pazite, Napredak ima 42 podružnice, da sam Napredak izdaje 4 mala lista, drži radio, ima 40 zborova i folklornih skupina. U hrvatskoj kulturi sam Napredak je organizirao preko 7000 manifestacija, što je više nego sva hrvatska društva u Europi. Želim dodati da nikada nisam nijedan podatak uveæao, pogotovo izmislio, nego uvijek imam izvore i argumente.

Kad se govori o tom obespravljivanju Hrvata o podreðenom položaju, primjerice u Sarajevu, onda se u prvi plan izbacuju podaci o kljuènim pozicijama o marginaliziranju hrvatskih intelektualaca. Možete li kazati koliko intelektualaca Hrvata trenutaèno živi u glavnome gradu BIH i imaju ili oni utjecaja na društvena i kulturna zbivanja u Sarajevu?

– Pitanje Sarajeva i položaja Hrvata ne potencira se od nekih politièara i njihovih medija dobronamjerno. Njima ono služi da nas odavde potjeraju. Naravno da je bošnjaka politika jedva doèekala srpsko napuštanje Sarajeva, a i hrvatsko nedolaženje u Sarajevo, i da je zauzela gotovo sve pozicije u vlasti. Tako su ravnatelji Narodnoga kazališta, Pokopa i BKC-a Hrvati. Ali je pravo pitanje što je hrvatska politika uèinila da se to ne dogodi ili što èini da se poboljša situacija. U Sarajevu djeluje od Napretka osnovano Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost i okuplja oko 80 profesora. Ali, postoji Katolièki školski centar s oko 200 zaposlenih i s oko 1200 uèenika. A, hoæete li da kažem da je nekadašnji visoki hrvatski dužnosnik izjavio: KŠC su nesreæa za hrvatski narod. Može li to netko normalan opravdati?!

Kako se HKD Napredak nosi s okruženjem, kakav tretman ima meðu sarajevskim elitama i koliko uspijeva promovirati hrvatsku kulturu u BiH i šire?

– Napredak vrlo zorno pokazuju kako je moguæe raditi i živjeti pa i u “manjinskom okruženju”. Kanton redovno daje oko 100.000 maraka za rad središnjice i knjižnice gdje radi 13 radnika. A ta sredstava nije više deset godina poveæao. Središnjica Napretka je dobila iz federalnog proraèuna 85.000 maraka i to u prosincu, što je 70 posto manje nego 2010. Neshvatljivo je da je Grad izbrisao iz proraèuna nacionalna društva. Nema apsolutne pravde, ali sredstava se ne dijele ni blizu pravedno i ne uvažavaju se rezultati rada.

Razgovarao: Antun Mrkonjiæ.

Dnevni list