Obljetnica smrti Ante Alaupovića, velikog predsjednika HKD Napredak

Prije 73 godine umro je kanonik preč. Anto Alaupović, najznačajniji čovjek u povijesti HKD Napredak. Kao mali prilog obilježavanju obljetnice objavljujemo tekst počasnog predsjednika Napretka prof. dr. Franje Topića pod nazivom “Anto Alaupović: život za Boga, crkvu i Napredak” (Sarajevo, Lira, uz promociju Godišnjaka, 5.5.1998., 19,30 sati).

Anto Alaupović je rođen 12. ožujka 1878. u Docu kod Travnik od oca Mate i majke Mare, rođene Klinčić. Osnovnu školu završio je u Docu, gimnaziju u Travniku, a filozofsko-teološke studije na Vrhbosanskoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 20. srpnja 1900. Prvo je radio godinu dana u nadbiskupskoj kancelariji, zatim je godinu dana bio župnik u Goraždu, a 1902. blagopokojni nadbiskup Stadler povjerava mu novoosnovanu župu sv. Ante, danas Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. Kako je crkva građena do 1906. g., tako je Anto Alaupović u tom vremenu bio i kateheta na srednjim školama. U Novom Sarajevu je ostao župnikom sve do smrti 5. svibnja 1948. -danas točno pedeset godina- sa izuzecima 1939-1940., vjerojatno zbog bolesti, i zatvorskih dana (22.7.1945.-19.3.1946). Za svoj predani i požrtvovani pastoralni rad nadbiskup Stadler imenovao ga je prisjednikom duhovnog stola, a nadbiskup Šarić podijelio mu je (počasna) kanonička insignija.

Kako je Anto Alaupović bio zauzet i revan u svećeničkom radu, tako je već od svoje mladosti bio zauzet i na kulturnom polju. Već 1910. izabran je za dopredsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak, a 1923. za predsjednika Napretka i na tom položaju ostao sve do 1945., odnosno završetka II svjetskog rata. U Novom Sarajevu osnovao je Napretkovu podružnicu, hrvatsku čitaonicu i druga hrvatska društva.

Još kao dopredsjednik u tandemu sa predsjednikom Antom Tandarićem istaknuo se poduzimljivošću i angažiranošću u razvoju Napretka. Oni su gradili palaču, konvikt Kralj Tomislav, osnivali Napretkovu zadrugu, za koju novine Večernja pošta pišu već 1931. da “kroz razmjerno kratko vrijeme svog djelovanja bilježi toliki razvoj kao do danas nijedna ustanova ove vrste u našim krajevima” (br. 3132 (1931), str. 5).

O ugledu Ante Alaupovića govori i proslava župskog i njegova srebrenog župničkog jubileja 1931. Uoči proslave sva hrvatska društva i katoličke organizacije išle su u procesiji uz zvuke Napretkove limene glazbe od Napretkove palače do Novog Sarajeva, gdje je bio vatromet. U održanim govorima ne štede se pohvale radu Ante Alaupovića, u kojima se između ostalog kaže da je svojim radom zadužio ne samo župu Novo Sarajevo i Napredak nego i čitav hrvatski narod (Večernja pošta, br. 3134 (1931.), str. 10, Usp. Glasilo Napredak, br. 6 (1931.), 151-153). Osim  ovoga, sutradan je bila sv. Misa a i posebna akademija u čast slavljenika, koju su priredila sva hrvatska društva.

A prigodom 30 godina rada na visokim  funkcijama u Napretku na njega se primjenjuju  riječi političara dr. Jurja Krnjevića: “Da bosansko-hercegovački Hrvati nijesu ništa drugo učinili, da nijesu ništa drugo doprinijeli hrvatstvu, cijeli bi im hrvatski narod bio vječno zahvalan, što su svojom slogom, izdržljivošću, šta više i protiv vlasti, stvorili veliku narodnu hrvatsku ustanovu, naš Napredak” (Napredak, Glasilo HKD Napredak, br. 12, 1940, str. 1.)

Konstatirajući da gotovo nema područja kulturnog djelovanja na kome se mons. Alaupović nije angažirao svim srcem i dušom, ipak mu se posebna  zasluga pripisuje za spašavanje Napretka od propasti, kad je kralj Aleksandar 1929. izdao uredbu o raspuštanju društva. Uvodničar spomenutog članka kaže: “Energičnim držanjem i promišljenom akcijom tadašnje Središnje uprave na čelu s predsjednikom Antom Alaupovićem spriječen je taj pokušaj i samo se takvom držanju i toj akciji ima zahvaliti da je Napredak tada prebrodio najsudbonosnije dane” (Ibidem, 2). I znakovito dodaje: “Ovaj pokušaj je bolno odjeknuo u svim hrvatskim srcima i Napredak je tim više našao potpore i oslonca kod onih, kojima je njegov rad bio i namijenjen” (Ibidem, 146).

U ovom kratkom prigodnom hommageu Anti Alaupoviću želim ponoviti njegove riječi kazane na proslavi 1931. da mu je nakon Boga i Crkve, Napredak najmilija ustanova za koju je do danas radio i kojoj će i ubuduće posvetiti sve svoje umne i fizičke sposobnosti (Večernja pošta 3134, 10 str.). Mislim da je Napredak dosad malo posvetio pažnje ovom svom dugogodišnjem djelatniku i dužnosniku i nek’ ovo bude početak dostojnijeg obilježavanja njegova rada u Napretku.

Želim na ovu pedesetu obljetnicu njegove smrti da njegov primjer bude i nama poticaj da radimo za Napredak da bi Napredak i u ova vremena na primjeren način mogao ispuniti svoju povijesnu misiju.