Pjesništvo ljubavi i iskliznuæa

Pisati o neèemu što nije stvarno, što nije ucijepljeno u stvarnost, èini poteškoæe tomu nestvarnom a i onomu tko o tomu želi pro/zboriti, iskazati mišljenje. Iskazati stavak, možda parituturu, okrznuti krhotine toga slikokaza i toga tonaliteta. Ad absurdum!

Pjesništvo Hlavaèekove po sebi je isklizujuæe zbivanje, koje opetovano ponavlja ljubav, obnavlja ljubav, te obnavlja i ljubomoru – ta ljubav je nešto stvarno tjelesno – što je ucijepljeno u rijeè koja je svagda na izmaku i istodobno na dohvatu ruke. Krug je svagda puni – pjesnikinja Vesna – božica proljeæa, govori o krugu kruga! Kako inaèe nazvati drukèije „puni krug“ – zar opstoji geometrijski lik; koji nikada ne prelazi u tijelo, u stvarnosno, koji nije pun!? Krug je svagda pun, docrtan, dovršen: rijeèju i djelom, dapaèe, u protivnom nije krug! Krug je savršen! Kao savršenstvo, krug se zrcali u svojoj kružnici, kružoæi, okruglini – poput savršena krika koji izbija iz kruga usana napravljenih u obliku kruga cjelova.

Za starodrevne Grke lopta i kugla su bila savršena tijela, geometrija apsolutna znanost o Apsolutnom, o bitku. Kod Parmenida i elejaca taj bitak je uhvaæen u statici, opreèno kod Heraklita – on je kotrljajuæi, svagda u dinamici, u tijeku.

„Ne diraj u moje krugove“, reèe pjesnikinja Hlavaèek i poèe se igrati u nestalnom pijesku, u nestalnoj rijeèi – krugovima stihova koji su se zaigrali; zanoæili i zadanili, tj. razdanili u njezinoj krvi, ili bolje reæi njezinom tjelesnom krvlju koja kola tijelom. Krv je kružni val biæa, krugoval biæa dok živi rijeè i biæe.

Ne ispisuje se pjesma kada se „kaže ljubav“, veæ se ljubav pojavljuje, iskazuje, obuhvaæa biæe koje gori pjesmom – dakle, ona je u (to u je mitsko) pjesmi. U pjesmi je i bol kao ontièka dimenzija same ljubavi, u pjesmi su dobro i zlo kao etièke sastavnice biæa iskazanoga stihom; u pjesmi je nada, zbilja, svijet, smrt – ono perceptivno, kognitivno; još – ne-svjesno svoga ontološkoga obrata.

Pjesma ne govori bez rijeèi, poglavito rimovana pjesma – u rijeèi može biti šutnja, bol, škrgut, bujica. Rijeè je Logos, ono bitkujuæe i obitavajuæe – otjelotvoruje, a u èemu je bit stihova Vesne Hlavaèek. Po tomu ona jest što to jest – pjesnikinja.

Poezija ne vodi nikamo – ona naprosto jest poezija ili to nije – upravo, nadrealizam to iskazuje automatizmom mašte, autodiktatom, obrušavajuæim magiènim iluminacijama posuðenima od Rimbauda – otklona od uljepšavajuæega i kloniranoga soneta poradi soneta.

Vesna se uhvatila u koštac iskazujuæi ono isklizujuæe, ono rubno, snovito; onaj id, ego, superego – u sonetima koji nisu matoševski modernistièki – jer bi sada bili odveæ tradicijski i u ovom dobu i iz ovoga povijesno-prostornoga rakursa – bili bi demode. Naprotiv, semantièko-sonetno je oznaèavajuæe onoga bitnoga u ovom pjesništvu. Knjiga „Tebi“ ne donosi mnogo plodotvorno novoga u odnosu na knjigu „Puni krug“. Ljubav i sjeta, ljubav i sreæa – sjeæanje, traganje, izvlaèenje, krajolik, sve je tu puno „stišane pjesme“ koja „bruji“, gdje se zbiva „pod zemljom i radosno kljuèaju ispod nevjeste nebesne, / ispod èedne, i zamamne, snovite Hercegovine…“ – zbivaju i zibaju se ovostrane Amorove laðe i strijele, mirišu ozonom, zrakom, mirišu „gusto“; one plove rijekama prostranom svjetlošæu nutrine biæa koje se nadaje, koje se podaje opojnosti nektara, toj crnini koja svijetli u „Svemoæi Ljubavi“. Ispod slojeva rijeèi-slika, naslikana, gotovo je neprepoznatljiva pjesma dok ne skinemo naslage nataložene vremenom i prašinom, tek ispod te patine svjetlucaju slike kao zbiljski svjetlosni krugovi, objekti. Svjetluca pjesništvo èija je jedina granica i meða rijeè pjesnikinje; ona je „konzervirala“ svoja sjeæanja koja su stara desetljeæima, te ih izvukla na površinu bez velikih arhaiziranih vremenskih distanci. Poetska perspektiva je omeðena oštrinom kontura slikokaza i rijeèi iz kojih nije posve vidljiva dubljina perspektive.

Ako ljudske stanice imaju 46 kromosoma i njihovo cijepanje nastaje „neobjašnjivo“ po djelovanju hipofize, nastaje zametak, pa „je sve jaèe ta sreæa što me obasjava iznutra, sve je to ta ista / ljubav: drhtaj od tvog pogleda najavi, i u snu, sve je to ta ljubav preèista, / što blista u mom mraku, sve je to bjelina najsjajnijeg dana“ (Oprosti mi). Mrak i bjelina, odsuæe samoga prisuæa, odsuæe bjeline iskazano mrakom, odsutnost svega iz života a to isto je omniprezentno u pjesmi – bitak kojega nema u samom pojavku, javlja se u pjesmi kao bitak – kao sama pjesma. Tako i jajna stanica obavi nevjerojatan preobražaj (nakon tridesetak sati) u susretu s muškim sjemenom zaèinje novo biæe. Koji dar Božji. Kakova poezija svemira! A o susretu s iskonom pjesnikinja piše:

… dok konaèno jednom ne proleti

ovozemaljsko vrijeme, dok se ne probudimo u tmini

Obasjanoj svjetlošæu zvijezda, s kojih smo davno sišli

na tužne zemaljske staze, odbolovali bol svemira

žal za toplom utrobom iz koje je briznuo na krilima nemira

praèestica, iz kojih se iznjedrismo i mi.

(Susret)

Sve transcendentno je nekako isklijalo, ili je iz materijalnoga prapoèela… a Logos ostaje grèki sinopsis koji postaje Novozavjetni sinopsis i apokaliptus. Nebo nije figura, ocrtje Boga, to su zbiljske zvijezde koje promatraèko oko vidi sa zrncem tuge, jer smo s njih sašli „u dolinu suza i plaèa“ (sv. Augustin).

Zagonetan je upit „kako odbaciti ljušture slova, može li se svjetlošæu opæiti?“ Pjesnikinja je prekoracila Šimiæev upit i prijepor o odbacivanju tijela kao neèega omraženoga, kao neèega što nam je uteg – pjesnikinji Hlavaèek su utezi i „ljušture slova“ – samo svjetlost je dostatna za razumijevanje, za komunikaciju i za recepciju! Ali kako svjetlošæu opæiti u sveopæem mraku, s ovu stranu slova i znakova?

Kao cjelovite pjesme s odmaklim bajkovitim vremenom istaknuo bih „Tebi, usnuli“ i „Otac“; dosta je stihova kojima plete svoj poetski vijenac Vesna, koja, oèito zrela pjesnikinja je dotaknula dan i vrijeme objelodanjivanja, taj sveèani dan kada je pretegnulo Vesnino Da, ono, izlazeæe naizust, što se ne da zaustaviti, ali niti doreæi. U ove dvije knjige koje konvergiraju temama, dosta je pjesama u suglasju, oèito je dubljem èitanju jasno da su ove knjige, ili veæi dio njihovih pjesama nastajale istodobno, i u duljemu vremenskom razdoblju.

Knjiga „Tebi“ (2009.) ima slijedeæe cikluse: „Kako se uèi ljubav“, „Bolna bliskost“, „Sve rijeke nestaju u moru“ i „Pokreti“. Vjeène teme ljubavi, odlazaka, nestanaka, vremenitih prolazaka – okupiraju mnoge pjesnike, a u vode tih tema smjelo je zakoracila i iskoracila Vesna Hlavaèek. Oèevidno ona ima što reæi slušaèu i èitatelju: bogat leksik, semantièka višeslojnost, rosnost rijeèi, ženska duša koja ispisuje ženski sit(n)opsis. Sito prosijava ono najljepše a ono rogobatno odbacuje –
to èini i Vesnino sito. Oèekivati je da æe Vesna pisati nove pjesme s novim eteriènijim stihovima.

Intervencijom u tkivo rijeèi, u tkivo pjesme, u èimbenièno-snovita stanja, aliteracijom, na koncu stihova opkoraèajem – pjesme dobivaju nova leksemska znaèenja, tako bi naslov „Tebi“ – mogao imati i antièko znaèenjsko-sfingoidno uzmicanje u metonimiju – „Têbi“.

Svijet nije pred/metnutost pjesme, premda pjesnikinja mjeri ljudske i nebeske potrese, prošlosno onirièko iznosi na zagonetan naèin u vremenskom tjesnacu sadanjosti – zaigrana zavièajnošæu, poèinje teæi poput opisanih rijeka k moru, k ušæu; ali ne i k smiraju.

Ona nam ne daje sustav kojim bi se trebalo zaputiti, ne daje nam ozdravljujuæu rijeè, u toj se poetici nasluæuje neizravno iliti pak skriveno – slika, nagovještaj neèega tjesnoga, zbiljskoga što djelotvorno izbjegava našemu gonetanju; neuhvatljivo je tumaèenju. Stoga, ovi stihovi nisu iskaz, nisu logièko vrenje, nisu ni misaoni stupovi, oni su tek krhotine, ranjene slike ranjene zbilje; duše, oni su rasanjeni snovi otovreni kao cvat (latica u cvatu) – oni su zagledani u samoga èovjeka, te njegovo bogoljublje i èovjekoljublje.