NAPRETKOV VREMEPLOV: Napretkova knjižnica u Sarajevu

Piše: dr. sc. Nikola Čiča

Jedan od vrlo važnih segmenata rada Napretka u razdoblju između dva svjetska rata bio je i razvoj knjižnica, prvenstveno centralne koju je Napredak osnovao 1926. u Sarajevu, a 1. srpnja 1928. godine otvorio za javnost. Još znatno ranije u Središnjoj upravi i na Glavnim skupštinama javljale su se ideje o otvaranju knjižnica kao najvažnijeg segmenta kulturnog i moralnog uzdizanja jednog naroda. Ne treba zanemariti i činjenicu kako su Napretkovi aktivisti kroz otvaranje knjižnice vidjeli dobar način promicanja ideje hrvatstva među običnim pukom. Ta ideja je korespondirala sa sve većim jačanjem Hrvatske republikanske seljačke stranke posebice raznim otporima i sukobima vodećih hrvatskih političara prema kraljevom hegemonizmu nakon donošenja Vidovdanskog ustava te sve većeg političkog utjecaja braće Radić na području Bosne i Hercegovine.

Nekadašnji izgled kartoteke Napretkove knjižnice

Usporedno s jačanjem hrvatske misli dolazi i do osnivanja niza hrvatskih čitaonica po cijeloj Bosni i Hercegovini, a uskoro i do njihovog okupljanja u Savez hrvatskih čitaonica za BiH čiji član uskoro postaje i Napredak. Svi ovi događaji stvarali su određene preduvjete te se i kroz Napredak počinje sukladno tadašnjem hrvatskom stranačko-političkom pravcu provlačiti ideja i stvarati klima za otvaranje jedne centralne knjižnice kroz koju bi se trebale promicati ideje svezajedništva kod Hrvata. Tako se već na Glavnoj skupštini 1923. godine počele javljati prve ideje o otvaranju knjižnice. Međutim od ideje do realizacije proteklo je nekoliko godina. Kako bi se uspjela prikupiti sredstva za otvaranje knjižnice Središnja uprava je poslala dopis svim svojim podorganizacijama s molbom za prikupljanje sredstava kako bi se u najkraćem mogućem razdoblju realizirala ova ideja. Ali ta akcija je išla veoma sporo i bila povezana s nizom objektivnih poteškoća. Naime, realizacija te ideje nije baš s oduševljenjem prihvaćena u podorganizacijama koje su i onako pritisnute svojom borbom za golo preživljavanje vrlo malo ili nikako se odazivale na pozive Središnje uprave. Pokušaji Središnje uprave za dobijanje odobrenja od Ministarstva prosvjete u Beogradu za pokretanjem Hrvatske knjižnice koja bi omogućila brže širenje opismenjavanja i obrazovanja 1925. godine nisu urodile plodom.^[1]

Ono na što posebno treba obratiti pažnju kako je većina Napretkovih akcija bila rezultat djelovanja nekolicina pojedinaca koji su svojom požrtvovanošću i predanim radom obavljali zacrtane zadaće na svoje osobno zadovoljstvo, ali na korist Napretka i cijelog bosanskohercegovačkog društva. Međutim taj rada pojedinaca uvijek je u pravilu išao veoma sporo i bio povezan s mnogim problemima što se pokazalo i u slučaju osnivanja knjižnice. Naime, ponovno se na Napretkovoj skupštini 1926. godine pokrenulo pitanje o osnivanju javne knjižnice koja bi bila središnja knjižnica a poslije bi se pristupilo osnivanju knjižnica i po drugim mjestima. Kako bi se to pitanje što hitnije riješilo, na temelju prijedloga članova skupštine u skladu s statutom Društva izabrana je sekcija za biblioteke, a za njenog pročelnika imenovan je dr. Mijo Poljak. Postavljanjem ovog energičnog i predanog čovjeka na čelo sekcije rezultiralo je već sljedeće 1927. godine kada je sekcija skupila preko 4.000 knjiga. Središnja uprava je na taj rezultat odmah reagirala i donijela odluku da se od prihoda proslave 1000 godišnjice Hrvatskog kraljevstva dotira 50.000 dinara za prvi početak.^[2]

Mada se poslije prvih uspjeha u prikupljanju knjiga optimistično smatralo kako za otvaranje knjižnice neće trebati puno vremena, te prognoze se nisu pokazale točnim. Naime osnovni problem je bio prostor gdje smjestiti knjižnicu. Na glavnoj skupštini 1926. godine javila se ideja kako za potrebe knjižnice treba dati jedan stan u Napretkovoj palači, ipak ta ideja se nije realizirala. Tek odlukom skupštine iz 1928. godine se odredilo kako prvi stan koji bude ispražnjen u Napretkovoj palači ima upotrijebiti za prostorije biblioteke.^[3] Ta odluka je ubrzo i realizirana.

Početni fundus knjiga je skupljan na razne načine. Po preporuci Ministarstva prosvjete^[4] škole su poslale po nekoliko djela: najviše djela je poslala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti iz Zagreba 434 knjige, zatim Sveto Jeronimsko društvo, 287,  Zabavna Biblioteka iz Zagreba 212, Matica Hrvatska, Vrhbosanski kaptol, Zemaljski muzej u Sarajevu i druge.^[5]

Detalj iz stare knjižnice

Pored institucija i organizacija i pojedinci^[6] su se odazvali u određenom broju a neke podružnice su povele sabirnu akciju i skupljale knjige kod svojih prijatelja i članova.^[7]

Zanimljiv je bio stav Središnje uprave o ulozi biblioteke gdje se kaže „u vremenu kada se sistematski potiskuju sve knjige i kada se u Sarajevu ne može dobiti niti jedna hrvatska knjiga starijeg izdanja nije potrebno naglašava ulogu jedne ovakve biblioteke“^[8]. Sve ovo pokazuje da je koliko su Napretkovi članovi bili svjesni društveno političke situacije u zemlji kada je mnogo toga što je bilo hrvatsko svjesno i namjerno bilo prešućivano i zanemarivano.

Zbog toga ne treba čuditi ponos i radost koju su iskazali članovi skupštine 1928. godine kada im se obratio Ante Alaupović predsjednik društva te na početku skupštine 1. srpnja 1928. godine svečano otvorio knjižnicu riječima «nije bilo tako svečanog i radosnog momenta kao danas kada se otvara ovaj mali hram».^[9] Zahvalio se i na predanom trudu ljudima koji su najviše zaslužni za otvaranje knjižnice, a prije svega pročelniku sekcije za knjižnicu direktoru Miji Poljaku što je knjižnica ovako uznapredovala i da je ovako uređena. Također je naglašena i uloga dr. Lopca direktora konvikta koji je mnogo truda i svoje slobodno vrijeme uložio u rad na uređenju knjižnice, te rad Valentinčića tajnika Središnje uprave za pomoć u tehničkim stvarima i knjižničara gospodina Mikšića koji je svoj posao obavljao s ljubavlju.

Inače knjižnica je bila smještena kako je prvobitno bilo zamišljeno u Napretkovoj palači na prvom spratu stražnje zgrade u tri prostorije. U prvoj prostoriji je bila knjižnica, u drugoj knjižničar, a u sklopu treće je bila i čitaonica. Uređenje knjižnice je provedeno na najpraktičniji način. Knjige su poredane po veličini i struci te se time znatno štedio prostor.^[10]

Do početka Drugog svjetskog rata Napretkova knjižnica je prema svim pokazateljima imala konstanti porast kako broja čitatelja tako i fundusa knjiga i časopisa koji se nalazio u knjižnici. Kroz Kalendare u izvješćima za Glavnu skupštinu se može statistički pratiti kako broj čitatelja po pojedinim godinama, tako i struktura pročitanih djela ali i struktura čitatelja gdje su učenici bili najbrojniji, te građani i vojnici. Knjižnica iako je u prvo redu služila za obrazovanje i odgoj hrvatske mladeži i građana od samog početaka je bila otvorena i za ostale građane koji su se s njome služili.  Do 1936/1937. godine knjižnica je brojala ukupno 19.015 inventariziranih djela u 24.039 primjeraka.

Vrlo zanimljivo je i brzo formiranje pomičnih i seoskih knjižnica čiji zadatak bio što više „približiti“ knjigu običnom narodu. Posebice su postale aktualne kada su bili zabranjeni tečajevi za opismenjivane, te je Središnja uprava odlučila na drugi način raditi na opismenjivanju sela tj. preko pomičnih knjižnica te je već 1930/31. godine osnovala 10 pomičnih knjižnica za udaljena sela. Svaka od tih pomičnih knjižnica imala je 62 knjige i Pravilnik o korištenju, te se radilo na tome da se za godinu dana knjižnice pomaknu u drugih deset mjesta.^[11]

Napretkova knjižnica 2002. godina (pred ponovno otvorenje)

Do početka Drugog svjetsko rata broj pomičnih knjižnica je sve više rastao te je do početka rata bilo 40 većih i 10 manjih knjižnica. Pored pomičnih otvaraju se i konviktske knjižnice u Sarajevu, Mostaru i Banja Luci. Pored toga mnoge podružnice su otvarale svoje knjižnice u Tuzli, Doboju, Drnišu, Varešu.^[12] Mnoge od osnovanih knjižnica bile su prve javne knjižnice u gradovima.^[13] Po brojnost knjiga od svih podružnica prednjačila je Zagrebačka glavna podružnica. Broj knjiga u Napretkovoj knjižici u Sarajevu je tijekom godina konstantno rastao te se do 1941. popeo na 26.019.^[14]

Govoreći o ulozi koju je Napretkova knjižnica imala za prosvjećivanje hrvatskoga ali i svog ostalog stanovništva u Bosni i Hercegovini nemjerljiva su. Efekt koji je imao jedan ovakav projekt u to doba najbolje mogu posvjedočiti deseci tisuća čitatelja koji su bili korisnici Napretkove knjižnice. Može se reći da je ona bila jedan od važnih silnica formiranja hrvatske nacionalne svijesti ali i prosvjećivanje ne samo hrvatskog nego i ostalih bosanskohercegovačkih naroda.

Ubrzo nakon formirarnja knjižnice kod Napretkovih aktivista se javila ideja da se na jednom mjestu okupi povijesna dokumenta, rukopisi književnika, korespondenciju iskinutih kulturnih radnika, narodne rukotvorine kao i gradivo koje bi prikazivalo djelovanje katoličke crkve, te sva djela domaće i strane literature čiji se sadržaj odnosi na Hrvate u Bosni i Hercegovini. Tu ideju je trebalo realizirati kroz osnivanje Napretkove kulturno-povijesne zbirke.

Inicijativa za njeno osnivanje javila se još 1928. godine, a pokrenuo ju je Mijo Vučak, dugogodišnji član Središnje uprave i kasniji direktor Napretkove zaklade. Međutim od same ideje do realizacije trebalo je proteći nekoliko godina. Tek 1932. godine ponovo je Mijo Vučak pismom kojim se obratio predsjedniku Alaupoviću potaknuo da se pokrene pitanje osnivanja zbirke.^[15]

Po zaključcima Glavne skupštine Društva u svibnju 1932. godine osnovana je Napretkova kulturno-povijesna zbirka. Unatoč tome što s o zbirci javno počelo govoriti tek 1932. godine ona je već pri kraju godine u fundusu (prema Ivanu Miličeviću) imala 800 predmeta od toga 400 obrađenih.^[16] Izvješće o početku rada i cilju zbirke dato je i u Kalendaru za 1933. godinu gdje su potaknuti svi „da što više rade na donaciji priloga za zbirku“.

Koliko je ova akcija imala veliki efekt pokazuje podatak kako se već krajem 1933. godinu u zbirci nalazilo više od 2.000 predmeta. Kako bi se sustavno prišlo obradi pristiglih materijala bilo je potrebno oformiti posebnu sekciju koja bi se brinula o zbirci. Naime, mnogu građu su donirali sami Napretkovci te je ona u velikoj mjeri bila neobrađena i razbacana. Zbog toga se javila potreba da se ta građa sredi, tako je na prijedlog Mije Vučaka oformljena sekcija u koju su ušli Ivan Ranđeo, Anto Martinović, Hamdija Kreševljeković, Vejsil Čurćić i Luka Čabrajić, Središnja uprava se složila s prijedlogom i delegirala još dva člana za sekciju Matiju Lopca i Dragu Šešelja.^[17]

Napretkova knjižnica 2002. godina (pred ponovno otvorenje)

Vrlo brzo održana je i sjednica 7. rujna 1933. godine gdje su izabrani predsjednik Ivan Ranđeo i tajnik Ivan Miličević.^[18] Novoizabrani predsjednik predložio uređenje Zbirke u VI. odsjeka i to. I. Vrela, II. Književni odsjek, III. Kulturni i javni radnici, IV. Društva i korespondencije, V. Geografsko-arheološki i povjesnički te VI. Etnološki. Što se tiče samog načina prikupljanja materijala u većini slučajeva sami Napretkovci gdje god su našli mogućnost dobijanja vrijednih djela, rukopisa ili materijala, ne prezajući od bilo kakvih prepreka vrlo brzo su omogućavali pohranjivanje tih predmeta u Zbirku. U tome se posebice isticao Ivan Miličević koji je koristio svaku prigodu u poticanju mnogih za donaciju za Zbirku.

Međutim često se nalazilo na nerazumijevanje što je vidljivo iz mnogobrojnih izvješća iz toga razdoblja. Naime mada su mnogi obećavali posebice delegati na Napretkovim glavnim skupštinama kako će svesrdno raditi na prikupljanju materijala za Zbirku u praksi često nije bilo tako te su obećanja brzo zaboravljena. Unatoč svim problemima Zbirka je konstantno rasla tako je do 1934. godine imala već 1 200 brojeva. Od značajnijih imena čiji su materijali do toga vremena predati Zbirci bilu su dr. Safvet beg Bašagić (predala njegova djeca), Pavle Jazve, veliki kulturni radnik iz Livna i drugi.^[19]

Zbog sve većeg obujma materijala koji su se nalazili u zbirci uskoro je od Središnje uprave zatraženo iznalaženje načina kako bi se adekvatnije smjestili premeti od dosadašnje sobe u Napretkovoj zadruzi. Središnje uprava je odmah intervenirala te je dodijeljena uz postojeću još jedna soba u kojoj je bila pisarna Hrvatskog Radiše.^[20]

Ipak konstantno se javljao problem neprepoznavanja značaja ove zbirke od mnogih pa i samih Napretkovih djelatnika. Zbog takvog nerazumjevanja su često slane okružnice koje su poticale podružnice za što veće angažiranje oko prikupljanja materijala za obogaćivanje Zbirke. Sve ovi apeli nailazili su donekle na odziv te je broj u Zbirci iz godine u godinu rastao te je već 1936. iznosio 2.500 predmeta.^[21]

Koliko je bilo teško prikupljati građu za Zbirku pokazuje i „borba“ koju je uglavnom vodio Miličević kako bi se ostavština don Ive (Ivan) Prodana iz Zadra preda u Zbirku. Tek nakon tri godine neprekidnog dopisivanja književna ostavština pokojnog don Ivana je dostavljena u Zbirku. To je bio izvorni materijal vrlo važan za proučavanje djelovanja don Ivana kao i prilika u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za razdoblje od 60-tak godina.^[22]

Kako se Zbirka sve više povećavala tako su rasli i njezini izdaci tako je za njen rad u 1935. godini bilo izdano 4.037,76 dinara. Već sljedeće godina taj iznos je povećan na 7.356,04 dinara što je pokazivalo sve veći interes Napretka za kulturno-povijesnu zbirku.^[23] Ipak skori početak Drugog svjetskog rata je uvelike usporio rad na bogaćenju kulturno-povijesne zbirke. Ponovno izmijenjene okolnosti nakon rata stavile su rad oko Zbirke na marginu događanja u Napretku. Naime nova vlast u skladu s novim koncepcijama za nacionalna društva nije bila zainteresirana za jačanje fonda Zbirke tako da spomena o njoj ima vrlo malo u dokumentima. Tek sporadično se u poslijeratnim Kalendarima se na nekoliko mjesta spominje potreba „popunjavanja kulturno-povijesne zbirke.“^[24]

Na kraju ukidanjem HKD Napredak ukinuta je i većina njegovih djelatnosti pa tako i  prikupljanje materijala za kulturno-povijesnu zbirku.

^[1] ABiH, HKDN-39, Opći spisi, Osnivanje Hrvatske knjižnice, kut.39., dok.br. 1255.

^[2] Kalendar 1927., str. XXXI

^[3] Kalendar 1928., str. VIII.

^[4] Tada je na čelu Ministarstva prosvjete bio Stjepan Radić koji se osobno angažirao pozivom raznim institucijama i školama da dotiraju knjige. Međutim poziv školama nije naišao na veliki odziv da li što nisu imale nepotrebnih knjiga, tj. duplikata, ili zbog nemara.  Kalendar 1929.,Zapisnik s XXIV. redovite glavne skupštine HKD „Napredak“  odrežane od 1. do 4. srpnja 1928. godine, str. IV. (Jedan od razloga smanjenog odziva škola je i zbog mogućeg pritiska od strane državne vlasti da ne dotiraju knjige Napretkovoj knjižnici- prim. autora).

^[5] ABiH, HKDN-45, Opći spisi, Prikupljanje časopisa i glasnika od kulturnih institucija za Napretkovu knjižnicu, kut.45, dok.br. 1271., 1926.

^[6] ABiH, HKDN-45, Opći spisi, Ponuda knjiga za Napretkovu knjižnicu od Antuna Tandarića, kut. 45., dok.br. 1126., 1926.

^[7] Kalendar 1929., Zapisnik s sjednice XXIV redovite skupštine, str. IV.

^[8] Isto,

^[9] Isto, str.V.

^[10] Isto, str. IV-V.

^[11] ABiH, HKDN-116, Opći spisi, Prosvjetne sekcije o seoskim pomoćnim knjižnicama-izvješće, kut. 116., dok.br. 174., 1937.

^[12] Kalendar 1942., str. 209.

^[13] ABiH, HKDN,. Izvješće podružnice Tuzla o otvaranju knjižnice u Tuzli u prostorijma Hrvatskog doma, kut. 8., dok. br. 387., od 12.10.1938.

^[14] Tomislav Išek, Napretkova knjižnica u Sarajevu, Zbornik radova „Stoljeće HKD Napredak (1902.-2002.)“, str. 414-415.

^[15] ABiH, HKDN-83,Opći spisi,  NKHZ-pismo M. Vučaka predsjedniku Napretka, kut. 83., dok. br. 701., 1932.

^[16] „Obzor“, Ivan Miličević „Napretkova kulturno-historijska zbirka u Sarajevu, br. 267., od 24. 11. 1932.

^[17] ABiH, HKDN-92, Opći spisi, KHZN-prijedlozi Mije Vučaka, kut. 92., dok.br. 1228., 1933., list 1-7.

^[18] ABiH, HKDN-95, Opći spisi,., Sjednica sekcije NKHZ od 7.9. 1933., kut. 95., dok.br. 2735., 1933. Međutim različit podatak o predsjedniku NKHZ daje se u Godišnjem izvješću Središnje uprave „Napretka“ gdje se kao predsjednik navodi vladin savjetnik Ivan Miličević, Kalendar 1934., str. VII. Ovaj podatak se ponavlja i u sljedećih nekoliko brojeva Kalendara.

^[19] Kalendar 1935., str. IV

^[20] ABiH, HKDN, Opći spisi, Napretkovakulturno historijska zbirka-izvještaj, kut. 103., 264/1935., list 1.

^[21] Kalendar 1937., str. V

^[22] ABiH, NKHZ-21, Ostavština don Ive Prodana, XIV-1/21., XIV-1/23.

^[23] Kalendar 1939., str 206.

^[24] Kalendar 1947., str. 187.