Intervju prof. dr. Franje Topiæa u Veèernjem listu

Kako komentirate odluku o deložaciji uzoritog kardinala Vinka Puljiæa koja se dogaða u našem glavnom gradu?

Sretan sam da æe se pitanje dijela kardinalove rezidencije napokon riješiti dobro. Naravno da ovo pitanje, osim samog dijela rezidencije, ima puno veæe znaèenje. Poruka bi bila, ako kardinal ima problema, onda koliko tek imaju problema “obièni graðani” i naravno da bi to eventualno iseljavanje iz dijela rezidencije imalo i ima negativne posljedice i za odnose meðu našim narodima. No, ovime nije riješen kompletan problem jer je još dosta drugih nacionaliziranih stanova veæ kupljeno. Stoga treba promijeniti federalni Zakon o otkupu nacionaliziranih stanova koji je gori od komunistièke pljaèke jer je to dosad bilo neriješeno. A kad netko otkupi, onda je gotovo. Neka hrvatske stranke, èlanovi buduæe federalne Vlade i Parlamenta pokrenu inicijativu za promjenu ovog zakona i time æe pomoæi svima koji su ošteæeni, a ne samo kardinalu. Otkako je Boga i svijeta, vlasnièko pravo je temeljno pravo i jaèe od svakog “stanarskog prava” i bilo kojeg drugog.

Gdje se najbolje osjeæate, u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, rodnom Novom Travniku?

U svim mjestima se dobro osjeæam. U Sarajevu gdje živim i radim, u svom Novom Travniku, ali i u Hercegovini, u Mostaru, naravno kao i u Banjoj Luci. Ali i drugdje gdje postoje dobri i radini ljudi. Reæi æu prvi put javno da imam puno neprospavanih noæi zbog Vukovara i Dubrovnika i da je Napredak tek obnovljen i nejak, skupljao i slao pomoæ ovim gradovima, a nismo ništa tražili za BiH ni za Napredak. Sve je to naše i to ne smijemo zaboraviti.

Koliko su komunisti oteli Napretkovih zgrada i što mislite zašto se prijeèi donošenje zakona o restituciji?

Komunisti su oteli svu Napretkovu imovinu, kao i mnogim drugima, a ona je velika i ne samo u BiH. Samo u Sarajevu Napredak ima èetiri velike zgrade. Nešto od toga “dobiveno” je natrag, ali samo na korištenje, kao što su domovi u Zenici, Mostaru, Bugojnu i sasvim mali dio u Sarajevu. A ponešto smo èak morali kupiti, jer nam je po spomenutom bezbožnom zakonu otkupljeno veæ dvadeset stanova u palaèi, kao što je trebao biti otkupljen i kardinalov. Po tom bezobraznom zakonu u Napretkovoj palaèi mi smo morali 15 puta skuplje platiti svoj stan, nego što je otkupljen po zakonu, jer nam je neophodan za knjižnicu. I još je jedna prijevara u zakonu, bivši vlasnici bi trebali dobiti zamjenske stanove, a njih nigdje nema. Pa onda se ne bi smio primjenjivati ni prvi dio Zakona o otkupu nacionaliziranih stanova.

Zakon o restituciji na državnoj razini nije donesen zato što dvjestotinjak politièara i drugih utjecajnih ljudi ima svoje osobne interese. Od 1990. sve stranke obeæavaju donošenje zakoan. I ljetos je napisan jedan prijedlog, ali ništa. Najbolje pitajte politièare zašto ga ne donose. Dobra je vijest da bi se Napretku trebao vratiti Konvikt u Sarajevu iz kojeg je nedavno iselila poroðajna klinika.

Nedavno ste rekli da Dodik lažno ohrabruje Hrvate s treæim entitetom. Kakva je razlika izmeðu Dodika koji podržava entitizaciju te Lagumdžije i Tihiæa koji deklarativno podržavaju decentralizaciju, a u suštini rade na unitarnoj državi?

Ova je tema zanimljiva za jednu studiju. Teško je ukratko odgovarati na ovako teška i osjetljiva pitanja. Treæi entitet je pomalo metafora za politièku neravnopravnost hrvatskog naroda u BiH i zato je to aktualno i vruæe. No ne razumijem da se pokazuje toliko netolerancije u raspravi o ovom prevažnom pitanju. Kada je u pitanju Dodikova borba za hrvatski entitet, rekao bih može treæi entitet, ali i u Posavini. On kaže BiH dok mora, RS zauvijek. Lako je to govoriti kad RS ima pola zemlje i praktièno je država za sebe. Zato on sada Hrvatima velikodušno nudi dvije ili tri njihove županije, njihove. Pa Hrvati u Širokom Brijegu su uvijek i živjeli kao svojevrstan treæi entitet. Nema što drugo tamo biti, kad tamo živi 100% Hrvata i uvijek æe biti hrvatska vlast.

Ali nisu samo Hrvati u Širokom za projekt hrvatske federalne jedinice, identièna su razmišljanja u Orašju, Vitezu.

Prema mojim saznanjima, apsolutna veæina Hrvata u Hercegovini, a dobar dio njih i u Bosni živi kao da je treæi entitet veæ stvarnost. O svemu se može razgovarati i treba razgovarati, ali argumentirano i sa željom da se poboljša politièki položaj Hrvata, i to u cijeloj BiH, ali i u dogovoru s predstavnicima druga dva naroda. Ali, nitko nije toèno rekao što je to treæi entitet. Koje su njegove prednosti, koji su njegovi nedostaci… Danas imamo samo svrstavanje za ili protiv, što nije dobro za buduænost Hrvata i cijele BiH. Ima nekih ljudi koji su protiv bilo kakvih razgovora, i to nije korektno. Treba, dakle, znati što æe s time Hrvati dobiti i što æe dobiti uopæe BiH. Hoæe li to Hrvate više podijeliti ili pomiriti? Hoæe li to pomoæi Hrvatima gdje su manjinski, primjerice Tuzli, Banjoj Luci, Sarajevu, Zenici, itd. Hoæe li to sve druge graðane podijeliti ili pomiriti? Dalje, tko æe izglasati treæi entitet? Pa to nije usporedivo s RS-om, jer je RS dio meðunarodnog dogovora u Daytonu, koji, jasno, nije dobar. To je, znate, razumljivo i psihološki. U ratu su i neki Bošnjaci govorili: “Uzmi, Alija, nek’ je k’o avlija”… To je psihologija da se bude gospodar, pa bilo gdje i bilo kako. No to nije odgovorna politika i nije briga za opæe dobro.

Vas neki svrstavaju u protivnike treæeg entiteta. Je li to tako?

Pa žao mi je što su politika i neki mediji stvorili napetu situaciju oko tog metaforièkog pitanja. Ja samo tražim, kao što sam spomenuo, da nam se to precizira. Ovakva BiH s dva entiteta, valjda je svima dobronamjernim jasno, nije dobra, posebice ne po Hrvate u BiH. Otvoreno sam kazao, a sada istièem, posebno onima koji mi stavljaju u usta da sam kazao da sam protiv treæeg entiteta, bolje je tri nego dva. Ali se bojim da neki rade da ovakva neosmišljena i parolaška prièa o treæem entitetu ne završi kao “hrvatska samouprava”, koju nitko i ne spominje, a koju bi svaki ozbiljan politièar morao imati na umu. Lako je prièati o željama, ali kako ih ostvariti. A neostvarene želje su izvor nesreæe i to se vidi i sad kod mnogih Hrvata. Dayton je zaustavio rat, ali je donio nepravedan mir. Tu “luðaèku košulju” treba skinuti s BiH. Takoðer, unitarizacija je jednako opasna po BiH. BiH mora biti ureðena da se osiguraju nacionalna i graðanska prava i Švicarska je, po mom sudu, najbliži i ponajbolji model za nas.

Je li takav model realistièan?

Naravno da se razlikujem od mnogih koji iznose pesimistièke stavove o buduænosti i sadašnjoj situaciji u BiH i nekima smeta moj optimizam, jer se sve gleda samo kroz politièka prava, a zaboravljaju se druga prava i život uopæe. Meni je žao da prièa o treæem entitetu Hrvate odroðuje od ove zemlje. Nekim Hrvatima je to razlog da kažu da ovdje nemaju “hrvatskih prava” i onda se sele, što je najpogubnija posljedica ove teze. Kako neki govore, ispada da je u bivšoj Jugoslaviji bilo više hrvatskih i vjerskih prava, a nisi smio ni “h” od hrvatstva promovirati, a službeno je bila ateistièka država. Èinjenica jest da nemaju dovoljno politièkih prava što je sasvim nešto drugo. Pa sele se u Austriju ili Australiju gdje nemaju nikakva politièka niti nacionalna prava, nego samo graðanska, èega veæina ljudi nije svjesna. Tamo ne mogu ni glasovati. Istina, bitna su politièka prava, ali nisu jedina. Postoje i vjerska, i gospodarska, i kulturna prava.

Takoðer ste rekli da veæina Hrvata sada misli da žive u Herceg Bosni, federalnoj jedinici s hrvatskom veæinom. Zar i to nije legitimno rješenje ako postoji Republika Srpska, a Bošnjaci od Federacije stvaraju svoju “republiku”?

Sve je legitimno ako ga netko nadležan legitimira, a želje nisu legitimne dok se ne legitimiraju. A ne treba zaboraviti da su neostvarene želje izvor nesreæe. Jest legitimno, ali moramo imati potporu i druga dva naroda da to ostvarimo. Hajde malo analizirajte medije i ljude pa æete vidjeti, iako se to neæe javno kazati, da žive kao da nema ove zemlje. Naravno da se nije teško složiti da ovo ne valja, ali što je alternativa koja je moguæa i realna. Sadašnje ureðenje nije dobro, ali neki stalno namjerno zaboravljaju – da nije bilo referenduma 1992., mi bismo vjerojatno i danas bili u sastavu neke Jugoslavije ili Srbije. To ovi irealisti stalno prešuæuju, pa ne živi se od pustih želja, nego od konkretnog života i u konkretnim prilikama. Pa RH nije mogla ni sebe osloboditi do 1995., a da o HVO-u i ne govorimo. Znam da nekad istina boli i da je nije drago èuti, ali bez suoèavanja s istinom, ne može se napredovati. Naravno da sam svjestan one narodne: Tko istinu gudi, gudalo mu po prstima tuèe. Sva je “moja politika” da nas bude što više u cijeloj BiH i da što bolje živimo. Nikakav interes nije seljenje, niti kukanje. I da neke podsjetim ja, da ne govorim o Središnjoj upravi Napretka, mislim o svim bitnim stvarima u BiH i Hrvatskoj jednako od 1990. do danas. Uskoro æe iziæi knjiga mojih intervjua i govora pa æe se to vidjeti na jednome mjestu. A veæ ima objavljena knjiga “Opstanak bh. Hrvata?” I da dodam “moja politika” je sukladna politici Ujedinjenih naroda kao najvažnije svjetske organizacije, Amerike kao najveæe svjetske sile i Vatikana kao najvažnijeg duhovnog autoriteta. Ako to nekome ništa ne znaèi, nek’ mu je Bog na pomoæi.

Koji su Vam argumenti za optimizam?

Tužan sam jer neki politièari na ovakav naèin rade izravno protiv opstanka Hrvata u BiH. A to je strateška pogreška. Prvo, nijedan pesimist nije nikad ništa u životu ozbiljno napravio. Drugo, politièari su jadne ljude uvjerili da nemaj “hrvatskih prava”, a to nje toèno. Nemaju oni, onda i svi mi, politièkih prava, i zato oni snose odgovornost. A oni su uspjeli ljudima nametnuti propagandom da mi nemamo nikakvih prava. A pogledajte koliko ima hrvatskih institucija u BiH, kakvo je gospodarsko stanje hrvatskog naroda. Naravno da ima sirotinje, ima puno ranjenih, invalida, bez roditelja, itd. Na našim je politièarima i medijima da ovaj narod podižu, a ne da ga stalno uvjeravaju da nam je loše. Nijedan Hrvat, primjerice u Austriji, koliko znam, nema nijedne ozbiljnije tvrtke, uglavnom restorani, kavane, pokoja mala graðevinska rodbinska tvrtka. Samo 12-ak tisuæa Hrvata Viteza, da ne govorimo o Ljubuškom. Širokom, itd., ima više nepokretne imovine nego svih 100.000 Hrvata Austrije. Kao to da nijedan viteški Hrvat nije u Austriji napravio jedan Fis ili Economic, nema zemlje gdje bi to oni mogli napraviti. U Kreševu nema nikoga nezaposlenog.

Kako bi, prema Vašemu mišljenju, valjalo ustrojiti BiH, je li prijedlog biskupa optimalno rješenje ili ih još ima?

Prvo, tri brata i tri sestre se ne slažu i nije lako ustrojiti BiH a da bude pravedno i funkcionalno i jeftino rješenje. Biskupi su ovo predložili jer ih se po svijetu pita: dobro znamo da niste zadovoljni ovim, ali što je vaš prijedlog. No, kad govorimo o Crkvi, onda bi svi katolici morali znati i tako postupati: mi smo zadnja dobro organizirana crkva sve do Filipina, a to znaèi oko 15.000 km od nas. I svaki katolik bi morao sve uèiniti da ova crkva opstane, pogotovo što je uvijek, i u najcrnja komunistièka vremena bila vrlo živa. Pa i danas je živa bez obzira što smo osakaæeni, kao onaj križ u Banjoluèkoj biskupiji. Dopustite da u ovom kontekstu kažem da Crkva u BiH danas ima biskupijskih i franjevaèkih bogoslava oko 100 i oko 100 sjemeništaraca, stotine crkava, samostana i župskih kuæa. Da navedemo onima koji govore da ovdje nema dobre buduænosti i da se trebamo seliti. Svih oko 600.000 Hrvata katolika u zapadnoj Europi nemaju sada, koliko znam, nijednog bogoslova, sjemeništarca, redovnièke kandidatkinje.

Ozbiljni znanstvenici i analitièari poput Mirjane Kasapoviæ, Žarka Puhovskog upozorili su da Bošnjaci krivotvore Daytonski sporazum izborom Hrvata i to usporedili s Miloševiæevom pogreškom u Jugoslaviji.

Svima je jasno kako ovakav Daytonski sporazum nije dobar, posebice za Hrvate. Jedino rješenje je novi Dayton, što su Amerikanci bili i obeæali jer je odmah bilo govoreno da je Dayton privremeno rješenje. A da budem opet bolno iskren, Dayton nije trebao potpisati predsjednik Tuðman. Holbrooke piše u svojoj knjizi da Tuðmana nije BiH ni zanimala nego samo rješavanje Podunavlja i Kninske krajine. I da zakljuèim ovu temu za mnoge uši tvrdom konstatacijom: Hrvati Bosne platili su najveæu cijenu stvaranja Hrvatske.

Ali, gospodine Topiæu, u životu smo svakodnevno svjedoci sustavnog nadglasavanja hrvatskih ministara, ne dopušta se hrvatski RTV kanal, na što bi vjerojatno u Švicarskoj, Belgiji završili u zatvoru, u Sarajevu se nastava odvija na hrvatskom jeziku samo u katolièkim školskim centrima, a u Stocu, Èapljini, Mostaru postoje škole po bošnjaèkom planu i programu!

Ništa ne zamjeram drugima da se legitimno bore za svoje narodne interese. A što se tièe hrvatskoga jezika i TV kanala, pa neka se slože predstavnici Hrvata u vlasti i konaèno nešto naprave, a ne da samo kukaju i obeæavaju te time zavaravaju svoju biraèku “bazu”. Ovako izgleda da su uvijek samo oni drugi krivi za vlastiti neuspjeh opravdanih narodnih interesa. Ne treba zaboraviti da su HDZ i SDA imali sporazum iz 1998. godine oko hrvatskog TV kanala, a što je HDZ dalje uèinio? Neki su javno obeæali za izbore 2006. godine da æe do Božiæa biti hrvatski kanal i da æe u protivnom dati ostavku. Do danas ni kanala ni ostavke.

Ali što èiniti, zar nije pravedno tražiti zaštitu nacionalnog i kulturnog identiteta?

Bio sam èlan službene komisije za medije 1991. godine. I tada sam, a i danas sam za tri nacionalna i jedan državni kanal ili televiziju ili veæ kako æemo ih zvati. Hrvatski kanal smo mogli imati da su se dovoljno za njega zalagali hrvatski politièari koji su legitimni predstavnici naroda. No i u ovom pitanju imate puno zavaravanja. Kad neki politièari govore, onda ispadne da u BiH nema nikakvih hrvatskih medija ovdje. A sad imaju èetiri hrvatske televizije, 19 radijskih postaja, dva dnevna lista, puno manjih listova. Samo Napredak izdaje èestit list. Ma uostalom zašto je nestao Erotel? Zašto je mjesecima bio obustavljen rad Radija Herceg Bosne, Hercegovaèka televizija? Koliko su pomogli HTV-u Kiss? Zašto naši politièari nisu dali gotovo nijednu marku Napretkovim radijima u Sarajevu i Verešu? Kako to da Èaleta može imati OBN, zašto ga nije preuzela hrvatska vlast, itd., u nedogled. Tko je za ovo kriv? Nitko vam ništa neæe dati ako se ne borite. A što se tièe jezika i obrazovanja, onda mislim da sva djeca u Mostaru, Banjoj Luci ili Sarajevu trebaju imati moguænost školovanja na svom jeziku i po njihovim planovima, ali ti planovi ne trebaju biti iskljuèivi nego dopunski.

Kako gledate na isticanje, gotovo poticanje podjela na hercegovaèke i bosanske Hrvate i vodi li ta podjela definitivnom “rješenju” hrvatskog pitanja?

Mislim da je ta podjela opasna, pogotovo što smo mi najmalobrojniji. No i to neki politièari stalno pothranjuju. Želim podsjetiti da sam još 2002. godine napisao tekst “Preveliko i izmeðu Hercegovine i Bosne”. Tada sam javno, a puno više privatno tražio da hrvatski politièari vode o tome raèuna, da se organizira neki okrugli stol i drugo da se te podjele umanje. S tugom to gledam, to je prisutno i kod nekih crkvenih ljudi. Pozivam sve, prije svih politièare, jer su oni najodgovorniji, a onda medije koji uglavnom prenose mišljenja politièara i tako stvarju mnijenje da se to mijenja. Što se mene tièe, strana mi je svaka podjela i nastojim nadvladati i te vrste, èak sam tražio da predajem u Mostaru, da bih imao neku stalnu obvezu, ali odgovora nije bilo.

Gdje vidite uzroke ovih problema?

Ako æemo biti iskreni, iako to èesto nije korisno, a moralo bi se biti u tako ozbiljnim stvarima, neki hrvatski politièari smatraju da su bosanski Hrvati njima smetnja, oni misle i to krivo misle, da bi bez bosanskih Hrvata lakše ostvarili ono što oni propagandno zovu “treæi entitet”. Da kažem otvoreno svoj stav. Meni bi bilo drago da ima barem dvostruko više Hrvata u Mostaru, Posušju, ali i u Tuzli, Banjoj luci i Sarajevu i svagdje. Zašto se stalno napada Sarajevo i sarajevske Hrvate? Pa neki naši mediji, a oni oslikavaju mišljene mnogih, pisali su svojedobno za uzoritog kardinala, zamislite “muslimanski kardinal” i još ružnije stvari. Takoðer i o meni se svašta pisalo i govorilo, i to èesto samo jer smo ostali u Sarajevu. A sarajevski Hrvati ama baš ništa ne odluèuju u hrvatskoj politici. Stalno se govori da se smanjuje broj, a mnogi politièari, nažalost, i danas puno èine da oni iziðu. I nedavno je lider HDZ-a BiH izjavio: “Iz Sarajeva se iselilo sve ono što je na bilo koji naèin promišljalo svojom glavom”. Pa zamislite takve uvrede i poniženja za kardinala, provincijala, provincijalke, barem 150 hrvatskih profesora i barem 17.000 “jadnih sarajevskih Hrvata”. Pa mene su još posljednjih godina mnogi ljudi od položaja u Zagrebu pitali kako se može doæi u Sarajevo. I sad neki govore da mi ne možemo živjeti kao Hrvati u Sarajevu. Nas mnogi predstavljaju vani kao one koji hodaju sagnute glave i svakome se isprièavaju što su Hrvati i katolici. Hrvatski politièari ne mogu živjeti u Sarajevu, a 10.000 stranaca može. Sve je to odraz negativnog stava prema Sarajevu, ali može se slobodno zakljuèiti i prema Bosni. Šteta je to nemjerljiva po sve Hrvate, po Hrvatsku i po Crkvu. Bez glavnoga grada se ne mogu obraniti nikakvi nacionalni i opæi interesi, pa ni hrvatski, a ako ne valja, hajdemo osmisliti naèine kako poboljšati situaciju. Strašno puno projekata su propustili hrvatski politièari jer ih nema u glavnom gradu.

Imate li, profesore, i neke konkretnije pokazatelje oko ove teme?

Mi to osjetimo i u Napretku. Mnogi u Hercegovini ne smiju raditi i neki neæe da obnove Napredak jer je “bosansko” društvo i jer ima sjedište u Sarajevu. Zamislite tuge i štete goleme! Nikakvi se nacionalni interesi ne mogu obraniti bez glavnoga grada. Razumijem da bi svatko želio da njegov grad bude glavni, samo to je teško izvedivo. A ne gleda se što je i koliko Napredak napravio. Boban mi je davno govorio da se moram preseliti u Mostar, u kojem nije ni ono živio nego u Grudama, a jedan ministar predsjednika Tuðmana u to je doba govorio s prezirom i prijekorom kako je Napredak “bosansko i katolièko društvo”. A da je i tako, što ima u tome loše? Napredak je sav hrvatski, sav bosanki, sav hercegovaèki i sav ljudski. Zar to nije pokazao sarajevski koncert za 20 godina obnove Napretka na kojem je snimana “Lijepa naša” i što je vaš list vrlo dobro pratio. I tu se pokazalo da mogu pjevati zajedno i lijepo se osjeæati svi pjevaèi – od Željka Bebeka i Marije Šestiæ do Halida Bešliæa. Napredak je za hrvatsku kulturu napravio više nego svi Hrvati u zapadnoj Europi.

Ima se osjeæaj da sve probleme vidite u Hrvatima iz Hercegovine!

Nek’ mi bude dopušteno biti i osoban. Neki i mene smatraju protivnikom treæeg entiteta, što neke sitne duše izjednaèavaju s Hercegovinom, pa sam i protivnik Hercegovaca, a reæi æu da imam od gimnazije ponajbolje prijatelje Hercegovce i moram reæi da mi se takve vrste podvala i podjela gade. Tražio sam da posebno proslavimo 100. obljetnicu osnivanja u Mostaru, 15 godina od obnove u Neumu i Mostaru, Napredak je bio suorganizator znaèajnog skupa intelektualaca u Neumu 1994., itd. Moj je stav da treba èuvati vezu Sarajeva, Mostara, Zagreba, naravno uvažavajuæi politièke realnosti dviju država. Miješa li se Crkva i crkveni predstavnici previše u politiku ili im ovo vrijeme nalaže da budu još zauzetiji? Dobro je ponoviti onu Gotovèevu: Politika je èastan posao ako se tim poslom bave èasni ljudi. Crkva ima pravo i moralnu obvezu izgraðivati bolje društvo. Kršæanstvo je utjelovljena religija. Naš Bog Isus Krist je došao na ovaj svijet i ovdje zapoèeo izgradnju kraljevstva nebeskog. I nema ni za koga raja bez izgraðivanja boljeg života na ovoj zemlji. Crkva mora biti i kritièka svijest i savjest društva. Nije kršæanski stav in fuga salus (u bijegu je spas) nego zagrnuti rukave i stvarati što bolje društvo i što boljeg pojedinca.

Što konkretno pod tim mislite?

Mislim da je u BiH kod dijela graðana i politièara prisutno mišljenje iz bivšeg komunistièkog sustava da je sveæenicima mjesto u sakristiji. Svatko se bavi i mora se baviti politikom u širokom smislu rijeèi. Može reæi da se ne bavi politikom samo onaj koga ne zanima kakav mu je stan, kakva mu je plaæa, cesta, voda, struja, itd. Ako takvog ima, nek’ se javi! Reæi æu vam i osobno, što mnogi ne znaju, nikad nisam bio ni na jednom stranaèkom skupu, a druga je stvar, što neki ne razumiju, da svatko mora komunicirati s izvršnom vlašæu od naèelnika ili ministra bez obzira iz koje je stranke. Naravno, sveæenici ne bi trebali iæi na stranaèke skupove pa makar stranka bila “najkatolièkija” jer sveæenik je poslan svima bez obzira na stranaèku pripadnost. O tome je nedavno govorio i kardinal Puljiæ.

Ima se dojam da èesto polemizirate i kritizirate HDZ BiH, ali ne i druge politièke stranke. Kako gledate na to da je ova stranka ipak dobila izbore meðu Hrvatima?

Znam da nisam tipièan, jer ovdje je pravilo “drugi su mi krivi”. Dalje, ovdje mnogi ljudi doživljavaju da èim kritiziraš svoje, odmah navijaš ili èak radiš za druge. Mogu se ljudski takvi stavovi razumjeti, ali ne mogu opravdati. Opet æu poèeti od svoga, da ne bi bilo zabune: ja govorim ako Napredak ne valja, onda nije kriva Matica hrvatska, Preporod ili ne znam tko, nego moji ljudi i ja. Zamislite ja napadam ðakovaèku ili splitsku teologiju jer moja ne valja. Pa je li to normalno i je li to pošteno? Podsjeæam da kritika znaèi prosudba. Onda je samo pitanje je li toèno ono što netko govori ili nije. Jesam kritièan prema svemu, ali prije svega svomu od sebe, Napretka, moje teologije, pa onda i svega drugo hrvatskog i katolièkog. Pa ne tješim se što netko drugi ne valja ili ne radi dobro. Želio bih da sve naše bude što bolje pa i stranke. Ovdje je pravilo ne diraj svoje nego napadaj druge, po onoj Sartreovoj, drugi to je moj pakao.

Profesore, niste mi odgovorili na pitanje o kritikama upuæenim HDZ-u.

Svi oni koji me poznaju znaju da nisam kritizer i svaðalica, èak ni na nogometu. Podsjeæam samo radi boljeg razumijevanja da sam jedan od osnivaèa HDZ-a, kad neki današnji „tvrdi“ hadezeovci nisu htjeli ni blizu HDZ-a. Sjeæam se da nam je jedan od njih rekao, kad mu je nuðeno 1991. važno mjesto, a odgovorio je da neæu u tu ekstremistièku stranku. Moram reæi da sam bio nacionalist od svoje prve godine studija jer sam smatrao da je Jugoslavija loša za Hrvate i da su bili obespravljeni i izrabljivani, a što su mi i tada mnogi zamjerili. Zna se da su veæina ljudi konformisti, a to znaèi uz vlast jer nije korisno biti kritièan prema vlasti. I kad sam otišao na studij u inozemstvo, bavio sam se intenzivno hrvatskim pitanjem, što je bilo vrlo opasno. Priznajem i danas pravim nacionalistima, onima koji su to bili u Jugoslaviji i u komunizmu, a danas su veæina nacionalista samo zbog vlasti i pred izbore.

Ali ljudi vas posve drukèije doživljavaju!

I sada stojim iza toga i ponovo bih to isto uèinio i mislim da je i sada sasvim dobra HDZ-ova prva programska knjižica. Prvi put kažem javno da sam bio u Kljuiæevom specijalnom stožeru od petero ljudi. Znam da su se dogodile mnoge promjene, ali ono što mislim da nije dobro ili da bi trebalo biti bolje sam govorio. I da zakljuèim, HDZ BiH je godinama stranka na vlasti i najznaèajnija hrvatska stranka. Stoga su sve njihove zasluge, ali i svi njihovi promašaji. Oni èesto govore o situaciji kao da je netko drugi bio na vlasti i uspjeli su uvjeriti jadne ljude da je to tako pa je uvijek netko “drugi kriv” i mnogi ljudi govore upravo ono što politièari žele. To je psihološki lako razumljivo jer nitko ne voli neuspjehe, u politici se raèunaju samo uspjesi i uvijek je “kontinuitet politike”, pa makar se mijenja i 180 stupnjeva. Nisam kritièan zbog toga što je HDZ, nego što imaju vlast i što su najodgovorniji. Jednako bih tako bio kritièan prema bilo kome. HDZ BiH ima najveæu odgovornost prema onima koji ih biraju, a to su Hrvati. Ima sjajnih ljudi i u HDZ-u, ali vodstvo èesto govori i postupa kao da ih ne zanima povratak, kao da ih ne zanima RS, kao da ih ne zanimaju Hrvati iz Bosne. Samim time, kada veæ tako kažete, može se steæi dojam o kritiziranju. Morate se složiti da je u njihovu djelovanju bilo podosta lutanja i nebrige.

 

Zoran Krešiæ

Veèernji list