Komentar prof. dr. Franje Topiæa na presudu hrvatskim generalima

Da je netko koji nema veze ni o èemu slušao predsjedavajuæeg nizozemskog suca A. Orieja onda bi pomislio da se predsjednik Tuðman sastao na Brijunima s èlanovima Vlade i vojske jer je bio sklon ubijanju i da je htio poduzeti na èistu miru jednu vojnu operaciju, da uživa u spektaklu kao Neron u paljenju Rima. Koliko je sud nedodirljiv i koliko se vodio samo „pravnim argumentima“, vidi se i po tome što je kljuèni arugment za ovakove kazne bilo sudjelovanje na sastanku na Brijunima.

To se vidi i iz obrazloženja presude Gotovini i Markaèu, jer su sudjelovali na inkrimiranom brijunskom sastanku i možda se još bolje vidi iz èinjenice da je Èermak, koji je bio zapovjednik Knina, osloboðen jer nije bio na Brijunskom sastanku. Naravno, dobro je što je barem on osloboðen. Iz toga se vidi da je Sudu i njegovim šefovima pravi cilj bio predsjednik Tuðman, te Šušak Bobetko i Èervenko i da žale što su umrli prije nego su ih se oni doèepali svojim pravnim kandžama. Generali su dostojanstveno podnijeli presude što njima i svim Hrvatima služi na èast i ponos.

U proèitanom dijelu presude nema ni spomena da su Srbi držali i vladali i to pet godina tzv. Srpskom autonomnom Krajinom, osim generalne ograde o predmetu presude. Mala je utjeha što je prije osuðen šef Krajine Martiæ. U presudi nije uopæe spomenut nijedan srpski zloèin, nije spomenuto da su protjerali sve Hrvate, da su ubili brojne Hrvate i da su oni osnovali državu u državi. Nije data važnost èinjenici da je Martiæ naredio iseljevanje Srba iz Krajine.

Ova presuda legalizira tzv. Krajinu i oèito žali za njom. Elementarna je logièka, a onda i svaka druga èinjenica pa i pravna, da ništa nema bez uzroka, pa tako ni Oluje i svega što se dogaðalo oko nje, prije i poslije. Jest da se pravnici èesto ponašaju kao da je pravo i sud „autonomna krajina“ koja ima svoju logiku, svoja pravila, svoj poseban život.

Ova presuda je plod onih koji su stalno pa i danas protivni nastanku hrvatske države i koji su još što više osporavali i osporavaju oèito i danas hrvatskom narodu pravo na državu. Naravno da se ne brane zloèini hrvatskih vojnika sami po sebi, ali se ne mogu odvojiti od okolnosti i od uzroka. Jesu li u Libiji topovi „prekomjerno granatirali“, kao što su neki dan ubili pobunjenike i uništili njihove tenkove? Jesu li na Falklandu Englezi, i to 4.000 km od Velike Britanije, pogodili ijednog Argentinca civila i civilni objekt?

Lako se može razumjeti tužitelja amerikanca Alana Tiegera, èiji su roditelji stradali u holokaustu, da mu nije bilo lako biti objektivan prema Hrvatskoj. Oèito je i on radi vlastite obiteljske tragedije, a koja je pojaèana silnim lažima i propagandom srpskih povjesnièara i politièara o genocidnosti hrvatskog naroda, iskoristio priliku da se osveti Hrvatima. Ali ga za to nije trebalo staviti za tužitelja u ovom sluèaju.

A oèito ima istine u pisanju nekih novinara da je Nizozemac Orie prijatelj Srba. Znaèi li što god da Tieger ima djevojku Nizozemku? Je li se to, ne daj Bože, u Nizozemskoj sudilo Hrvatskoj od jednog Židova i od liberalnih i rasrkšæanjenih Nizozemaca jer je Hrvatska katolièka zemlja? Vrlo je upadljivo da je sudac Orie od 10 toèaka optužnice u presudi uvažio devet, a obranu praktièno nije ni spomenuo. Pa onda nije trebalo sudsko vijeæe, bio je dovljan samo tužitelj.

Sad je slijedeæi korak žalbeni proces. Vlada neæe biti u stanju dovoljno racionalno i adekvatno odgovoriti jer su pri kraju pregovori o ulasku u Europsku uniju i jer su u ovoj godini izbori. Stoga je na potezu predsjednik Josipoviæ, koji mora odigrati kljuènu ulogu. Po ovoj presudi i on je predsjednik države koja je nastala na „udruženom zloèinaèkom pothvatu“.

Ovo je presuda svim braniteljima pokojnima i živima koji su sudjelovali u Oluji; sutra ih mogu prema „zapovjednoj odgovornosti“ hvatati gdje hoæe kao i Purdu. Prof. Josipoviæ je vrstan pravnik i to meðunarodnog prava, a bio je neko vrijeme involviran u rad haškog suda pa poznaje njegove mehanizme i logiku. Ima prednost što u vrijeme Oluje 1995. g. nije bio umiješan ni u kakve dogaðaje i jer nema izbore pred sobom. Ima prednost i što radi na pomirenju na ovim prostorima te ima vjerodostojnost. A pravi mir je djelo pravde i istine.

FRANJO TOPIÆ

Sarajevo, 15. 4. 2011. pisano odmah poslije presude.