Obilježena 65. obljetnica ubojstva hercegovaèkih franjevaca

I ove godine na mjestu ubojstva nevinih franjevaca, kod ratnog skloništa, tiha molitva. Ubijeni su metkom u zatiljak i zatim spaljeni. Puk ih prozva muèenicima. Stazom kojom su kroèili, 7. veljaèe 2010. dolazila je duga procesija: ministranata, postulanata, novaka, sveæenika. Framaši predvode pjesmu Gospodin je pastir moj, a rijeèi iz Knjige o Jobu podsjeæaju na nadu i vjeru koju su imali pobijeni fratri.

Nakon zajednièke molitva procesija se upuæuje u crkvu gdje se nastavlja molitva pokraj groba u kojem su pokopana 22 franjevca. Crkvom i srcima nazoènog puka, koji je ispunio velebnu širokobriješku samostansku crkvu, odjekuje njihovih 66 imena.

Sv. je misu predvodio, umjesto izoènog provincijala, fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovaèke franjevaèke provincije. U svojoj je propovijedi izmeðu ostaloga istaknuo sljedeæe.

»Ova muèenièka Provincija, baš je na današnji dan, spremna dati odgovor svakomu tko traži razlog nade koja je u nama. Ona u sebi, upravo po ovim nevinim žrtvama, utjelovljuje evanðeoski program nasljedovanja Gospodina!

Euharistija je Isusova reakcija, njegov odgovor na nadolazeæu smrt. Njegova je smrt postala pretvorbom, smrt je pretvorio u èin ljubavi. Sam Isus daje smisao svojoj smrti: za njegove neprijatelje zloèin, a Isus ju pretvara u slobodan èin ljubavi: "Veæe ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje". No, ta ljubav u isto vrijeme, nosi i tragiènu tjeskobu žrtve. Jer se lomi puno toga ljudskoga što nas na zemlji veže. I upravo u takvim trenutcima tragiène tjeskobe žrtve, èovjek otkriva posve bjelodano da mu je prava Domovina na Nebesima! Kad u ljudskim okvirima postaje siroti siromah, istinska sloboda progovara u bogatstvu duše. Da bismo to shvatili, potrebno je doista srcem slaviti Euharistiju. I ne možemo donijeti plodove ljubavi, prije negoli smo u središtu srca zasadili stablo križa. A to opet znaèi kako ne možemo jesti kruh i piti iz kaleža, ne želimo li svim svojim snagama biti u zajedništvu s Isusovom žrtvom.

Sažimajuæi svu tragiènu tjeskobu žrtve i ujedinjujuæi svaku bol u zajedništvo s Isusovom žrtvom, ovo je trenutak kad treba svima zaželjeti mir. Posebno onima koji su sudjelovali u muèenju ovih nevinih žrtava. A mir je bio i ostao plod istine!«

Nakon poprièesne molitve nazoènima se obratio vicepostulator fra Miljenko Stojiæ, koji je u kratkim crtama prikazao rad Vicepostulature nadajuæi se da æe u skoroj buduænosti zapoèeti, na biskupijskoj razini, postupak muèeništva za pobijenu braæu. U protekloj godini identificiran je fra Maksimilijan Jurèiæ, održan je znanstveni simpozij o pobijenoj braæi, glasilo Vicepostulature Stopama pobijenih ima širok krug èitatelja, a u svrhu informiranja javnosti redovno se održava i portal pobijeni.info. Vicepostulatura dolazi u posjed predmeta koji su pripadali pobijenoj braæi i u tu svrhu je formirana Riznica vicepostulature, a èim se steknu uvjeti, na Širokom Brijegu æe se izložiti dio tih predmeta. Vicepostulatura sudjeluje u radu »Povjerenstva za obilježavanje i ureðivanje grobišta iz 2. svjetskog rata i poraæa na podruèju opæine Š. Brijeg«, a kako postoje svjedoèanstava da je u jednoj masovnoj grobnici pokopan i jedan fratar Vicepostulatura i Povjerenstvo æe uskoro pristupiti njezinom otkopavanju. Fra Miljenko je pozvao sve da ukoliko znaju bilo koji podatak o pobijenoj braæi ili ako netko drži da je zadobio neku milost zagovorom pobijene braæe da se javi, jer æe svaki podatak pripomoæi u što bržem izlasku iz ovog pripremnog razdoblja i službenom poèetku Postupka muèeništva.

Širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa podsjetio je na rijeèi generalnog pohoditelja fra Ivana de Vietrija, koji je nakon obilaska Bosne i Hercegovine 1708. godine napisao: »U tim krajevima nema pedlja zemlje koja nije natopljena krvlju siromašnih fratara«. Nastavio je: »Samo mi koji smo roðeni na ovoj zemlji znamo kroz kolike patnje je prošao ovaj narod. Kao da su se stoljeæa i godine natjecale koja æe više bola donijeti. Svako stoljeæe je bilo teško i svaka godina krvava, ali 1945. bila je apokalipsa prije Apokalipse. Mržnja, ta sotonska hrana, sruèila se na ovaj mali narod i na njegovu Crkvu. Sveæenstvo poubijano, kulturni identitet pogažen, dostojanstvo obitelji uništeno, crkve i kapelice spaljeni… Danas si postavljam pitanje što je veæa tragedija: umrijeti ili zaboraviti što je bilo!? Narod koji nema svoje pamæenje nije narod, pa stoga ako želimo živjeti kao narod moramo pamtiti, kako radosne tako i žalosne i krvave trenutke svoje povijesti. Povijest je, istina, uèiteljica života, ali je i hraniteljica duha da nikada ne zaboravimo ime i prezime svojih pokojnih.

Spomenimo da su komunisti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraæu pobili gotovo treæinu èlanova Hercegovaèke franjevaèke provincije, drugu treæinu su rastjerali po bijelom svijetu, a treæa treæina je ostala u domovini zbog èega su je komunisti »nagradili«, izmeðu ostaloga, razlièitim progonima i dugim tamnièkim godinama. Prosjeèna dob pobijenih bila je 41 godina. Još se ne zna za grobove njih 35.