Poruke Majke Terezije novinarima

U ponedjeljak 21. studenog u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu održana je tribina „Poruke Majke Terezije novinarima”. Organizator tribine je Hrvatsko društvo katoličkih novinara i izdavačka kuća „Kršćanska sadašnjost” u suradnji s Napretkovim kulturnim centrom.
Uz riječi dobrodošlice, predsjednica HDKN-a dr. Suzana Vrhovski Peran istaknula je kako je to prva od tribina koje imaju za cilj „ukazati na važnost katoličkih medija, na vrijednost djelovanja katoličkih novinara, ali i promišljati s katoličkog stajališta o medijima i društvu danas”. U tom je vidu posebno pozdravila don Lusha Gjergjija, koji je član Društva od početka djelovanja.
Voditelj tribine don Anton Šuljić je u ime Kršćanske sadašnjosti predstavio don Gjergjija svećenika, generalnog vikara Apostolske administrature u Prizrenu, novinara, intelektualca, publicistu koji je dosad objavio više od 60 naslova na albanskome, talijanskom i hrvatskom jeziku. Na hrvatskom jeziku objavljeno je petnaestak naslova, od kojih većina u KS-u.
Istaknuto je kako je don Gjergji koji je doktorirao iz socijalne psihologije na rimskom sveučilištu La Sapienza, vrlo utjecajan intelektualac na Kosovu, a poznata su njegova zalaganja za iskorjenjivanje krvne osvete na Kosovu. Tako se zaslugom Don Gjergjija, na proslavi izmirenja i života 1. svibnja 1990. godine blizu Dečana okupilo 1275 obitelji s više od pola milijuna ljudi koji su stigli bez medijske propagande. Više od 200 obitelji koje su bile u krvnoj osveti međusobno su se ne samo pomirile, već su stvorile obiteljske veze u smislu brakova i prijateljstva. Slijedilo je zatim osnivanje Humanitarnog društva „Majka Terezija”, te naposljetku paralelni sustav školstva i zdravstva. „Bez tih pokreta, devedesetih, 1999. bi za nas bila godina tragedija, a ne godina početka naše slobode”, rekao je don Gjergji.  Prisjetio se i prvoga kosovskog predsjednika Ibrahima Rugove koji je govorio: „Majka Terezija je osvojila svijet ljubavlju, zašto ne bismo mi osvojili slobodu nenasiljem, strategijom dobrote, ljubavi, praštanja”.
Spomenuta je i njegova inicijativa pomoći udovicama i silovanim ženama na Kosovu, pretežno muslimankama. Statistike pokazuju da je oko 20.000 žena i djevojaka doživjelo silovanje, to nisu brojke, već osobe, upozorio je. Za udovice su sagrađene kuće uz pomoć talijanskog Caritasa i drugih donatora, kako se one ne bi trebale odvajati od djece i vraćati se u svoje obitelji, odnosno preudavati za brata poginulog supružnika. Mnoge silovane žene i djevojke imale su povjerenja u njega, katoličkog svećenika, a onda je on nastojao senzibilizirati druge, počevši od predsjednice Kosova, da se o tome govori.
Prisjećajući se pak prvog osobnog susreta s Majkom Terezijom, rekao je da se on dogodio 1968. godine. Naime, papa Pavao VI. pozvao je majku Tereziju u Rim da otvori kuću. Nakon što je našla siromahe na periferiji grada rekla je Papi: „Providnost u svakom gradu ima jednu četvrt za nas”. O Majci Tereziji slušao je od majke i tete, i nekih svećenika, a noć uoči susreta nije mogao spavati od uzbuđenja. Primila nas je s ljubavlju, pažnjom. Dok je govorila o nekadašnjem Skopju, jedna mi se misao vrtjela i u sebi sam rekao: „Bože ako ti hoćeš, želim dio svoga života posvetiti ovoj velikoj, svetoj ženi”, rekao je, te dodao kako je bio duboko uvjeren da se nalazi pred sveticom i kod prvog i kod svih daljnjih susreta. Pokušao je proniknuti zašto je ona takva, zašto je otišla čak do daleke Kolkate ( do 2001. Kalkuta). „Korak po korak napravio sam mozaik sa 16 knjiga posvećenih njoj s posebnim naglaskom na obitelj, župu, sredinu, tradiciju koja ju je stvorila“, rekao je don Gjergji, te pojasnio kako su „veza” s Kolkatom Majci Tereziji bili su isusovci koji su djelovali u Skopju, njihovi misionari Hrvati i Slovenci pisali su pisma iz Indije, a ponekad bi koji došao. Ona se oduševila, ali iako je poželjela biti posvećena osoba još u 12. godini, njen otpor prema uniformi trajao je šest godina. Konačno je uoči Velike Gospe 1928. u svetištu u Letnici donijela odluku: „Želim biti katolička redovnica, misionarka da pomognem siromasima svijeta”. Preko isusovaca došla je do Loretskih sestara u Irskoj, a u molbi je napisala: „Ne tražim ništa posebno, omogućite mi da u potpunosti služim Isusu i siromasima”. Također je naglasio kako odluka da napusti Loretske sestre nije proizašla iz sukoba, kako se ponekad tumači, već su bila ključna tri događaja. Majci je pisala kako je sretna, da je profesorica i direktorica, na što joj je ova odgovorila: „Ni jedne riječi o siromašnima u tvom pismu, ti nisi išla tamo kao profesorica i direktorica”. To ju je pogodilo. Nadalje, kako je studirala povijest i zemljopis, poznavala je tradiciju i podjelu kasti, ali nije mogla shvatiti i prihvatiti da su škole za bogate. Uspjela je u nastojanju da u školu uključi neke djevojke iz nižih kasti, te je preko njih upoznala pravu Kolkatu. I naposljetku, tu je trostruko viđenje koje je doživjela u vlaku 1946. godine. Bilo je Božje naređenje: „Ti moraš napustiti Loretske sestre da služiš siromasima svijeta”, rekla je don Gjergjiju, a viđenje koje je imala bio je Isus, Isus s Marijom i Isus s Marijom i mnoštvom ljudi koji su zvali „dođi budi Kristovo svjetlo”.
Don Gjergji je naglasio kako je Majka Terezija imala podršku od crkvenih vlasti, a to je vrijedilo i za njezin odnos s papama. Posebno bl. Pavao VI.  na Euharistijskom kongresu u Bombaju bio je šokiran, te je odlučio ostaviti im osobno vozilo kojim se vozio desetak dana po Indiji. Nakon povratka mislima i srcem je bio u Kolkati i kod Majke Terezije, i odlučio je nešto učiniti. Poslao joj je ček od 50.000 dolara i napisao: „Za sestre Majke Terezije”. No, ček je bio vraćen u Rim. Nunciju u Indiji je pojasnila: „Mi nemamo fond za sestre Majke Terezije, nego za siromašne Majke Terezije”. Nakon toga Papa je poslao novi ček na taj naslov. Također, Pavao VI. je 1965. dekretom potvrdio da družba bude Papinskog prava, a 1971. dao joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Tijekom svog pontifikata imao ju je kao orijentacijsku točku što bi trebala biti Katolička Crkva i kako bi trebala djelovati.
Don Gjergji je istaknuo da prepoznatljivost Majke Terezije seže u 1969. kada je bivši novinar BBC-a Malcolm Muggeridge napisao knjigu „Nešto lijepo za Boga”, a potom snimio i dokumentarni film. Koliko je trpjela od popularnosti govori i to da nije željela primiti Nobelovu nagradu. Ali papa Ivan Pavao II. joj je rekao da to mora učiniti „iz ljubavi prema Kristu i siromasima”, jer „Ti si najautentičniji svjedok Kristov i Katoličke Crkve”.
Voditelj tribine je postavio pitanje o pouci Majke Terezije katoličkom novinaru danas, u ovom postmodernom vremenu. Ovo je bila prilika i na osvrt na svojevrsnu „trilogiju duhovnosti Majke Terezije” Živjeti s Kristom, Ljubiti s Marijom, Svjedočiti s Crkvom što je do sada jedina teološka interpretacije Majke Terezije.  Majka Terezija je govorila ‘mala djela s velikom ljubavlju. Ja sam olovka Božja, sve što ja činim i jesam nije moje’. Ako ne probudimo taj smisao i sadržaj da je Krist živ i djelotvoran u nama, s nama i preko nas, onda svaka naša djelatnost bilo za sebe bilo za druge je uzaludna jer mi tražimo nemoguće”.
Što bi trebali učiniti katolički novinari, kao kršćani? Majka Terezija bila je sasvim konkretna, sasvim praktična. S katedre mira Nobelove nagrade rekla je: dokle god bude prakticiran pobačaj neće u svijetu biti mira. Izrazila je tri načela po kojima treba stvoriti novi svijet, novu Crkvu, novog čovjeka: život bez patnje i ljubavi nema smisla, samo će ljubavi spasiti svijet i djela ljubavi su djela mira. Ova treća definicija, ostala je u povijesti Nobelove nagrade zabilježena kao najoriginalnija misao.
Novinari, kao kršćani trebaju se vratiti životu, jer život je kategorija svih živih bića, a s druge strane život nema smisla ni sadržaja bez ljubavi, mogao bi biti zaključak ove tribine.  Majka Terezija je jako dobro povezala ove dvije temeljne vrijednosti života i ljubavi, jer možeš imati sve, ali ako ne živiš s ljubavlju i za ljubav nemaš ništa. Zato je evanđelje u pet prstiju „što danas činim za Boga”. I druga ruka „što danas činim za čovjeka”. Na tribini je bio nazočan i don Kriste Gjergji, voditelj Albanske katoličke misije u Republici Hrvatskoj koji je kratko govorio o pastoralnoj skrbi za Albance u Hrvatskoj.