NAPRETKOV VREMEPLOV: Prva, druga, treća, čvrta Napretkovih tamburaša iz Tuzle

Piše: Robert Petrović

Prva, druga, treća, čvrta reče nastavnik Nikola Čiča i nastade druga generacija Napretkovih tamburaša iz Tuzle. Priča je krenula u Katoličkom školskom centru “Sveti Franjo” u Tuzli kada je tamburašku sekciju pokrenuo tada nastavnik Nikola Čiča svih nas u osnovnoj školi. Nove i stare obnovljene tambura bile su spremne zasvirati i nastaviti biti simbolom društva. Važno je napomenuti da je ulogu u osnivanju orkestra imao i gospodin Vedran Čičak koji je vodio u Napretku skupinu devedesetih godišta koja se priključila priči koja će mnoge stvari pokrenuti.

Počeci su bili simpatični. Svi mi, još djeca u petim, šestim i sedmim razredima uzeli smo tambure i učili koristiti trzalice. Bila je velika skupina svih nas koji smo htjeli naučiti svirati i otimali smo se za trenutak trzanja na žicama kako bi čuli karakterističan zvuk koji smo proizvodili. Najuporniji su ostali i već nakon jedne školske godine imali smo uvježbane pjesme za prvi nastup. Dragi moji prijatelji iz orkestra neka me isprave u sjećanjima na prvi i ostale nastupe koje ću prepričati, ali sigurno svako ima svoju verziju s novim detaljima. Prvi nastup smo imali u BKC-u u Tuzli, predstavljali smo školu i Napredak. Prva odsvirana pjesma koja je budila lijepe misli naših roditelja, baka i nena, djedova, ujaka i dajždi, tetki i prijatelja koji su nas došli podržati je bila “Ne dirajte mi ravnicu”. Svi smo se okupili u autobusu ispred škole i krenuli zasvirati. Nastavnik Čiča reče: ”Prva, druga, treća, čvrta” i krenu, vjerujte mi, najljepši period mog djetinjstva i mladosti. Ravnicu smo svuda svirali, na danima škole, tuzlanskim događajima, posjetama drugim Katoličkim školskim centrima, različitim vjerskim i kulturnim manifestacijama. Jednom riječju, nema gdje nas nije bilo.

Najveće bogatstvo orkestra je bila različitost po kojoj smo svuda bili prepoznati. Mnogi će reći kako je to u Tuzli samo neka iluzija i trik, ALI, dragi moji Napretkovci, ja sam to živio, osjećao, volio i nema mjesta na svijetu koje mi je draže od svega onoga što mi je poklonjeno u Tuzli i Napretku. Svi su htjeli čuti ravnicu, to je Tuzla i to je Napredak u Tuzli, ali i misija HKD Napredak. Posebno se sjećam dana škole Katoličkog školskog centra u Sarajevu. Tada je većina nas prvi put otišla od kuće bez roditelja na malo duži period gdje smo bili smješteni kod prijatelja vršnjaka iz tog centra. Bio je to veliki događaj jer je centar slavio veliku obljetnicu i tada nam je to bio jedan od najvećih nastupa. Svi u bijelim košuljama, crnim hlačama i cipelama, s tamburama u rukama izašli smo prepadnuti na binu i čekali da se zastori otvore i da krenemo svirati. Mislim da će se mnogi sjetiti da je tada Boris zvani Bebe zapeo za jednu stolicu i pao malo prije početka otvaranja zastora. Velik je to dan bio i stress svih nas malih tamburaša, ali sve je nakon toga bilo odlično. Prve ljubavi, prvi poljupci i lijepa prijateljstva tada su zaživjela u Sarajevu. Posebne priče su se dešavale na nastupima za vrijeme Božićnih blagdana gdje smo svirali na Božićnim koncertima podružnica. Na jednoj od slika možete vidjeti kad nam se pokvario autobus na nastupu, čini mi se u Brčkom. Nekoliko nas pokušalo je pogurati autobus i tako ga nekako upaliti. Naravno, pogurati autobus je bilo nemoguće, ali u svemu smo bili takvi. Trudili smo se pomjerati svoje granice i graditi orkestar koji će se pamtiti i uspjeli smo. Kako smo bili stariji, nastupali smo na sve ozbiljnijim manifestacijama. Poseban osjećaj je bio svirati u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, na Breškama, u Samostanu Svetog Petra i Pavla u Tuzli, Konzulatu Republike Hrvatske u Tuzli, Narodnoj biblioteci u Tuzli, u posjetama drugim društvima i mnogim drugim prilikama … Ostavit ću tri točke i ovaj tekst nedovršen jer želim da ga svi oni koji su sa mnom svirali dopune svojim sjećanjima i fotografijama.

Na koncu ću pozdraviti sve svoje prijatelje gdjegod sada bili. Znam da niste zaboravili tamburicu iz Napretka, urede u kojima smo svirali i pjevali u sljedećem sastavu:

Bas: Mario Martinović
Kontra: Aleksandar Bilandžija, Dario Matanović
Brač: Ivana Crnoglavac, Ivan Peranović, Boris Lukanović, Vanesa Vilušić
Čelo: Boris Nišandžić, Robert Petrović
Basprim: Dragana Lukić, Toni Mišić, Irena Jokić, Anita Divković, Anja Klis, Dino Mešić, Dražen Marković
Prim: Igor Lovrić, Davor Josić, Monika Suhi, Tanja Stojak, Dina Avdić, Anamarija Pejić, Nikolina Pejić, Vedran Bošnjak

Ukoliko sam nekog zaboravio, samo pišite i dopunimo ovaj tekst s još sjećanja i imena.