Prof. dr. Franjo Topiæ: BiH je podijeljena zemlja, Bošnjaci to moraju prihvatiti

Ugledni profesor i kulturno-društveni radnik upozorava da se istini napokon mora pogledati u oèi i uspostaviti ureðenje koje æe jamèiti opstojnost BiH, mir i stabilnost, ali i politièka prava svih njenih naroda.

Odgovornost Bošnjaka

On za "Dnevni avaz" otvoreno govori o izboru Željka Komšiæa i zašto on nije dobar, treæem entitetu i nedostacima koncepta koji uveliko nudi Dragan Èoviæ. Osvræe se i na poruke Milorada Dodika, bošnjaèku i politiku HDZ-a BiH, ali i veliki „Napretkov“ jubilej.

– BiH, naprosto, nije jedinstvena. Odgovornost je za to na bošnjaèkim politièarima, jer su Bošnjaci najbrojniji i moraju biti najosjetljiviji. Mora se znati da kod malobrojnijih Srba i Hrvata postoji uvijek strah od eventualne majorizacije. Zato treba postojati mehanizam koji može zaštititi nacionalna, kolektivna i graðanska prava – navodi Topiæ.

Koji model Vi vidite kao moguæe rješenje?

– Vidite, Hrvatski sabor 1994. godine, èiji je organizator bio Hrvatski koordinacioni odbor u kojem je èlan bio i „Napredak“, usvojio je prijedlog o deset provincija ili županija u BiH, što je bila podloga za Wasgingtonski sporazum. To je manje-više bio Vans-Owenov  plan. Dakle, da postoji država, po tri bošnjaèke, srpske i hrvatske županije i Sarajevo kao distrikt.

Ako se trebam izjašnjavati, onda smatram da je to i sada jedno od solidnih rješenja. To je u biti model Švicarske. Bitno je da sve to ne bude razlog novih svaða i podjela, veæ da se donese ono što bi bilo prihvatljivo za veæinu Srba, Hrvata i Bošnjaka.

Kako komentirate izbor Željka Komšiæa za hrvatskog èlana Predsjedništva BiH i glasna negodovanja unutar hrvatskog korpusa koja su uslijedila nakon njegovog izbora?

– Volio bih da više govorimo o nekim drugim pitanjima kao što je kultura, vjera, stanje duha naših ljudi, iako znamo da je politika važna jer utjeèe na sva podruèja ljudskog života. No, kad pitate, moram odgovarati. Svi znamo da Izborni zakon BiH nije dobar i trebalo bi ga promijeniti, kao i Ustav kompletan, jer Dayton je samo sporazum, a ne pravi ustav, što je, oèito, podrazumijevalo da je to privremeno rješenje. Naprosto, ova država je tako složena i još dugo æe biti važno nacionalno pitanje.

Prema tome, trebali bi narodi u BiH birati svoje predstavnike, pa neka biraju koga hoæe. Da barem ne mogu prigovarati protivnici ove zemlje. No, bez obzira na ovo, Željko Komšiæ je postao fenomen, jer je dobio glasova kao nitko drugi ni blizu. Èak 337 tisuæa. Nije to usporedivo s prošlim izborima na kojima je dobio oko 116 tisuæa glasova. Prema tome, èak da su se sve hrvatske stranke ujedinile, ne bi mogle pobijediti Komšiæa.

Koliko je obranjiva teza SDP-a da veliki broj glasova potvrðuje da je Komšiæ izbor svih graðana BiH i da je on predsjednik BiH, iako je svima jasno da je izabran mahom bošnjaèkim glasovima?

– Da BiH ima jednog predsjednika, onda bi to imalo logike. Ovako, kada imamo tri èlana Predsjedništva BiH, što je sukladno Ustavu BiH, onda to nije dobro. Nije dobro ni za njega samoga jer, naprosto, nema jaku poziciju unutar hrvatskog naroda. Ne može otiæi u jednu pretežno hrvatsku opæinu, poèevši, recimo, od Kiseljaka i tamo imati neki utjecaj. Mislim da je to šteta i za njega i za Predsjedništvo, a na koncu i za Hrvate i èitavu BiH. Kada je veæ ovakova situacija, onda bi se Komšiæ trebao potruditi naæi neki konsensuz s hrvatskim strankama i truditi se što više zastupati interes Hrvata, od jezika pa dalje.

Dobit Hrvata

HDZ BiH je sve ove èinjenice iskoristio za jaèanje secesionizma kod Hrvata. Je li u aktualnom trenutku treæa federalna jedinica stvarno hrvatski interes ili su u pitanju interesi politike Dragana Èoviæa. Koliko to, uostalo, korespondira s interesima Milorada Dodika i njegovim težnjama za podjelom FBiH da bi probleme odmakao iz svog dvorišta?

– Kada je u pitanju Dodikova borba za hrvatski entitet, rekao bih može doæi, ali i u Posavini. On kaže BiH (mora postojati, op. a.) dok mora, RS zauvijek. Lako je to govoriti kada je RS pola zemlje i praktièno država za sebe. Zato on sada Hrvatima velikodušno nudi dvije ili tri njihove županije. Pa, Hrvati u Širokom Brijegu su uvijek i živjeli kao svojevrstan treæi entitet. Nema što drugo tamo biti, kad tu žive 100 posto Hrvati. Po mojim saznanjima, apsolutna veæina Hrvata u Hercegovini, a dobar dio njih i u Bosni, živi kao da je treæi entitet veæ stvarnost. O svemu se može razgovarati. Ali, nitko nije toèno rekao što je to. Koje su njegove prednosti, koji su njegovi nedostaci…

Danas je na sceni svrstavanje „za“ ili „protiv“ treæeg entiteta, što nije racionalno. Ima nekih ljudi koji su protiv bilo kakvih razgovora, ali i to nije korektno. Treba, dakle, znati što æe time Hrvati dobiti i što æe dobiti uopæe BiH. Hoæe li to Hrvate više podijeliti ili pomiriti. Hoæe li to sve druge graðane podijeliti ili pomiriti? Dalje, tko æe izglasati treæi entitet? Osim toga, sve to nije usporedivo s RS, jer je to dio meðunarodnog dogovora u Daytonu, koji, jasno, nije dobar. Treæi entitet je pomalo metafora za politièku neravnopravnost hrvatskog naroda u BiH i zato je to aktualno i vruæe. To je, znate, razumljivo i psihološki.

U ratu su i neki Bošnjaci govorili: „Uzmi Alija, nek’ je ko avlija“… Dakle, da se bude gospodar, pa gdje i kako bilo. Meni je žao da prièa o treæem entitetu Hrvate odroðuje od ove zemlje. Nekim Hrvatima je to razlog da  kažu da ovdje nemaju nacionalnih prava i onda se sele, što je najpogubnija posljedica ove teze. Èinjenica jest da nemaju dovoljno politièkih prava, što je sasvim nešto drugo. Pa sele se u Austriju ili Australiju gdje nemaju nikakva politièka niti nacionalna prava, nego samo graðanska, èega veæina ljudi nije svjesna. Pa, ne mogu ni glasati. Istina, bitna su politièka prava, ali nisu jedina. Postoje i vjerska i gospodarska i kulturna prava.

Koliko bi taj sindrom „avlije“ u bh. politici u narednom razdoblju mogao biti dominantan u konaènom rješenju BiH. Mnogi iz svijeta upozoravaju da æe se nešto s državom morati riješiti.

– Gledajte, što može jedna državna vlast u Banja Luci? Apsolutno ništa! Zato je i teško sve ovo urediti. FBiH i RS su, de facto, dvije neovisne države. U ovoj državi ne može postojati obièna demokracija, mora biti kombinirana. Pogotovo Hrvati moraju imati neke mehanizme da se osjeæaju da su politièki faktor i da ih se ne može sutra preglasavati u bitnim pitanjima. Èest je sluèaj da Hrvati gotovo ne mogu ništa odluèiti. Ne mogu zaštititi neka svoja nacionalna prava.

„Napredak“ je u kulturi uradio više nego svi Hrvati u zapadnoj Europi

– „Napredak“ je pokazao, i to je njegov najveæi doprinos, kako se može njegovati vlastiti identitet i kultura, a da to nikome ne smeta. On je pokazao kako jedno malo društvo može puno uèiniti. Mi smo u ovih dvadesetak godina organizirali više od 6.000 manifestacija, izdali više od 500 knjiga, organizirali 700 koncerata, više od 500 izložbi. Dali smo više od 2.000 stipendija i potpora. Nemate veæeg kulturnog društva od „Napretka“ u Europi.

Ovo ne govorim radi hvale, nego da se vidi kako ima pozitivnih primjera i kako je moguæe i za Hrvate barem u kulturi napraviti puno. Da ovako rade i drugi. To je pokazatelj kako se može živjeti u BiH. No, ne treba zaboraviti da „Napredak“, dakle, nije zamjena za politiku, vjeru, druge institucije. Kada nam govore da ne možemo živjeti kao Hrvati istièemo da je „Napredak“ u kulturi uradio više nego svi Hrvati u zapadnoj Europi, za što je dovoljno pogledati našu web-stranicu.

Šalje se poruka da kardinal Puljiæ nema mjesta u Sarajevu

Kako komentirate najnoviju aferu oko deložacije kardinala Vinka Puljiæa?

– Vidite, ovdje nije kriv sud, koji provodi zakon, veæ oni koji su donijeli zakon. Naravno, sve ovo je ružno jer ispada da kardinal Puljiæ nema mjesta u Sarajevu i BiH. Ako mu se u srcu njegove zgrade oduzima jedan stan, to je onda karikatura i od života, i prava i vlasništva. To æe imati negativan utjecaj i opet æe to koristiti ovi da kažu kako je Hrvatima u BiH.

Zakon na osnovu kojeg se oduzima dio rezidencije kardinalu Vinku Puljiæu podržali su i hrvatski politièari. Nije korektno svaljivati na nekog drugog odgovornost. Beskrajno je pokvaren taj zakon da se mogu otkupiti nacionalizirane kuæe i stanovi. To znaèi kao da ste 1993. godine primili izbjeglice u kuæu i sada mu zakon daje pravo da otkupi dio vaše kuæe.

Treba se pobrinuti za sve ljude, ali da se može otkupiti neèija kuæa ili njen dio, jest nedopustivo i to je gora nepravda nego komunistièka pljaèka. Zašto bi trebalo zaustaviti realizaciju toga zakona jest i èinjenica da je u njemu predviðeno da se bivšim vlasnicima nacionaliziranih stanova daju zamjenski stanovi kojih nigdje nema. Ovi otkupe, veæ su neki, nažalost, otkupili i u „Napretkovoj palaèi“ i „Napretkovoj zadruzi“ (sada „Sarajevo-osiguranje“), a nema obešteæenja niti zamjenskih stanova.

Ako Vlada i Parlament neæe da promijene ovaj zakon, onda treba iæi tužbom u Strasbourg.