Prof. Topić o povijesnom susretu pape Franje i ruskog patrijarha Kirila

BUDUĆNOSNI SUSRET PAPE FRANJE I PATRIJARHA KIRILA
Poglavar Katoličke crkve papa Franjo i ruski patrijarh Kiril susreli su se 12. veljače 2016. na aerodromu u Havani glavnom gradu Kube. Ovo je važan ne samo povijesni, nego i budućnosni,  korak u odnosu Katoličke  crkve i Ruske Pravoslavne  crkve a i cijelog pravoslavlja. Mnogi su komentatori isticali da je ovo prvi susret nakon raskola 1054., što je netočno. Raskol je bio tada ali nema veze moskovski patrijarh s time ništa osim indirektno i posljedično. Carigradski patrijarh Atenagora, koji je prvi među jednakim a u pravoslavnom svijetu, 1964. se susreo u Jeruzalemu s papom Pavlom VI. i ukinuli su izopćenja koja su izrečena 1054. I sadašnji patrijarh Bartolomej se više puta susretao s papama, a papa Franjo je putovao i u Carigrad.
 
Moskovski patrijarhat
Treba podsjetiti da je moskovski patrijarhat nastao tek 1589. godine. Prije toga je bio Kijevski kad je knez Vladimir primio kršćanstvo 988. i s njim većina njegovih podanika. Kijevski mitropolit se 1325. preselio u Moskvu i 1461. se odvaja od carigradskog patrijarha, što je Carigrad gledao kao svojevrsnu šizmu. No, Kijev je naravno u međuvremenu dobio svog novog episkopa i ostao vjeran carigradskom patrijarhu. Na sve ovo bitno su utjecale političke prilike.  Carigradski patrijarh je gubio na značenju u pravoslavnom svijetu, jer su Osmanlije 1453. osvojile Carigrad. I stalno se smanjivao broj pravoslavnih u nekadašnjem bizantskom, a sada muslimanskom carstvu. Moskovski patrijarhat je priznat od carigradskog patrijarhata, koji je prvi među jednakima kod pravoslavnih Crkava, tek spomenute 1589. godine. Car Petar Veliki je 1721. ukinuo patrijaršiju i uveo Sv. Sinod, a moskovskog episkopa proglasio metropolitom i predsjedataljem Sv. Sinoda. Komunisti nisu  dopuštali izbor novog moskovskog patrijarha od smrti patrijarha Tihona (1925.) sve do 1943. kad je Staljin dopustio da bi u ratu dobio podršku Crkve. Sa slobodom Crkva u Rusiji je dobila na važnosti kao i u svim demokratskim zemljama. Moskva  sebe smatra trećim Rimom radi borja vjernika i snage ruske države. Danas ima oko 220.000.000 pravoslavnih od čega je u sastavu moskovskog patrijarhata oko 165 milijuna.
 
Papa Franjo i pravoslavni
Treba reći da je papa Franjo od početka svog pontifikata vrlo ekumenski otvoren i aktivan što se ne bi očekivalo jer dolazi iz katoličke Argentine i Južne Amerike gdje pravoslavnih i protestanta ima mali procent, ali možda mu je ovo i prednost jer nije opterećen poviješću i prošlošću kao Europljani. Neki komentatori su naglašavali zašto se nisu susreli u Europi. Papa Franjo nje ičim uvjetovao mjesto i oblik susreta. On bi otišao i u Moskvu i u Beč, Carigrad, primio bi patrijarha i u Vatikanu, pa i na mjesecu. Jednostavno je to rekao: Želim zagrliti svoga pravoslavnog brata. Susret se dogovara već dvije godine a Moskva je uvjetovala susret od mjesta do tema razgovora. Puno govori podatak da je predsjednik Rusije već dva puta pohodio papu Franju u Vatikanu. Zar to nije potvrda one evanđeoske da su sinovi ovoga svijeta mudriji od sinova Svjetla! Ne može se stoljećima ostajati u prošlosti, držati se uvreda i ponavljati stalno obostrane grijehe. Crkve i svi vjernici bi trebali biti primjer opraštanja. Isusov je nauk: ako prinosiš dar, a to je misa, liturgija, molitva, ostavi dar, molitvu, liturgiju pa se pomiri s bratom i tek „onda  dođi i prinesi dar.“ (Mt 5,23-24). Važno je dodati da su sv. Ivan Pavao II kao i Benedikt XVI nastojali da se susretnu ne samo s Kirilom nego i sa svim drugim pravoslavnim poglavarima uključivši i srpskog patrijarha. Bez susreta s drugim bez dijaloga čovjek pa ni vjernik ne živi punim plućima i zapravo ne postoji.
Vatikan je rekao da je cilj susreta i borba za mir. Stvarno se mora boriti i to stalno za mir u sebi, oko sebe i u cijelom svijetu. Treba stalno ponavljati i stvarati takvu svijest: Mir nije sve, ali bez mira sve je ništa. Papa Franjo je i u propovijedi u Sarajevu (2015) rekao da svi katolici a onda poziv i svima ljudima da ne budu samo propovjednici mira nego i „djela-tnici mira“ to znači aktivno raditi za mir u svim njegovim aspektima a ne samo pričati o miru bez djela. Dobro je da su se poglavari izjasnili da se ne može ratovati u Božje ime. Nema svetog rata, samo je svet mir, da citiramo T. Halika.
Netko iz islamskog svijeta je stidljivo rekao da bi se susret mogao razumjeti kao da je uperen protiv nekih muslimana. Ne treba u politici davati preveliko značenje vjeri, jer u Siriji ratuju muslimani međusobno, kao što u Ukrajini ratuju pravoslavni međusobno. Političari vjeru uvažavaju i njom se služe samo kad je u njihovom interesu. Bolje je da se bilo tko približava, jer nikome ne koristi podijeljenost kršćana, pa ni muslimanima, dapače ona je izričito protiv Isusove volje, a ne koristi ni pojedinim vjerskim zajednicama. Isus je molio i prije smrti da svi budu jedno. Ivan Pavao II. se zauzimao za Irak i sve druge kao što se i Franjo zauzima za sve progonjene, izbjeglice, ranjene u Siriji i svagdje, čak je rekao da bi svaka obitelj trebala  primiti jednu izbjegličku obitelj koje su uglavnom muslimanske. Što je sve Ivan Pavao II. učinio za Bosnu i Hercegovinu i za mnoge zemlje, gdje je velik broj muslimana.
 
Izjava
Potpisana Izjava je duga za ove prilike, teško je podcrtati i same teme, a kamoli ih i kratko prokomentirati. Na nju će se stručnjaci moći dugo pozivati za sve teme spomenute u njoj još dugo vremena. Sam papa je rekao da „Izjava nije politička niti sociološka, nego je pastoralna, ona je pastoralna izjava i kad se govori o sekularizmu i biogenetičkoj manipulaciji“. U Izjavi se govori o prirodi braka i naglašava da je brak zajednica žene i muškarca a ne neke izopačene forme. Osuđuje se snažno terorizam i naglašava da se ne može ratovati u ime Božje i u ime vjere. Apelira da se pomogne svima progonjenijim i posebno kršćanima napose u sadašnji ratnim područjima Sirije, Iraka, sjeverne Afrike. Dva vjerska poglavara upozoravaju na teški problem abortusa: „Glas krvi nerođene djece viče sve do Boga“. Također se poziva i sve kršćane da pomognu siromašnima. Podsjeća se da Europa ima kršćanske korijene a priznaje se da su prisutni i nekršćani. Poziva se na ujedinjenje kršćana za dobro čovječanstva. Lijepa je misao kako je njihov pogled „usmjeren danu u kome  ćemo konačno biti sudionici zajedništva za euharistijskim stolom.” Ova Izjava će biti izvor za rad Međunarodne komisije za teološki dijalog između pravoslavlja i katoličanstva ustanovljene 1979. Koja je dosad održala više zasjedanja.
Završno treba reći da je najvažnije da su se susreli i da je za većinu ljudi bitna njihova zajednička slika koja je preko medija obišla cijeli svijet i to će se pamtiti. Slika više govori i duže se pamti od govora i izjava. Ne treba propustiti istaknuti da se ovaj susret dogodio u Novom svijetu na Kubi koja je još uvijek dobrano komunistička zemlja i to na aerodromu koji su najveća suvremena susretišta i raskrižja svijeta. Predsjednik Raul Castro je bio jedan od posrednika susreta. Možda će se na nekom drugom aerodromu susresti papa Franjo i srpski patrijarh Irinej.
Papa je na početku susreta uz zagrljaj uzdahnuo: Konačno, brate! Mi smo braća. A Kiril je odvratio: Sad će biti lakše. Papa je na kraju kazao: „Ja sam osjećao unutarnju radost koja je bila od Gospodina. Kiril je govorio kao i ja slobodno i osjećala se radost“.