Intervu prof. Topiæa u Slobodnoj Dalmaciji

Prof. dr. Franjo Topiæ, predsjednik je Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’, a za ‘Spektar’ otvoreno govori o stranputicama aktualne hrvatske politike u BiH i predrasudama o životu Hrvata u toj susjednoj zemlji.

Predsjednik Josipoviæ je bio u Ahmiæima. Kažu da ste Vi bili jedan od koji je pomogao da do toga povijesno znaèajnog posjeta uopæe i doðe?

– Pa bio sam dijelom sudionik i priprema i išao sam u Vitez. Toèno je da sam se prije sreo s predsjednikom Josipoviæem tri puta, a susreli smo se i za vrijeme njegove predizborne kampanje, što je on respektirao. Predsjednik Josipoviæ se nije isprièavao u Ahmiæima i Križanèevu selu, veæ se samo došao pokloniti žrtvama. Izrièito je rekao da to nisu mejsta ni za kakvu politizaciju. Predsjenik je išao u Jasenovac, a smatram da treba iæi i u bleiburg da væe jednom poènemo raditi na istinskom pomirenju.

Izrazio je žaljenje zbog zloèina koji su tamo poèinjeni.

– Ne, to je uradio u parlamentu BiH, i mislim da je i to dobra stvar, i opet treba reæi da nije bio govor tko je krivlji, tko je prvi poèeo jer to trebaju raditti sudovi i povjesnièari nego je to bila jedan prije svega ljudska gesta usvrhu promicanja pomirenja naovim prostorima. Mrtve ne možemo oživjeti niti, nažalost, popraviti ono što je veæ napravljeno, ali zato možemo pomoæi živima. Važno je da su zajedno s predsjednikom bila i dva vjerska poglavara Vinko kard. Puljiæ i reis – l – ulema Mustafa Ceriæ, i time je izraženo žaljenje zbog onoga što se dogodilo njih su obojica bili zadovljni ovom posjetom. Dakle, nikakvih isprika ili politizacije nije bilo.

Kako je bosanska javnost ocijenila taj èin? Je li to shvatila kao nastavak pomirljive politike prema BiH koju je vodio bivši predsjednik Mesiæ, inaèe omiljen u Bosni?

– Nije. Te su stvari uvijek vrlo osjetljive jer se radi o mrtvima, politika ne poznaje kajanje, ono postoji samo u religiji. Naravno je da se oni koji su sudjelovali u tome ratu osjeæaju drugaèije nego oni koji u njemu bili nisu, a gospodin Josipoviæ nije bio u ratu. To je možda njegova prednost ili njegov nedostatak što nije bio sudionik u ratnim ili poratnim vremenima. Najznaèajnije je što se simbolike Ahmiæa i Križanèeva sela tièe, da su to mjesta na kojem su stradali Muslimani Bošnjaci i Hrvati, i da su ljudi koji danas žive tamo dobro primili Josipoviæevu posjetu iostalih èlanova delegacija. To je vrlo znaèajno jer život mora iæi dalje. Povijest nije bila laka, ne treba je i ne može ju se mijenjati, ali ona je bila takva kakva jest. Politièku odgovornost, pravnu odgovornost, treba ostaviti sudovima i politici, a ovo je bila gesta da se pomogne živima da se lakše nose sa svojim ranama fizièkim, psihièkim i duševnim.

Kakva je sigurnosna situacija u BiH? Vjerojatno potaknuto i ovom krizom, sve je više incidenata koji imaju nekakav meðunacionalni predznak. Svjedoci smo ubojstva navijaèa u Širokom Brijegu, pa nereda na stadionu Koševo koje su napravile Horde zla nakon što je Sarajevo remiziralo sa Širokim. Branitelji su prosvjedovali tako da su se sukobili s policijom. Kontroliraju li meðunarodne organizacije situaciju u BiH?

– Treba reæi da je BiH specifièna zemlja. Ovdje su tri sviejta i zato je tako kkomplicirana ali zato je i tako važna. Ona je kompliciranija, recimo, nego li Hrvatska, Austrija ili netko drugi. Da dva entiteta nisu dobro rješenje ponavljaju svi od Holbrooka, visokog predstavnika za BiH do zadnjeg èovjeka u Bi>H, no nema politièke volje da se to mijenja na bolje. Osim toga sve se u BiH gleda kroz politièke naoèale: i politièka, naicionalan, vjerska i gospodarska prava, a to je sužavanje problema i krivo gledanje na stvari. Politika je bitna, ali nije jedina bitna. Prvo, svaka bi stranka željela imati sto posto vlasti, kako nema sto posto vlasti ili nema ono što bi htjela imati, tu frustraciju prenosi na druge. Kako mediji najviše prenose stavove politièara ta se situacija dodatno dramatizira. Po mome sudu, ima puno više pomirenja meðu ljudima u Bosni, nego što je bilo, recimo, izmeðu Poljaka i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata koji su tek 19 godina nakon rata usostvili prve kontakte i to biskupi.

Valjda se dobri primjeri ne vide jer mediji uvijek istièu ono što je najgore – a to su incidenti, sukobi.

– Nisu krivi mediji, nego oni ljudi, koji volek crne kronike. Crna kronika je mnogima zanimljivija nego dobre vijesti i to medioji znaju i tako prenose.. Trebalo bi uvesti kroniku dobrih vijesti. Èesto se namjerno i bespotrebno politizira. Kad je prije nekoliko godina ubijen navijaè Èelika u tuènjavi izmeðu navijaèa Željeznièara i Èelika, uvjetno reèeno muslimanskih klubova, nastradao je jedan èovjek – to se tumaèilo kao obièna tuèa. A kada se isto dogodilo u Širokome Brijegu, a da sve paradoksalnije bude ubijeni navijaè Sarajeva po nacionalnosti je pola Hrvat, e to su neki politièari i neki mediji tumaèili kao uskoba dva naroda?! Znate, mnogim politièarima bolje odgovara da je država što nesreðenija, jer ako institucije rade svoj posao, onda je teže raditi mutne poslove, a nažalost, mnogi politièari u politici vide samo vlastitu korist. Ne moraliziram, ali to je jednostavno dio stvarnosti. Politika je mnogima postala sredstvo bogaæenja i slave, a ne služenja opæem dobru.

Što je s treæim entitetom? Èekaju li se neka bolja vremena u kojima æe se mirnije glave priæi i toj politièkoj reformi.

– Dio hrvatske politike to forsira, no nitko ne govori što je to, koji æe sadržaj treæeg entiteta biti, i kako bi se on realizirao. Tko æe to izglasati? Neki parlament? Koji? Onda, koje su prednosti, a koji nedostaci treæeg entiteta? Nitko nam to ne govori, a treæi entitet postaje pomalo metafora za veæa plitièka prava Hrvata. Veæ smo rekli, dva entiteta ne valjaju, bolja bi bila tri nego dva, no kako æe se to napraviti to nitko ne govori? Meðunarodna zajednica nije za to, dok gospodin Dodig forsira treæi entitet da bi istodobno ponavljao da je Republika Srpska neupitna i nepromjenjiva. Može treæi entitet – ali u Posavini, jer Posavina nije bila srpska, veæ pretežito hrvatska i bošnjaèka. No, Dodigu, politièki pragmatièno, odgovara proglašenje treæeg entiteta tako da bi njegov entitet sigurno opstao. A, što bi to znaèilo, možda novi sukob Hrvata i Bošnjaka u Federaciji koji imaju 51 posto teritorija, a Republika Srpska ima 49 posto? Ni ja ni Crkva, ni ‘Napredak’, ne bavimo se politikom, ali s druge strane, sve je politika i lažna je isprika kazati da nas ona zanima. Veæ je i Kutilierov plan, HrvatskI koordniacioni odbo iz Saraejva i Sabor Hrvata u saraejvu 1994. godine, predlagao deset provincija ili županija: tri bošnjaèke, tri srpske, tri hrvatske i Sarajevo kao distrikt. To je kombinacija koja bi najveæim dijelom zadovoljila kriterije ravnopravnosti – zemljopisne, ekonomske, nacionalne i politièke, a BiH mora biti kombinirano demokratska zemlja jer æemo u protivnom imati situaciju jedan èovjek – jedan glas, što bi Bošnjacima donijelo prednost jer su najbrojniji.

Piše se da broj Hrvata u BiH stalno pada, no s druge strane iseljevaju i Bošnjaci i Srbi u potrazi za boljim životom?

– I to se politizira. Ne treba kukati nad onima koji odlaze, veæ pomoæi onima koji ostaju. Naša politika stalno ponavlja da mi u BiH nemamo prava, a to je toèno samo za poltièka prava it tza to treba pitati politièare zašto e tako i šta su uèinili da se to popravi. Kao što sam umnoigm stvarima netipièan tako æu i ovdje katazit da mi imamo i viška prava. Ja sam predsjednik hrvatskog nacionalnog društva i nitko mi ništa ne smeta. Tko brani danas išta vjersko? Nitko ništa. Nego se sve politizira: netko nije dobio dozvolu za crkvu zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa, i odmah je ugrožen. Zato se èesto uzima sluèaj izgradnje crkve u Sarajevu, na Grbavici, a što traje 1972. godine se to riješava i trebalo jese riješti. Naravno, za to treba i politièka volja jer politika donosi odluke, ali s druge strane treba riješiti i imovinsko pravna pitanja. A to se generalizira i kaže se kako Hrvati (a ne katolici!) nemaju pnikkva prava u Sarajevu. A koliko je to jednostrano može pokazati sluèja naša nadbiskupijske kuæe u Zagrebu gdje se pravne zavrzlame ne riješavaju veæ petnaest godina, i tko je kriv za to? Muslimani ili srbi??

Zašto onda ljudi odlaze iz BiH?

– Zato što ih je politika uvjerila da oni tamo kao Hrvati, Srbi ili Bošnjaci nemaju prava. Najgora je posljedica ovakve negativne politike ta što Hrvati sele u Austriju, Australiju ili drugdje gdje onda nemaju nikakva politièka prava, nego samo graðanska, pa ne mogu ni glasati. Valjda je jedinstven primjer u Europi da hrvatska politika u BiH stalno smanjuje broj Hrvata tvrdeæi da nas danas nema ni pola od predratnih 760.000.

Je li onda Hrvatima u BiH zaista tako teško?

– Reæi æu Vam primjer: što se brojki tièe, Ujedinjeni narodi procjenjuju da u BiH živi oko 3. 900 000 stanovnika, od toga ima 510 000 Hrvata, dok amerièka CIA procjenjuje da ima 570 000 Hrvata i 590 000 katolika. Hajde, neka nas ima i sto tisuæa, ali da vidimo što æemo s tim narodom, ponudimo projekte, programe, o tome nitko ne govori, veæ se samo istièe kako je Hrvatima teško i sije se malodušnost. A nijedan pesimista nije ništa zanèajnog napravio.

Koliko je Hrvata bilo prije rata?

– Politika stalno podvlaèi time da za Hrvate u BiH nema života i potencira se iseljavanje iz Sarajeva, i to znate zašto, jer tamo kao nema hrvatske vlasti, a što bi trebala bitinjihova dužnost i bariga. A nitkone govori da imamo hrvatsku vlast u Livnu odakle se od 1991. godine iselilo 12 tisuæa Hrvata.

Trebaju li Hrvati koji žive u BiH imati biraèko pravo u Hrvatskoj? Oni plaæaju porez u drugoj državi.

– Mislim da ne morajau imati biraèko pravo, no za Hrvatsku je BiH najvažnija država i obratno. Od 1991. godine, Hrvatska je iz BiH ‘dobila’ 180 tisuæa Hrvata. Hrvatska je u BiH 2008. g. prodala robe u vrijednosti milijardu i sto pedeset milijuna eura. Da nema nas Hrvata u BiH to nikad ne bilo tako. Kažu susjedna zemlja, pa i Maðarska je susjedan zemlja pa tamo ni za lijeka nema naše robe. A tek turizam? Koliko ljudi iz BiH dolazi na more u Hrvatsku, pa onda turisti iz Hrvatske koji idu za Meðugorje i obrnuto…Ili da budem konkretan: u Vitezu oko petnaest tisuæa Hrvata imaju više nepokretne imovine nego svih sto tisuæa Hrvata u Austriji! Samo ‘FIS’ u Vitezu, ima 2500 zaposlenih! Naðite mi Hrvata u Austriji koji ima toliko zaposlenih? Ima možda restoran, ali iznajmljeni ili malu radnju. Vidite, Ili kad govorimo o kulturki :‘Napredak’ je više napravio nego sva društva koja nose hrvatski predznak u Europi, i sad netko govori da mi kao Hrvate u Bosni nemamo buduænosti? Ili treba otvoreno reæi: u inozemstvu mi je bolja plaæa, bolji stan, i zato æu seliti, ali nemoj to podvoditi pod „hrvatska prava“. Uostalom osim rata, devedeset i pet posto svjetskih migracija su samo ekonomske.

Hrvati jesu najmanji narod u BiH, ali meðu njima je najviše bogatih ljudi. Puno je uspješnih gospodarstvenika, biznismena. Mogu li Hrvati u BiH biti zamašnjakom tamošnjeg gospodarstva?

– Mi i sada daleko bolje živimo i od Srba, i od Bošnjaka, po svim parametrima. U Kreševu nema nijednog nezaposlenog! U Kiseljaku, gdje su Hrvati veæina, ima jedanaest tisuæa automobila, a jedne godine naèelnik opæine izdao je 500 graðevinskih dozvola. Da je kokošinjac u pitanju, da ih je sto napraviti nije malo, a politika stalno ponavlja mi u BiH nemamo života. Nigdje Hrvati nisu znaèajniji nego u BiH. Sada u BiH imamo 96 osnovnih škola, preko 30 ssrednjih, sveuèulište, 25 hrvatskih radio postaja, tri televizije, barem dvadeset novina.. preko 100 folklornih društava, ’Napredak’ izdaje èetiri novine mjeseèno, držimo dva radija, imamo 40 zborova, orkestara, folklornih skupina…

Što je s Hrvatima u Sarajevu?

– U Sarajevu danas živi dvadeset tisuæa Hrvata, a 18882. bilo je 634 katolika. Gotovo nijedan hrvatski politièar ne živi u Sarajevu, a to je glavni grad i bez njega se ne mogu braniti nikakvi nacionalni i politièki interesi. Da se presele s obiteljima u galvni grad, uvjeren sam da bi hrvatska pozicja bila puno bolja. Mnogi politièari i sad šire odbojnost prema Saraejvu. Ne treba centralizacija, ali ne može biti deset glavnih gradova. Što bi kardinal Puljiæ znaèio da živi u Busovaèi? Vrlo malo. Ne bi Nparedak ni blizu toliko znaèio da ja živim u mom Novom Travniku a ne u Saraejvu. Nitrko vam ništa neæe dati lako ako se ne borite.

Što biste poruèili?

– Prvo i kao predsjednik Panevropske unije potièem što brži Ulazak BiH u NATO barem da budemo sigurni da više neæe biti rata, Za Ulazak u Eurosplu uniju treba više vreman i više posla uraditi. Duboko sam uvajern da je za Hrvatsku važnije da Hrvati ostanu u BiH nego da se presele u Hrvatsku, ad ane govorimo o seljenju u druge zemlje. Molim sve ljude da stvaraju pozitvniju atmosferu prema posebno bh Hrvatima i nek podrže moralno i materijalno naš opstanak. Da kažem kao sveæenik dodatnij razlog. mis mo zadnja dobro organizriana Crkva na istok sve do Filipina. Pokojni veliki papa Ivan Pavo II govorio je 263 puta o BiH što bi valjda barem katolicima trebalo nešto zanèiti.