Napredak u Varaždinu organizirao tribinu o Stadleru

Na poèetku je uruèen dar Dragutinu Drku, generalnom direktoru poslovnog sustava "Vindija" u znak zahvalnosti za sve što je uèinio za Hrvate u Bosni kroz protekle godine, a ta se suradnja nastavlja kroz razne vidove sponzorstva i pomoæi i u današnje vrijeme. U njegovo ime vrijednu umjetnièku sliku sarajevskog slikara Ljube Laha primio je odvjetnik Mirko Ramušæak. Sliku je u ime HKD "Napredak" uruèio prof. Jurišiæ, uz zahvalu predsjednika varaždinske podružnice prof. Ivana Bošnjaka direktoru Drku na brojnim donacijama i sponzorstvima "Napretkovih" aktivnosti. Ujedno je darovana monografija Varaždina samom predavaèu koji je nedavno imenovan prvim dekanom utemeljenog teološkog fakulteta u Sarajevu. Uz èestitke dar je prof. Jurišiæu uruèio prof. Bošnjak, koji je u ime organizatora i Središnjice "Napretka" i njezina predsjednika Franje Topiæa pozdravio predavaèa i sve okupljene, osobito nazoènog kancelara Varaždinske biskupije mons. Antuna Perèiæa. Prof. Jurišiæ zahvalio je na daru i èestitkama, kazavši kako Vrhbosanska katolièka teologija u Sarajevu postoji od 1889. godine kao visokoškolska ustanova, koja je dosad bila u sastavu zagrebaèkog KBF-a, a dalje æe biti samostalni katolièki-bogoslovni fakultet pri Sveuèilištu u Sarajevu.

Na tribini je govorio o liku Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Uvodno je kazao kako je rijeè o osobi koja povezuje Hrvate katolike u raznim dijelovima hrvatskih podruèja, buduæi da je roðen u Ðakovaèkoj biskupiji, bio je sveæenik Zagrebaèke nadbiskupije te prvi nadbiskup vrhbosanski. Josip Stadler, koji je po ocu imao njemaèke korijene, roðen je 24. sijeènja 1843. u Slavonskom Brodu. Kao desetogodišnjaku umrli su mu majka Marija, brat i sestra, a ubrzo i otac Ðuro. Brigu oko petero siroèadi preuzeo je susjed Matija Oršiæ. U Brodu je završio puèku školu, a zatim je primljen u Nadbiskupsko sirotište u Požegi, gdje je završio nižu gimnaziju. Školovanje je nastavio u Biskupskom sirotištu u Zagrebu, a od jeseni 1862. kao pitomac kolegija Germanicum-Hungaricum u Rimu. Godine 1865. postaje doktor filozofije, a 1868. godine je zareðen i promoviran u doktora teologije. Godine 1869. vraæa se u Zagreb gdje najprije postaje vjerouèiteljem u sjemeništu i gimnaziji. Godine 1874. postaje najprije izvanrednim profesorom, a zatim 1876. redovitim profesorom fundamentalne teologije. Osim svoje redovite dužnosti profesora, bio je i blagajnik Društva sv. Jeronima te je pokrenuo skupljanje dobrovoljnih priloga za osnutak Djeèaèkog sjemeništa u Zagrebu. Suraðivao je u èasopisu "Hrvatski uèitelj" i osnovao list "Glasnik sv. Josipa". Bio je, ne samo u Zagrebu, nego i svuda po hrvatskim zemljama dobro poznata i uvažena liènost.

Godine 1881. papa Leon XIII. uspostavlja redovitu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini pod nazivom Vrhbosanska metropolija s jednim nadbiskupskim sjedištem u Sarajevu i tri biskupije Mostar, Trebinje i Banja Luka. Prvim metropolitom i vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je dr. Josip Stadler. Za nadbiskupa je ustolièen u trošnoj crkvi u gradu gdje o jednoj dostojnoj metropolitskoj crkvi još nije bilo ni govora, a još manje o kaptolu, bogoslovnom sjemeništu i svjetovnom sveæenstvu, jer u vrijeme turske vladavine cijelo se katolièko kršæanstvo nalazilo iskljuèivo u rukama franjevaca. Teške su tada bile prilike u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zemlja je bila zapuštena, bune i neredi muslimanskog življa protiv okupacijske vlasti u svim krajevima, a narod je bio jako siromašan, osobito katolici. S vrlo malim sredstvima poèeo je podizati svoju nadbiskupiju. Nikad nije oèajavao, nego se dao na posao, prelazeæi preko svih poteškoæa mirno i radosno, uzdajuæi se u pomoæ Božju i Blažene Djevice Marije, svoje vjeène zaštitnice.

Veæ 1882. izlazi prvi broj "Srca Isusova“, službenog lista Vrhbosanske nadbiskupije. Iste godine otvara u Travniku djeèaèko sjemenište i gimnaziju otvorenog karaktera, a sagradio je i sjemenište s gimnazijom te upravu povjerio isusovcima. Iz te su škole izašli naraštaji bosansko-hercegovaèkih katolika Hrvata, i to sveæenika, biskupa i akademièara raznih struka koji su postali stožer hrvatske inteligencije u Bosni i Hercegovini. Godine 1884. poèinje se graditi katedrala, koju je dovršio 1889. i posvetio je Srcu Isusovu. Zatim podiže i otvara bogoslovno sjemenište u Sarajevu. U toj su ustanovi školovani sveæenici Vrhbosanske metropolije. Smionost nadbiskupa Stadlera u podizanju tolikih i tako velikih graðevina zaèuðuje sve, jer nije imao nikakvih sredstava. Da bi to uspio, on je molio, skupljao, prosio, pozajmljivao, a zdanja su nicala i služila svojoj svrsi. Tako ga je i ðakovaèki biskup kad je došao u Sarajevo nazvao èudotvorcem. Osnovao je družbu sestara služavki Maloga Isusa, èija je zadaæa bila da uzdržavaju i odgajaju napuštenu i siromašnu djecu, kao i djecu bez roditelja. Zato je u Sarajevu podigao veliko sirotište pod imenom "Betlehem". Na taj je naèin spašen i izveden na pravi put velik broj siromašne i napuštene djece. Podigao je i ubožnicu "Egipat" u koju su sestre primale napuštene starce i starice te se brinule za njih u njihovim posljednjim danima života. Svuda po Bosni gradio je mnogobrojne crkve, kapele i župske stanove, te osnivao razne vjerske i kulturne ustanove. Da je imao više novca, on bi bez sumnje naèinio još velikih djela, ali i ova njegova djela, zapoèeta skromnim sredstvima, danas su od neprocjenjive vrijednosti. Nadbiskup Stadler je osobno bio velik siromah. Umro je bez oporuke, jer nije imao ništa što bi ostavio u oporuci.

U životu ga je vodila samo èista i velikodušna ljubav prema Bogu i bližnjemu, ali ga je napadala politièka austro-maðarska vlast kao katolièkog biskupa i borca za hrvatska prava. Za Stadlera je još u Rimu njegov poglavar, rektor zavoda Germanikum-Hungarikum, rekao da je Hrvat cijelim srcem. Kad su ga prije 86 godina spuštali u grob bili su svjesni da je toga dana "sišao u panteon naših katolièkih i hrvatskih besmrtnika stvaratelj i otac nove slobodne Hrvatske i katolièke Bosne, te da je duh njegov odreðen da bude genij i nadahnuæe novim bosanskim katolièkim i hrvatskom naraštajima; da ime njegovo mora postati program u daljnjem radu i našim buduæim nastojanjima". Prof. Jurišiæ je zaželio da rad na promicanju njegova svetaèkoga lika bude odgovor na ono što je Stadler uèinio za svoj èitav hrvatski narod.

Jasminka Bakoš-Kocijan