Održana glazbeno – poetska večer „ČITANJA MATOŠA“

Glazbeno-poetskom večeri „ČITANJA MATOŠA“ HKD Napredak – Zagreb obilježio je 100 godina od smrti velikog hrvatskog pjesnika Antuna Gustava Matoša.

Upravo knjigom istoimenog naziva akademkinja i književnica Dubravka Oraić Tolić uspjela je prikazati tog jedinstvenog Matoša u svim njegovim stilskim bojama, od simbolizma do prvih naznaka ekspertizma i avangarde, protivnika prve globalizacije i zabrinutog domoljuba. Kroz razgovor autorice knjige i književnice Julijane Matanović uspjelo se saznati puno detalja iz bogatog i kratkog života A. G. Matoša. Odabirom pojedinih ulomaka i pjesama iz knjige „Čitanja Matoša“ koje je kazivao Vinko Kraljević, glumac Kazališta Komedija iz Zagreba, dobila se slika univerzalnosti Matoševih razmišljanja.

Iako Slavonac rodom, a Zagrepčanin odgojem, kako je sam Matoš za sebe govorio, kroz svoje pjesme i tekstove često se vrlo kritički odnosio prema hrvatskoj politici. U svom kratkom životu Matoš je 14 godina proveo izvan domovine, pa se tako u pjesmama može vidjeti kako Matoš doživljava Pariz, a kako Beograd. Vrlo je zanimljiva Matoševa usporedba Hrvata i Srba u putopisu „Oko Lobora“ te usporedba Zagreba i Beograda.
U svojoj knjizi Dubravka Oraić Tolić otkriva i Matoševu koncepciju nacije. Kao veliki domoljub Matoš kroz ideju krajolika kao simbola osobne i nacionalne slobode posvećuje domovini najljepše stranice svojih putopisa. Kako je doživljavao tadašnju hrvatsku politiku, koja je vrlo slična današnjoj, Matoš je oslikao u pjesmi „1909.“ u kojoj se i danas prepoznajemo. Na pitanje Julijane Matanović kako bi se Matoš postavio danas u doba globalizacije i članstva Hrvatske u Europskoj uniji, Dubravka Oraić Tolić je odgovorila:“ A što bi nam Matoš poručio u doba Europske unije i globalizacije? Vjerujem da bi citirao ulomak iz najmračnijeg dijela putopisa Ladanjske večeri i rekao NE TAKO, a zatim bi recitirao dvije zadnje strofe iz pjesme Pri svetom kralju i rekao: „I dok je srca, bit će i Kroacije!“. Matoša, kao i većinu pjesnika i umjetnika onog vremena nije mimoišla sudbina da je u životu bio više gladan nego sit, ali iako boem istodobno je bio i elegantan gospodin. Matoš je bio poznat i po svojim brojnim anegdotama koje je i sam često volio govoriti, a kako je bio i osebujnog lika karakterističnog košćatog lica, orlovskog nosa i dugih brkova, bio je i inspiracija brojnim umjetnicima. Pri spomenu Matoša, prvo pomislimo na Matoša pjesnika, ali mnogima je manje znana činjenica da je Matoš bio i glazbenik. Ne može se zaobići njegova glazbena umjetnost kao značajan segment njegove osobnosti i nezaobilazna dimenzija njegovog književnog stvaralaštva. Matoš potječe iz glazbeničke obitelji, otac kapelnik u zagrebačkoj crkvi Sv. Marka te sestra Danica pijanistica i operna pjevačica. Matoš je kao violončelist svirao u orkestru Beogradskog pozorišta, čime je došao na sam prag glazbenog profesionalizma. Nije zato ni slučajnost da su se ovom programu priključili i glazbenici prof. Branimir Hutterer na violončelu, uz glasovirsku pratnju pianistice Danijele Petrić. Izvedbom Glϋckovog Plesa blaženih duhova na Champs-Ếlysėes, Zajčeve Sjetne pjesme i Bachove Sarabande na simboličan način obilježili su i taj segment Matoševog djelovanja, a cijeloj večeri dali dodatan šarm.

Matoš je napisao najuzvišenije stihove i novele o ženama i ljepoti žena. Istodobno, njegove su ljubavne afere od početka bile javna stvar. Budući da je i sam volio anegdote iz života drugih ljudi, pisao je javno i o svojim ljubavnim avanturama pa se često znao šaliti na svoj račun, rekla je književnica Oraić Tolić.

Na pitanje Julijane Matanović kako bi Matoš reagirao da mu je ovako kompleksno djelo napisala žena, Dubravka Oraić Tolić je odgovorila: “Da je proljeće, vjerujem da bi mi Matoš kupio đurđice i pročitao pjesmu Đurđic, a kako je jesen i nema đurđica, možda bi na Dolcu pronašao jesenske maćuhice i pročitao svoju pjesmu Maćuhica.“

S Maćuhicom je završila predivna večer posvećena Matošu, u prepunoj dvorani Napretkovog kulturnog centra u Zagrebu.