Ivan Markešić o papi Franji i patrijarhu Kirilu

U povodu povijesnoga susreta poglavara Katoličke crkve, pape Franje, i patrijarha moskovskog i cijele Rusije Kirila, u organizaciji Kluba znanstvenika HKD Napredak – Glavna podružnica Zagreb održano je u utorak, 5. travnja 2016.,u dvorani Napretkovoga kulturnog centra u Zagrebu, predavanje pod nazivom: „Iz Rima preko Kube izravno do Moskve. Ili će papa Franjo, ipak, morati negdje „presjedati“?“. Dr. sc. Tomislav Dubravac, predsjednik zagrebačke glavne podružnice i voditelj Kluba znanstvenika predstavio je  predavača  prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije, s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu i nakon kraćeg uvoda u riječ prepustio profesoru Markešiću.
Kako se iz naslova ove tribine vidi, prof. Markešić je govorio o papi Franji, njegovu ekumenskom susretu s patrijarhom moskovskim i cijele Rusije Kirilom 12. veljače 2016. na Kubi te o očekivanim posljedicama toga susreta na ekumenske odnose, ali i odnose i susrete predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve u Srbiji i Hrvatskoj, posebno u svezi sa započetim i trenutno zaustavljenim (prekinutim) procesom kanonizacijebl. Alojzija Stepinca.
Pošto je riječ o jednoj jako složenoj i veoma ‘teškoj’, prof. Markešić na ovoj tribini želiozajedno s prisutnima potražiti odgovor na pitanje iz naslova tribine: Hoće li papa Franjo nakon susreta na Kubi izravno i bez ikakvih uvjetovanja otputovati u Moskvu, ili će, praveći ustupke predstavnicima SPC-a i srbijanskoga političkog vrha, morati negdje „presjedati“?, npr. u Beogradu ili pak u Jasenovcu? U sklopu toga, posebno važno je također i pitanje, hoće li se u ovome slučaju patrijarh Kiril izići ususret papi Franji i izvršiti takav utjecaj na srpske (crkvene) i srbijanske (političke) zahtjeve da povijest ostave povijesti i povjesničarima, da se prestanu hraniti mitovima i da, nakon razmatranja svih njihovih ‘opravdanih’ zahtjeva, prihvate činjenicu da je pravo svake Crkve, pa tako i Katoličke, da sama bira svoje svece.
Naime, to bi patrijarh Kiril – kao veliki prijatelj Srbije, njezine Srpske pravoslavne crkve te posebno njezinoga sadašnjeg političkog vodstva (Nikolića i Vučića) -mogao učiniti jer će upravo on, temeljem mjerodavnih predviđanja, na predstojećem svepravoslavnom / vaseljenskomSaboru, koji će se održati u Pravoslavnoj akademiji na grčkom otoku Kreti od 16. do 27. lipnja ove godine, preuzeti primat među pravoslavnim patrijarsima i time među njima, zahvaljujući brojnosti svojih vjernika, ali i političkoj podršci predsjednika Putina, steći još veći utjecaj
Stoga će,istaknuo je prof. Markešić,biti zanimljivo pratiti, hoće li patrijarh Kiril svojim susretom s papom Franjom, zbog kojeg je(zbog toga susreta) ‘zaboravio’ odnosno ‘preskočio’ i u drugi plan stavio mnoge veoma važne i veoma prijeporne i do sada nepremostive točke između pravoslavlja i katoličanstva u Ukrajini i Rusiji,htjeti pripomoći u rješavanju nekih ‘spornih(?)’ pitanja između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, ili će Papin posjet Moskvi biti ponovno uvjetovan zahtjevima SPC-a koje će biti nemoguće ispuniti.
Radi traženja odgovora na naprijed postavljena pitanja, prof. Markešić je svoje izlaganje podijelio na nekoliko cjelina:

1. Papa Franjo i njegov pontifikat, duhovna situacija vremena u kojemu je preuzeo vodstvo Crkve, očekivanja katoličkih vjernika, ali i drugih.
2. Patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril, okruženje iz kojeg dolazi, njegovo dosadašnje sudjelovanje u međukršćanskim susretanjima.
3. Glavni razlozi sadašnjih međucrkvenih ekumenskih sporova, opterećenih međusobnim nerazumijevanjima i to od prvih crkvenih koncila, te posebno od 1054. godine pa sve do danas.
4. Je li ovaj susret dvojice poglavara dviju kršćanskih crkava pokušaj prevladavanja dosadašnjih sporenja i je li on upravo zbog toga dobio naziv ‘povijesni’?
5. U kojoj mjeri je bl. Alojzije Stepinac, odnosno proces njegove kanonizacije, ‘kolateralna žrtva’ odnosa dviju crkava : Ruske pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve, kao što je nekoć – 1971. godine – bio ‘kolateralna žrtva’ odnosa Svete Stolice i Titove Jugoslavije, kada je u Vatikanu, 11 godina nakon Stepinčeve smrti (umro 10. veljače 1960), uz najveće državničke počasti primljen Josip Broz Tito s njegovom delegacijom?
6. Vremenski tijek procesa zaustavljanja postupa kanonizacije bl. Alojzija Stepinca:postupci (pisma i posjeti Vatikanu) predstavnika Srpske pravoslavne crkve i srbijanskoga političkog vodstva kao i postupci (pisma i posjeti Vatikanu) predstavnika Katoličke crkve te imenovanje ‘hrvatsko-katoličkih’ članova za Mješovito povjerenstvo koje ima zadatak „zajednički razmotriti ulogu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata.“

 
Nakon jednosatnog izlaganja posvećenog gore navedenim temama, prof. Markešić je svoje predavanje završio ukazivanjem – kolikogod to bilo bolno i neprihvatljivo mnogim hrvatskim katolicima i klericima – na sljedeće ‘čvrste činjenice’ koje se daju iščitati nakon priopćenja HBK o ovoj temi,te posebno nakon imenovanja članova Povjerenstva (kardinal Josip Bozanić – zagrebački nadbiskup, mons. Antun Škvorčević – požeški biskup, mons. Ratko Perić – mostarsko-duvanjski biskup, prof. dr. sc. Jure Krišto i prof. dr. sc. Mario Jareb)koje će sudjelovati u radu Mješovitoga hrvatsko/katoličko-srpsko/pravoslavnog povjerenstva pod pokroviteljstvom Svete Stolice.
A te „čvrste činjenice“ koje se može naći i u hrvatskim medijima (npr. autograf.hr), prof. Markešić je sažeou nekoliko rečenica:

1. Proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca neće se nastaviti prije ili tijekom rada zajedničkoga hrvatsko-srpskog povjerenstva čiji je osnutak predložio papa Franjo i prije nego to obje strane prihvate,

2. Mješovito povjerenstvo treba istražiti činjenice i događanje ”u tome mračnom periodu povijesti”, a to znači„zajednički razmotriti ulogu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata“,
3. Cilj Svete Stolice u ovoj stvari je saznati koji su to razlozi zbog kojih je između dva tako bliska kršćanska naroda, srpskog i hrvatskog, između pripadnika dviju kršćanskih crkava, prisutna takva mržnja i neprijateljstvo kakvi su se pokazali u minulim vremenima.

U svom osobnom viđenju ove situacije, prof. Markešić je istaknuo da ova Papina odluka o osnivanju međuvjerske komisije nije nikakvo ”podilaženje Srpskoj pravoslavnoj crkvi” niti”uvreda za hrvatski narod”, iakoona to – na prvi pogled – može izgledati posebno ako se u obzir uzimaju samo lokalni hrvatsko-srpski, kako politički tako imeđucrkveniodnosi – danas i kroz povijest.Naime,on je mišljenja da je osnivanjem mješovitoga povjerenstva Papa Franjo želio ne samo poboljšavati već uznapredovale odnose s pravoslavnim crkvama, posebno s Ruskom, ali i Srpskompravoslavnom crkvom, nego je, k tome, ovim želio doći do prave istine o jednome vremenu i o ulozi ljudi koji su u tome vremenu obnašali visoke i važne crkvene dužnosti.
Koliko će sve ovo doprinijeti čišćenju memorije i promociji pomirenja među narodima, kako bi to željela vatikanska diplomacija, teško je reći, no, ističe prof. Markešić, ufam se da će rad ovoga mješovitog povjerenstva biti na dobrobit odnosa dviju kršćanskih crkava, ali i na dobrobit dvaju naroda i dviju država.
Svoje predavanje prof. Markešić završio je riječima Jadranke Brnčić:
„Kako god susret bude tumačen, nitko više neće moći negirati da se dogodio te da ima nesaglediv simboličan potencijal kakav bi mogao podnijeti i susret zagrebačkoga nadbiskupa Bozanića i srpskoga patrijarha Irineja. Pa čak i njihov otvoren razgovor o kanonizaciji bl. kardinala Stepinca, ili o zločinima prošlih ratova što su ih počinjali pripadnici obje Crkve.
Mogao bi na svojim krilima jednoga dana ponijeti i zajedničko liturgijsko slavlje u katedrali ili u pravoslavnoj crkvi, u Zagrebu ili u Beogradu, svejedno… Mogao bi zacijelo podnijeti Isusovu prisutnost u krilima kršćanskoga bratstva.
Let je nezaustavljiv ma tko i dalje bacao kamenje. Ukoliko to hoćemo, nade za kršćanstvo svakako još ima. A onda, dakako, i za čovječanstvo.“