Kronopis – 3. dio: BiH, ne BiH

Politièko rješenje nije dobro po Hrvate, ali tako misle i politièke stranke druga dva naroda. Zapravo u BiH nitko nije ostvario svoje zacrtane ratne ciljeve, a to je uvijek izvor velikih frustracija, pa su se tako Srbi željeli pripojiti matici Srbiji, što bjelodano govori i nedavno objavljena knjiga bivšeg predsjednika jedne od Jugoslavija, tzv. „oca srpske nacije“ Dobrice Æosiæa, Bosanski rat.  Armija BiH koja je postala uglavnom muslimanska / bošnjaèka imala je za cilj ovladati cijelom BiH. HVO je ratovao za Herceg Bosnu s moguæim pripajanjem dijelova BiH Hrvatskoj. Svi to znaju od zadnje bake do zadnjeg visokog predstavnika.  Nije rješenje u stalnom kukanju, pogotovo od izbora do izbora, nego u stvaranju ozbiljnog projekta kako  ga sprovesti. Ima jedan dublji razlog za što su stranke sva tri naroda u biti nezadovoljne, jer bi svaka stranka željela osvojiti barem 100 % vlasti, a ako je i ne osvoji onda je svatko kriv, a pogotovo „drugi“, svih vrsta posebno drugi narodi.
Oèito je i sad potrebno podsjetiti na jednu bitnu povijesnu èinjenicu. Kad je 1989. poèela demokratizacija i nastojanja Slovenije i Hrvatske da se osamostale, onda je meðunarodna zajednica osnovala 1991. meðunarodnu arbitražnu Badinterovu komisiju (bivši predsjednik Ustavnog suda Francuske s druga 4 predsjednika ustavnih sudova Italije, Njemaèke, Belgije i Španjolske) i ona je rekla da su granice bivših republika granice novih država. Da je to Srbija prihvatila, taj meðunarodni pravorijek, mi ne bismo imali rata, poginulih, srušenih kuæa, narušenih meðuljudskih odnosa, protjeranih i živjeli bismo i radili kao normalni susjedi. Srbija je jedina zemlja u povijesti koja je tuðom voljom postala samostalna jer svi su je ostavili, èak i „drugo oko u glavi“ – Crna Gora. Valjda to nešto govori. Da ne govorimo o lijepom i prijateljskom razlazu Èeške i Slovaèke. Druga paralela je dobar primjer, jer što bi bilo da su Gorbaèov ili Jeljcin rekli: mi ne dopuštamo da se Sovjetski savez raspadne. Krv bi i danas tekla s obzirom kakve su razlike meðu bivšim sovjetskim republikama, npr. Ukrajina i Uzbekistan su razlièiti ne samo jezikom, vjerom, kulturom nego su to i dva razlièita tipa naroda.
Èim je proglašena teza: Svi Srbi u jednoj državi to je znaèilo rat. Razumljivo je da bi svaki narod želio živjeti u matiènoj zemlji, ali to je samo teoretski moguæe. Nema dvije zemlje u Europi koje nemaju dio naroda u drugoj zemlji. Preko 300.000 Maðara živi u Srbiji, oko 600.000 u Slovaèkoj, a u Rumunjskoj oko milijun i pol. Da bi svi Maðari živjeli u jednoj zemlji trebao bi barem jedan europski rat s dobrim izgledima da postane i svjetski.
Lako se možemo složiti da ovo nije dobro ureðenje, a koja je bila alternativa 1992. godine? Da nije bilo referenduma o nezavisnoj BiH, mi bismo sigurno još dugo živjeli u „Velikoj Srbiji“ i tko zna kako bi išao rat u BiH i Hrvatskoj, ali i svi pregovori koji su se vodili. Koliko god ovo ne valja, ipak se smije ustvrditi da je i ovo puno i bolje, nego eventualni ostanak u „Velikoj Srbiji“. Bez obzira na sve probleme, poginule, ranjene, siromaštvo, srušenu zemlju, industriju, BiH i danas po veæini mjerila, bolje živi od Srbije koja nije ni vidjela rata osim na televiziji. Treba dodati da su ovu zemlju priznale i to odmah Ujedinjeni narodi kao glavno svjetsko predstavnièko tijelo, SAD kao glavna velesila i Vatikan kao glavna duhovna velesila. Nekima i to ništa ne znaèi, pa su oni protiv ove tri velesile i pametniji od njih zajedno.
Žalosno je da neki s pravom ne prihvaæajuæi loše politièko ustrojstvo, odbijaju i cijelu zemlju i sve njezino. Navest æu par primjera. Gotovo nijedan Hrvat s obje strane Save nema nijedne pjesme o Bosni, a o Slavoniji, Hercegovini, Dalmaciji ima ih na pretek, a pjeva se o onom što se voli. Neki Hrvati iz „nacionalnih razloga“ neæe da gledaju nijednu bh. televiziju, nego gledaju samo HRT. Valjda bi bilo normalno gledati i jednu i drugu televiziju. Neka svatko za sebe popiše koliko ima redovno u HRT-ovom dnevniku informacija iz BiH. Kako æe netko ozbiljno promišljati stvarnost oko sebe ako nema informacija?! Na istoj liniji razmišljanja, neki Hrvati neæe ni navijati za nogometnu reprezentaciju BiH. Kljuèni „argument“ je: pa nema u njoj Hrvata (ipak imaju dva Pandža i Papac), èak nije bio dovoljan ni izbornik „ultra Hrvat“ – Æiro Blaževiæ da se promijeni takav odnos i stav. To je slièno da navijaèi Chelseaja kažu: Neæemo navijati za Chelsea jer u njemu imaju samo dva Engleza (Terry i Lampard). Da stvar bude još „gora“ vlasnik Chelseaja je Rus, a treneri su svi „èisti Englezi“: Mourinho, Boas, Di Matteo itd. Jadnim ljudima je nametnuta podmukla i opasna alternativa ili RH ili BiH, što je posebna vrsta zamke. Ako, ne daj Bože, navijaš za BiH nisi pravi Hrvat i sumnjiv si, te zato trebaš navijati za RH. Bilo je primjera da se èak navija za neki Portugal protiv BiH. Strašna je to situacija. To je slièno kao kada bi rekli da svi koji navijaju za Chelsea nisu dobri i pravi Englezi.
Kada smo u vrhbosanskoj nadbiskupiji, to bi trebalo znaèiti da bi svi vjernici ove nadbiskupije trebaju više voljeti zagrebaèku nadbiskupiju od svoje matiène. Zamislite dokle je neke jadne ljude sludila kriva politika. I to mnogi dalje podržavaju, èega „obièni ljudi“ nisu svjesni. Inaèe katolièki princip nije „ili – ili“ nego „i – i“, to prevedeno na ovaj jezik znaèi nije rješenje u principu ili BiH ili RH nego i BiH i RH. Tako se bh. Hrvati odreðuju od svoje zemlje, od svog zavièaja. Treba precizirati ovdje se ne govori o društvenom ureðenju nego o zemlji iz koje smo stvoreni, od koje živimo i u koju æemo se sahraniti. Nije rješenje u odbijanju nego u prihvaæanju i popravljanju.
Lako je govoriti kako bi trebalo urediti BiH, kao i svaku firmu, obitelj, vlastito kuæanstvo, samo kao i inaèe to je malo teže ostvariti. Nema idealnih sustava, zar to ne pokazuju primjeri Španjolske, Portugala, a da o Grèkoj i ne govorimo. Nisu imali ni blizu ovakvu tešku nedavnu prošlost kao BiH. Treba stalno raditi da bude bolje, ali govor o nerealnom samo gura ljude u beznaðe, u pesimizam, u malodušnost u traženje sreæe u iseljavanju, itd.
Ako se stalno smatra da su Hrvati u BiH obespravljeni, ako se BiH smatra provizorijem, ako se stalno govori samo kako ništa ne valja, kako æe onda ljudi biti optimisti, kako æe nešto stvarati?! Poruka svim politièarima, a  posebno „katolièkim politièarima“ BiH i RH iz nedavnog  pisma vatikanskog državnog tajnika mogla bi se prevesti ovako: „Težina situacije zahtijeva da vi, voðe i prvi odgovorni naroda Božjega u toj regiji, zajednièkim dogovorom intenzivirate svoje zauzimanje za buduænost Crkve u BiH i buduænost svih graðana BiH.“
Nijedan pesimista nije ništa ozbiljno napravio u životu.
Uskrs je blagdan velikog optimizma, jer je Isus pobijedio i najveæeg èovjeèjeg neprijatelja,  a to je smrt. Uskrsnuæem je dao nama snage i vjere da što više uskrsnemo i da tu vjeru pronosimo ovom napaæenom, ali lijepom i bogatom zemljom.