Intervju sa prof. dr. Franjom Topićem, predsjednikom HKD Napredak

Dnevni avaz, prilog Sedmica, subota 1.3.2014.

Intervju pročitajte u nastavku.

 

Razgovarao: Sead Numanović

Tri životna stuba uglednog bosanskohercegovačkog intelektualca, katolika, Sarajlije, bosanskog Hrvata prof. dr. Franje Topića su Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, Katolička crkva i profesura. Dugi razgovor za „Dnevni avaz“ prožet je upravo tim trima kategorijama. U politiku neću. Nuđeno mi je više puta. Nije to za mene. Mislim da nije dobro da se vjerski službenik bavi politikom – kaže Topić.

Nuđene pozicije

Sam priznaje da je dobio više ponuda za politički angažman. Od kada mu je 1993. ponuđeno da bude ministar kulture do ne tako davno kada je pitan da li bi bio gradonačelnik Sarajeva. Čak i kad bi htio, a neće, Topić ne može reći da mu ponude nisu godile. Još i više raduje ga status koji ima u BiH, gdje ga prepoznaju na svakom koraku, prilaze mu, pozdravljaju…
Kaže da u Sarajevu nije potpuno umro taj duh međusobnog uvažavanja, poštovanja, pa i naklonosti. U nekim sredinama koje imaju predrasude kada vide kako se ljudi u Sarajevu odnose prema meni i kada čuju moja iskustva, izgleda im nevjerojatno – priča Topić. O politici govori s nelagodom.
Ljudi previše obraćaju pažnju na politiku. Politika je postala gotovo sve. A nije. Ona se miješa u sve pore života – od ceste do škole. To ne bi trebalo biti tako – smatra Topić.

Ako ne želite početi intervju suhom politikom, recite nam šta radi „Napredak“?

Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ vrlo je aktivno. „Napredak“ je u ove 22 godine od obnove  organizirao 926 koncerata, 596 izložbi, izdao 546 knjiga, ukupno 7.683 manifestacije i važno je dodati da je „Napredak“ dodijelio više od 2.820 stipendija i potpora. Samo smo u 2012. imali 589 manifestacija, što je i za nas iznenađenje. Imamo oko 20.000 članova. To nemaju ni mnoge velike stranke. I svi oni, naravno, nisu Hrvati. Evo i primjera – majka čuvene sarajevske porodice Ferhatović sinovima je rekla da, ako će igrati nogomet u BiH, trebaju igrati samo u „Napretku“.

Kakav je odnos vlasti prema „Napretku“?

Za vlast je kultura na posljednjem mjestu, a ne bi trebala biti. Nacionalna društva su prije nekoliko godina iz federalnog budžetu dobivala 800.000 KM i prema procentima „Preporod“ 40 posto, „Napredak“ 30, „Prosvjeta“ 20, „La Benevolencija“ 10 posto. Sada je to srezano na 200.000 KM, a budžet ne samo da nije smanjen nego je i povećan. Izgubio se osjećaj za opće dobro, a konzumizam je postao nova ključna preokupacija.

Čujemo dosta Hrvata koji se žale da su im prava ugrožena. Koja su to prava?

Većina će ljudi reći da ovdje nema hrvatskih prava. To nije sasvim točno. Ima hrvatskih medija, knjiga, uživamo vjerska prava, imamo svoj jezik. Katoličke škole su u budžetu, a sad treba biti i Katolički bogoslovni fakultet. Sad u BiH ima 96 hrvatskih osnovnih škola, 47 srednjih škola, dva sveučilišta. Zatim, 19 hrvatskih radija, tri hrvatske televizije, dvije hrvatske dnevne novine, četiri crkvena lista, „Napredak“ izdaje tri lista. Sad ima oko 300 hrvatskih kulturnih društava. Druga je stvar kada se radi o političkim pravima. Svaka stranka želi barem 100-procentno vlast i kad je nema, onda je nezadovoljna i to nezadovoljstvo putem medija prenosi na sve ljude. Politika je važna, ali nije jedino ona važna. Ona utječe na posao, zdravstvo, školstvo itd. Stoga je prevažno da na vlasti budu sposobni i pošteni ljudi.

Ipak, stalno se ističe da svi nismo isti i neki insistiraju na razlikama pa zaključuju da „ne možemo živjeti skupa“.

Različita su dva brata i dvije sestre. I to je prirodno stanje. Zašto bi to bio problem? „Napredak“ je pokazao kako se svoje može njegovati, a da nikome ne smeta. Studentima sam neki dan objašnjavao da svoj identitet ne treba definirati u suprotnost drugima nego u suglasju s drugima. Ja sam to što jesam radi sebe, a ne radi drugih. I važno je prihvatiti i sebe i druge onakvima kakvi jesmo.

Jeste li zadovoljni ovom i ovakvom BiH?

Nisam. Ali što je bolje? Podjela? A kako? Pokušalo se to i nije dobro završilo. Pitanje BiH nije lako riješiti. Nije rješenje ni Dejton, uostalom on je samo sporazum, a ne ustav. A bez ustava ne može jedna zemlja dobro funkcionirati. I sam je kreator Dejtona Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) kazao da bi trebao biti održan i Dejton 2, koji bi uredio dobro i pravedno funkcioniranje BiH.

Vi ste predlagali model.

Hrvatski koordinacioni odbor i Sabor Hrvata 1994. godine, u čemu je sudjelovao i HKD „Napredak“, predložili su 10 regija, županija, provincija…, kako god hoćete zovite ih, kao rješenje za cijelu BiH. Naravno, jasno je da su dva entiteta loše rješenje jer su oni de facto države u državi. Taj je naš prijedlog poslužio kao osnova za Vašingtonski sporazum. Za BiH bi bilo dobro, ali nije nimalo lako, da se uredi po švicarskom modelu.

Najmanje loše

I dalje smatrate da je taj prijedlog dobar?

On je najmanje loše rješenje. Nikada nećete postići situaciju da su svi jednako zadovoljni. Ali treba nastojati da se osiguraju građanska i nacionalna prava za sve ljude u BiH. Žao mi je što su političke stranke naciju postavile iznad svega. Često je nacija za njih biznis i najvažnije sredstvo za dobivanje izbora. A to je, ipak, u krajnjoj liniji, zloupotreba nacije. Važno je ovdje napomenuti razliku između zemlje i ljudi od političkoga sustava. Imamo ljudi koji su promijenili pet sistema. Važno je da ljudi što je moguće složnije žive i da dobro žive. Uostalom, stara je latinska izreka: „Domovina je tamo gdje ti je dobro“.

Ovaj intervju objavljujemo na Dan nezavisnosti BiH. Možda i provokativno pitanje – koliko se nezavisnost isplatila?

Žao mi je da je došlo do rata i tolikih žrtava, porušenih tvornica, zgrada, zbog mržnje koja se razlila u nama i među nama. Ali, onog trenutka kada je Milošević rekao da će svi Srbi živjeti u jednoj državi, rat je postao neizbježan. Nažalost, mi nismo bili na nivou čak ni jednog Sovjetskog saveza koji se mirno raspao. Badinterova komisija je rekla da bivše jugoslavenske republike trebaju biti države. Da je to Milošević prihvatio, ne bi bilo rata i svih strašnih ratnih posljedica. Da je ovo točno, pokazuje i činjenica da je na kraju otišla i Crna Gora, „drugo oko u glavi“, kako je Milošević govorio. Vrlo je zanimljiva činjenica koju je teško naći u povijesti da je Srbija postala nezavisna jer su je svi napustili.

Većina Bošnjaka je protiv radikalnoga islama. Među muslimanima u BiH ima mali broj ljudi koji su radikalizirani, koliko poznajem situaciju. Na fakultetu predajem islam, razgovaram s mnogim ljudima i mislim da je većina Bošnjaka protiv radikalnoga islama. Oni pripadaju jednom evropskom, liberalnom i naprednom islamu i radikalizam im nije svojstven. Smatram da muslimani BiH trebaju rješavati taj problem. Čim se drugi miješaju u to važno pitanje, onda to postaje puno kompliciranije i osjetljivije. Koliko znam, i Islamska zajednica u BiH s reisu-l-ulemom Kavazovićem na čelu nije za radikalni islam – kaže profesor Topić.
Nije sasvim točno da ovdje nema hrvatskih prava. Prevažno je da na vlasti budu sposobni i pošteni ljudi. Za BiH bi bilo dobro, ali nije nimalo lako, da se uredi po Švicarskom modelu. Nacija je za političare biznis i najva`nije sredstvo za dobivanje izbora.  Onog trenutka kada je Milošević  rekao da će svi Srbi živjeti u jednoj državi, rat je postao neizbježan. Crkva je bila jasna da na referendum o nezavisnosti BiH treba izašli  i „Napredak“ je to zagovarao „Herceg-Bosna“ nije bila izraz općeg interesa svih Hrvata u BiH. Neke „separatističke“ ideje hrani neuređen politički  Mostara i trebalo bi ga što prije urediti kao Sarajevo, Banju Luku, Tuzlu… Ovo je naša zemlja, a ako nije dobra, uzinimo nešto da bude bolja.

Jedino je Katolička crkva iskreno za jedinstvenu BiH zgleda da je ovdje jedino iskreno Katolička crkva za jedinstvenu BiH. Vatikan je to izričito više puta potvrdio. Dobro je podsjetiti da se vjerski i nacionalni interesi ne moraju poklapati. Što mnogi često gube iz vida. Katoličkoj crkvi je u interesu ostanak katolika u BiH, jer je ovo posljednja dobro organizirana crkva sve do Filipina. Ova crkva je vrlo živa i bila je dobro organizirana i u komunizmu. Malo koji narod toliko ide u crkvu u cijeloj Europi kao bh. Hrvati i u najcrnja ateistička vremena u BiH je bilo više nego potrebno svećenika i redovnika, tako da smo ih „izvozili“ u Hrvatsku, Austriju, Njemačku i druge zemlje. I danas, hvala Bogu, imamo oko 80 bogoslova, oko 80 sjemeništaraca, što je  u evropskom vrhu – kaže Topić.

Do nezavisnosti se, ipak, teško došlo. Čak su se i Hrvati te 1991. „klimali“.

Većina se nije „klimala“. Crkva je bila jasna da na referendum treba izaći i „Napredak“ je to zagovarao. I tadašnji HDZ je pozvao Hrvate da izađu na referendum iako je kasnije proširio referendumsko pitanje.
Možemo raspravljati do beskraja, ali da nije bilo referenduma, BiH bi ostala u nekoj krnjoj Jugoslaviji. Kako god je ovo stanje u BiH loše, mislim da je bolje od krnje Jugoslavije ili proširene Srbije.

Brojna pitanja

A „treći entitet“?

To je metafora za političku ravnopravnost Hrvata u BiH. On je posljedica uređenja s dva entiteta. Ono što treba reći oko „trećeg entiteta“ jeste da nitko nije rekao što je njegov sadržaj, koje su granice, ko će to izglasati itd. Također, pitanje je uz „treći entitet“ bi li Hrvati živjeli bolje u tom entitetu, a pogotovo bi li bolje živjeli oni koji bi ostali izvan toga entiteta.

Ko treba reći šta je „treći entitet“? HDZ BiH?

Naravno, prije svega HDZ BiH, jer su oni dobili najviše glasova hrvatskog naroda u BiH. Ali, taj entitet se ne treba ograničiti samo na područje Federacije. Ako treba biti, onda bi trebao biti i na teritoriji današnje RS. No, o tako temeljnom pitanju trebale bi usuglasiti stavove sve važnije stranke, Crkva, sveučilišta, kulturna društva i druge važne institucije.

Koliko se „treći entitet“ isplati Hrvatima? Ekonomski, jer ograničit će biznis, a Hrvati su – bar je takva javna percepcija – najjači u biznisu u BiH, ali i populacijski – ograničit ćete se na dio BiH i hoćete li „iscuriti“?

Ne mislim da bi ekonomski hrvatski posao i kapital pretrpio neke teške posljedice, mada je pitanje što bi s njim bilo u tom „bošnjačkom entitetu“. Osim unutrašnjeg bh. aspekta ovog pitanja, treba dodati i odnose ne samo bh. Hrvata nego i BiH s Republikom Hrvatskom. Poznato je da je za BiH jedan od najvažnijih trgovinskih partnera Hrvatska.

Bh. Hrvati imali su „Herceg-Bosnu“. Taj im se „eksperiment“ nije isplatio. Završili su kao moneta za potkusurivanje. Može li „treći entitet“ postati smrtni udarac postojanja Hrvata u BiH?

Dovodite me u neugodnu situaciju jer bi to tražilo šire objašnjenje. Nisam konformista i od 1990. imam iste stavove o svim krucijalnim pitanjima. Nedavno je izašla knjiga mojih intervjua pa se možete uvjeriti u ovo. Ovo nije forma u kojoj se može objasniti „Herceg-Bosna“. Ona je imala opravdanje u početku, kada je nešto trebalo organizirati, kada je odgovoreno na one „SAO krajine“. Dakle, u tim okolnostima ona je bila paralela. I pomogla je u odbrani BiH od srpske agresije. Šteta je što u njoj nisu bili dovoljno zastupljeni mnogi Hrvati. Ona nije bila izraz općeg interesa svih Hrvata u BiH, npr. banjalučki kraj, tuzlanski itd.

Smatrate li da bi Hercegovina bolje živjela da je u sastavu Hrvatske?

Nisam siguran. Može se razumjeti da bi neki Hercegovci željeli biti dio Hrvatske, jer je kraj praktično 100 posto hrvatski i uz to se graniči s Hrvatskom. Mislim da neke „separatističke“ ideje hrani neuređen politički sistem i neriješeni status grada Mostara i trebalo bi ga što prije urediti kao Sarajevo, Banju Luku, Tuzlu… Ono što bi zaključno rekao jeste – ovo je naša zemlja, a ako nije dobra, učinimo nešto da bude bolja. Nema idealnih rješenja i, kako se kaže, politika je umijeće mogućega.