Ivo Andriæ umro na današnji dan

Èinjenica da je Andriæ bio Napretkov stipendist nije nebitna i nije zanemariva. Upravo Napretkova stipendija omoguæuje Andriæu odlazak na studij i afirmiranje u studentskoj sredini Zagreba 1912. godine. Ta je godina kljuèna u poèetku Andriæevog društvenog i socijalno-politièkog afirmiranja. U toj godini je sudjelovao na demonstracijama pred katedralom u Sarajevu u kojima se spalila maðarska zastava i u kojoj su se krvavo sukobili s policijom, nadalje, izgubio je dotadašnju stipendiju jer je podržao ðake koji su sudjelovali u demonstracijama, maturirao je pri sarajevskoj Gimnaziji, dobio stipendiju Hrvatskog potpornog društva Napredak, otputovao u Zagreb u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveuèilišta u Zagrebu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beèu, Krakovu i Gracu, a završava nauke sa doktoratom u Gracu 1923. godine.

Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andriæ se istakao kao jugoslavenski nacionalist, pa je bio zbog toga i uhiæen. Poslije prvog svjetskog rata Andriæ ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost èinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi.

Prije poèetka II. svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujuæi svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andriæ izbija kao pisac meðu vrhove jugoslavenske književnosti. Ivo Andriæ je poèeo pisati još prije I. svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni u omladinskim listovima i èasopisima, kao što su Hrvatski ðak, Bosanska vila itd., izraz su revolucionarnih, nacionalistièkih težnji koje je gajio kao pripadnik napredne omladine.

Meðutim, poèetak njegova literarnog stvaranja oznaèen je izlaskom knjige Ex Ponto u Zagrebu 1918. Iza nje se redaju ova djela: Nemiri, Put Alije Ðerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje o Njegošu, Goyi itd. Poslije drugog svjetskog rata Andriæ objavljuje svoja najzrelija djela: Gospoðica, Travnièka kronika i Na Drini æuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i veæ objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se nije zadovoljavao iskljuèivo realistièkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko obiènim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Prikazujuæi u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, historijskim vremenima , pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavaèa meðu kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, Andriæ je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenja u simbolima, meðu kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti istièe most na Drini.

U novije vrijeme naroèitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošæu privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim umjetnièkim najboljim djelom. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., a cijeli iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela biblioteènom fondu Bosne i Hercegovine.