Predavanje o Ivanu Franji Jukiæu

Beè, 2.2.2005. 

U prostorijama Gradišæansko–hrvatskog centra u Beèu, 2.veljaèe 2005. godine održano je predavanje o piscu, pjesniku, putopiscu, pokretaèu i uredniku prvog èasopisa u Bosni, sakupljaèu narodnih umotvorina i starina, povjesnièaru, javnom i kulturnom radniku, jezikoslovcu, borcu za ljudska prava, franjevcu i ilircu – redovniku naroda i domovine, èesto prešuæivanom fra Ivanu Franji Jukiæu.

U uvodu je predsjednik Podružnice prof. Filip Zloušiæ obrazložio zašto je za predavanje izabrana ova tema. To su gore spomenuti razlozi, kao i èinjenica da Jukiæevi zemni ostaci leže

u skupnoj grobnici u Beèkom groblju St. Marx i da nema dostojnog obilježja niti na groblju niti drugdje u Beèu. S obzirom na njegovo rodoljublje i domoljublje, te zalaganje za prosvjeæivanje svoga naroda, Podružnica je svome Fondu za stipendiranje i dala njegovo ime.

 Predavanje je održao dr. Marko Lukenda, koji je svoja temeljita istraživanja i prouèavanja

objavio u knjizi „Ivan Franjo Jukiæ“ (izd. Pergamena, biblioteka Croaticum, Zagreb, 2000. g.).

Izlaganje je bilo podijeljeno na tri dijela. U prvom je predavaè govorio o Jukiæevu životu, školovanju, putovanjima i progonstvu. Drugi dio obradio je Jukiæevo književno stvaralaštvo. Jukiæ u Zagrebu prati književni rad, susreæe se s Gajom, nastoji ilirizam prenijeti i u Bosnu, želeæi probuditi nacionalnu svijest. Pokreæe književni èasopis „Bosanski prijatelj“. Piše pjesme u jednostavnoj pjesnièkoj formi  koje imaju socijalnu komponentu, a u njima se istièe i negovo rodoljublje. Piše i putopise. Jukiæ opisuje sve što je vidio i èuo. Na svom putovanju opisuje svako mjesto, narod i obièaje.

 U treæem dijelu izlaganja predavaè je izložio samo èinjenice, onako kako ih je istražio.

Jukiæev životni cilj je bio prouèavati narod. On je tvorac s premalo podrške, spreman na sve zrtve. Previše vjeruje Omer Paši Latasu. Piše sultanu „molbe kršæanah“, što ga na kraju odvodi u zatvor u Istambul i progonstvo, nakon kojega umire poslije operacije u Beèu.

Sahranjen je na groblju s beskuænicima jer nije imao mjesta kod svoje braæe franjevaca.

Dr. Lukenda istièe kako se danas za  Jukiæev grob toèno zna (7 metara od grobnice V. A. Mozarta, koji je i sam sahranjen u skupnu raku) i apelira da se nešto treba uèiniti da bi mu se podigao spomenik, jer on to svojim djelom  zaslužuje.

Jukiæ je mogao živjeti samo u samostanu  i vršiti sveæenièku službu, ali bi li njegova svjetiljka i tada svijetlila?! On je imao zasigurno drugi zadatak, zakljuèio je dr. Lukenda.  

U ime Podružnice predsjednik je obeæao ubuduæe na godišnjicu smrti okupljanje na grobu I. F. Jukiæa, koji je umnogome simbolièno tipièan te nam može i treba biti svjetionikom i orijentirom kako se voli svoj narod i domovina. Podružnica æe se takoðer pridružiti akciji Franjevaèke provincije „Bosne srebrene“ da se fra I. F. Jukiæu u Beèu postavi primjerena spomen-ploèa.

                                                                                                                                                      Mirjana Saraf