Predajno u romanu „Na Drini ćuprija“

Zahvaljujući predavanju koje je dr. sc. Mirne Brkić Vučina održala 22.11. u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu,  Kutak nobelovca Ive Andrića bogatiji je za jedno novo čitanje Andrićevog romana „Na Drini ćuprija.“
Analizirajući usmene priče koje svaka zajednica čuva, vjeruje u njih i prenosi ih dalje kao znak svog kulturnog identiteta, dolazi do Andrićevog romana u kojem…te priče žive čudnim skrivenim životom i postaju važan gradbeni dio romana.
Tako predaje o tome kako su nastali mostovi, ljudskim žrtvama za gradnju mostova, predaji o crnom Arapinu, Markovim stopama, Radisavljevom grobu, đavoljem dukatu, priči o Fati Avdaginoj i velikom povodnju, ugrađene u roman Na Drini ćuprija  žive u neraskidivoj simbiozi povijesti i usmene predaje što nije rijetkost u Andrićevim djelima.
Cijela kompozicija romana Na Drini ćuprija je linija samog mosta i kako naglašava dr. Brkić Vučina, taj kameni most je centar oko kojeg se okuplja cijela kasaba, ne samo kao fizička građevina, nego i njegov metafizički, dublji smisao kao mjesto spajanja, susreta i kao nešto trajno, neuništivo naspram kratkoće i prolaznosti ljudskog života.
O važnosti mostova govori i predaja o nastanku mostova koju je Andrić uvrstio u roman. Prema tekstu koji dr. Brkić Vučina citira,  Andrić je objašnjavao  njihov postanak božanskom, odnosno anđeoskom intervencijom u često teški i kaotični svijet ljudi:  Kad meleći viđeše kako jadni ljudi ne mogu da pređu preko one haluge i dubine ni da svršavaju svoje poslove, nego se muče i uzalud gledaju i dovikuju s jedne obale na drugu, oni iznad tih mjesta raširiše krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila. Tako ljudi naučiše od božjih meleća kako se grade ćuprije. E zato je, poslije česme, najveći sevap graditi ćupriju i najveća grehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmedpašine građevine, ima svog meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji.
Zbog važnosti i značenja mostova govori i najintrigantnija predaja o uzidavanju ljudske žrtve u temelje mosta da bi se osigurala uspješnost gradnje. Priče o vilama i vjerovanje u vile i prinošenje žrtve vilama, kako kaže dr. Mirna Brkić Vučina javlja se u religioznim predodžbama slavenskih naroda koji u vrijeme seobe naroda naseljavaju granice Bizanta a ljudske žrtve radi uspješnog zidanja građevina poznate su stoljećima prije naše ere. Ljudska žrtva uzidana u temelje građevine predstavlja tako mitsko-ritualno uporište gradnje.
Priča o crnom Arapinu  koji živi u stubu ispod kapije je priča koju kako kaže Andrić znaju sva djeca koja se igraju na mostu. Još jedna žrtva za gradnju mosta.  Arapinova smrt dogodila se za vrijeme gradnje mosta, a kolektivno je sjećanje čuva i prenosi s koljena na koljeno.
Priču o Markovim stopama Andrić je stavio na početak romana. Narodna predaja o najpoznatijem junaku južnoslovenske epike našla je mjesto i u romanu Na Drini ćuprija.
Još jedna žrtva čija je krv zalila temelje mosta, Radisav sa Uništa. Priča o seljaku koji se pobunio protiv gradnje mosta, uhvaćen i ubijen. Tako je počeo njegov put u priču i sjećanje koji se nastavio u narodnoj priči o neobilježenom grobu kraj mosta. I ova priča ima muslimansku varijantu da je baš na tom mjestu sahranjen veliki junak, derviš šeh-Turhanija. U priči o đavoljem dukatu kroz sudbinu Milana Glasničanina, Andrić oživljava stari mit o prodaji duše vragu.  Povijest, sudbine, zlo u Andrićevim djelima se ponavljaju pa tako i roman Na Drini ćuprija svjedoči se o neprestanoj ponovljivosti zla i povijesti.
Na temelju priče o Fati Avdaginoj, Andrić izvrsno pokazuje proces nastajanja priča, što je to što  kolektivna svijest prepoznaje kao dovoljno vrijedno da bi otgnula od zaborava te sačuvala u usmenom kazivanju i prenosila naraštajima….Takve ličnosti o kojima se peva i govori odnese brzo ta njihova naročita sudbina, a za nih umesto ostvarenih života ostane da živi pesma ili priča.“
Priča o velikom povodnju, jednoj od najvećih poplava koja je pogodila višegradsku kasabu krajem 18. stoljeća, motiv je nalik na starozavjetnu priču o velikom potopu. Priča o velikom povodnju priča je o velikoj nesreći i kataklizmi koja ujedinjuje ljude različitih nacija i vjeroispovijesti.  „Ali već idućeg leta, spomen na veliku poplavu počeo je da prelazi u sećanje starijih ljudi gde će živeti još dugo.“
Dr. sc. Mirna Brkić Vučina završila je predavanje s jednim Andrićevim citatom iz  autopoetskog eseja Razgovor s Goyom kojim ukazuje na značaj i vrijednost usmenih priča:
…treba osluškivati legende, te tragove kolektivnih ljudskih nastojanja kroz stoleća, i uz njih odgonetati, koliko se može, smisao naše sudbine… U bajkama je prva istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo.
Priče koje je Andrić vješto upleo u roman Na Drini ćuprija najbolji su primjer kako se u drevnim pripovijedanjima jednog naroda čuvaju snovi, vjerovanja, nade i shvaćanja, one su najbolji konzervator ljudske svijesti u jednom povijesnom trenutku.
Zanimljivu večer koja je završila razgovorom s publikom, vodila je književnica Julijana Matanović, voditeljica Kutka nobelovca Ive Andrića.