RADOSLAV KATIÈIÆ – JEDAN OD VODEÆIH HRVATSKIH INTELEKTUALACA DANAŠNJICE

Slavist i povjesnièar Radoslav Katièiæ

Zapažene trage sedmoga po redu „Razgovora u Centru“ ostavio je vrsni slavist, akademik i dobitnik Hrvatske nagrade za životno djelo Radoslav Katièiæ. Razgovor je izazvao veliku pozornost u javnosti, a ovaj put je razgovor peljao predsjednik kulturnoga društva Napredak u Beèu gosp. Filip Zlouäi, ki je bivšemu predstojniku Beèke slavistike stavio razlièna pitanja. Radoslav Katièiæ je studirao klasiènu filologiju, ali je još kao gimnazijalac poèeo uèiti sanskrt, klasièni jezik Indije, odnosno liturgijski jezik u hinduizmu, budizmu i džainizmu. Uèiti sanskrt kao samouk je jako velik poduhvat, jer je sanskrt jezik komplicirane i jako visoko sofisticirane strukture, za ki je Sir William Jones, koga gledamo utemeljiteljem indologije kao znanosti, još 1784. u jednom predavanju rekao da je usavršeniji nego grèki, bogatiji nego latinski i izvrsnije profinjen nego obaÒ. Veliki prijatelj i Gradišæanskih Hrvatov i stalni gost Hrvatskoga centra u Beèu, sveuè. prof. Katièiæ je rekao, da mu je dugogodišnji rad bio sadržaj života. Za njega je intelektualni izazov Ñ ãbiti HrvatÒ, a do toga stava je došao i zbog svojih iskustav u njegovoj mladosti. On nam je rekao da se je hrvatski uèio na ura latinskoga i grèkoga jezika. Kao disati ili piti vodu za mene je to Hrvat. Tako je jur pri jednom posjetu u Austriji za vrime bivše Jugoslavije rekao, da zna samo hrvatski i ki se s njim kani pominati, more to samo po hrvatsku. Zato je po sebi razumljivo, da se i kroatistika mora najti med slavistièkimi disciplinami, a na to upuæuje jezik, koga govoru Hrvati, a to je jedan slavski jezik. Hrvatski postoji kao poseban jezik, jer ima svoj put izraza kulture. On je poseban zbog èakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga dijalekta, jer nijedan drugi slavski jezik nije simbioza ovih trih dijalektov, a Hrvati su tako predodredjeni da se s njimi bavi slavistika kao znanost, ka filološki prouèava sve slavske narode. Profesor Katièiæ, ki je utemeljio i Gradišæansku kroatistiku na Beèkom sveuèilištu (dva konverzatoriji; op. ur.), je naglasio kako je hrvatski jezik potpuniji i bogatiji kroz gradišæanskohrvatski, a ne samo da je to integralni dio hrvatskoga jezika, nego znaèi za Hrvate veliki dobitak. Šta se tièe oèuvanja našega hrvatskoga jezika u Gradišæu, je akademik Katièiæ i rekao, da samo društvo more preprièiti umiranje jezika. Ovakova zajednica samo znaèi, da i ljudi na odgovarajuæi mjesti, npr. farnik, mora znati govoriti sve jezike. U nastavku Katièiæ spominje veæjeziènost, za ku veli, da nije problem za dicu. To je vidio i kod svoje dice, ka su odrasla trojezièno. S ocem su se pominala hrvatski, s majkom grèki a u javnosti nimèki, jer su u Beèu odrasla. Samo ako veæjeziènost nije autentièna, stvara ozbiljne probleme. Predsjednik Vijeæa za normu standardnoga hrvatskoga jezika Radoslav Katièiæ je još svenek vezan uz posao, ki je važan za narodnu kulturu za cijel narodni život uopæe. Tako pokušava riješiti pitanja hrvatskoga standardnoga jezika i diboko poremeæen odnos zbog neprimjerene jeziène ideologije u prošlosti. Zbog toga je i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. ku je potpisala veæina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanov i ka je naišla na snažnu politièku osudu u Jugoslaviji, povijesni dogadjaj prvoga reda, a kako je i sam rekao još osjeæaj kako vjetar povijesti kosu mrsi. To je bilo vrime, kada se je u Jugoslaviji kanio stvoriti jedan jezik, i to srpskohrvatski. Iz revolta zbog toga se je Matica hrvatska odrekla Novosadskoga jeziènoga dogovora i zajednièkoga pravopisa i prekinula djelo na zajednièkomu rjeèniku, koga je konaèno zgotovila samo srpska stran. Brojne su Katièiæeve prepoznatljive studije o hrvatskoj kulturi i duhovnosti. Njegova knjiga Na kroatistikèim raskrižjima sadržava rasprave ke su, najveæim dijelom, bile objavljivane u osamdeseti i devedeseti ljeti u znanstveni èasopisi i zborniki. Knjiga sadržava Katièiæeva znanstvena promišljanja duhovnoga jerba s podruèja jezika, književnosti, kulture i povijesti. Tako je akademik Katièiæ pobrao tekste, u ki je obdjelao kljuène pojme povezane s glavnimi toki hrvatske kulturne povijesti. Radoslav Katièiæ je i zvanaredan poznavatelj hrvatske povijesti u Beèu i on redovito pelja napretkove goste po tragi Hrvatov u Beèu. Tako je i rekao kako su pot i suze naših starih diboki korjeni vezani uz grad Beè. Zato je Beè Hrvatom grad, u kom Hrvat nikada nije stranjski èlovik, tudjinac. Katièiæ veli, da Hrvatska mora postati èlan Europske unije zbog regije, jer se svitske sile zanimaju za Hrvatsku samo u ovakovom okviru. Naglasio je i da Hrvatska ima problem s pojmom regije, jer kani da prestane biti bivša Jugoslavija. Svitske sile Hrvatsku jur opet vidu u novoj regiji u Regiji zapadnoga Balkana, a to je bivša Jugoslavija, minus Slovenije, plus Albanija, s tom regijom se ali Hrvatska nikako ne more i ne kani identificirati. Radoslav Katièiæ je od 2002. ljeta poèasni predsjednik društva Napredak u Beèu, ko iznimno cijeni i s kim rado suradjiva. Rekao je, kako je Napredak pokazao da zna potvrditi hrvatske vridnosti, a pri tom nije s nikim u konfliktu potvrditi svoje ne znaèi potuæi drugoga. Diboko mu je ostalo u svisti, kada je za vrime opsade Sarajeva njegov prijatelj, po narodnosti Srb, ki je s drugimi dilio sarajevsku sudbinu i konaèno uz pomoæ Hrvatov mogao napustiti Sarajevo i dojti u Beè, izjavio, da su Hrvati u Beèu kulturna velesila. U razgovoru s jednim od najuglednijih slavistièkih struènjakov, Radoslavom Katièiæem, doznajemo, kako ga med drugimi ime Ivana Pavla II. asocira na svjetlost i nadu u neogranièenu vjeru, Vukovar na sjajnu hrvatsku pobjedu, Franjo Tuðman na hrvatsku neovisnu državu, Bosanska posavina na tešku moru i neprobavljivu nejasnoæu. a uz ime Josipa Broza Tita on vezuje tupljenje mozga. Sveuèilišni profesor Katièiæ i nadalje drži predavanja na Beèkom sveuèilištu i dalje je jako aktivan u svojem ostalom djelovanju. Reèenica Dok sam živ ostat æu vjeran hrvatskom jeziku, kom se je okarakterizirao sam Katièiæ, ostat æe dijelom povijesti, a skupa s njim obogatiti æe hrvatsku buduænost.

(Ivan Ronèeviæ)

S R. Katièiæem imamo vrhovnoga intelektualca

Kakovu korifeju, kakovoga istaknutoga znanstvenika i vrsnoga struènjaka i u jezièni i povijesni pitanji u Beèu imamo s akademikom Radoslavom Katièiæem, èuda prelako zaboravljamo odnosno se toga èuda prerijetko kada spominjemo. Jur su nam u drugi gradi i zemlja do neke mjere i nenavidni za ovoga, jur za živoga, hrvatskoga velikana, triba nas popuniti ponosom i strahopoštovanjem. Hrvatska zajednica u Beèu a s njom pred svim i gradišæanskohrvatska naravno skupa s onom i samom Gradšæu se puno ima zahvaliti akademiku Katièiæu, ki je zaista i živi most med Beèom i Zagrebom, Austrijom i Hrvatskom. Nažalost su èuda prerijetke i prekratke prilike slušati predavanja Radoslava Katièiæa, diskutirati s njim i jendostavno dobrohotno i drage volje primiti njegove savjete. Dostkrat je tako, dakle i u ovom sluèaju, da nas stoprv iz vana, iz inozemstva moraju upozoriti na to, ‹a imamo u vlastoj zemlji. Tako je i s onim profesorom iz Sarajeva, ki je Katièiæ podsjetio na to da su Hrvati u Beèu kulturna velesila. Opæeniti je to kompliment, iako to mi samo ne vidimo svenek tako, i bi htili biti još èuda bolji i jaèi. Ali ov profesor iz Sarajeva je vjerojatno mislio i na Katièiæa, kada je upravo prema njemu sprogovorio ta kompliment, ali ne imenujuæi Katièiæa samoga.

k.n.

 

Ispravka krivog navoda prof. Katièiæa

Hrvati u Sarajevu kulturna su velesila a ne u Beèu, jer kraj bogatstva i visoke razine kulturnoga života u tome velikom europskom gradu to nije ni moguæe. Obradovalo me je i poèastilo što su Vaše cijenjene novine, meni osobito drage, objavile ne samo izvještaj o razgovoru što se je sa mnom vodio u Centru, nego i komentar o tome. Zahvaljujem Vam! Žao mi je samo što je pri tome došlo do nesporazuma. Izvješæujete kako sam rekao da je moj kolega i prijatelj, Srbin koji je za cijelo vrijeme opsade Sarajeva ostao u gradu i sa svojim sugraðanima dijelio tešku sudbinu i potpunu neizvjesnost, pošto je kroz onaj poznati tunel izašao i došao do Beèa da bi se onda opet vratio u svoj grad i na svoje mjesto, meni u Beèu rekao kako su u Sarajevu Hrvati kulturna velesila. Meni je to bilo drago èuti od èovjeka nedvojbeno nepristranog, osobito zato što sam znao koliki je u tome upravo udio sarajevskoga Napretka. Vaš izvjestitelj je to krivo razumio kao da je reèeno o Hrvatima u Beèu, a to se onda odrazilo i u komentaru. Molim Vas dakle da objavite taj ispravak jer nesporazum nije nebitan. Što se Hrvata u Beèu tièe, ne može se reæi da su oni tamo kulturna velesila. Kraj bogatstva i visoke razine kulturnoga života u tome velikom europskom gradu to nije ni moguæe. Velika je stvar što se Hrvati, s kojih god strana dolazili, okupljaju oko svojih kulturnih djelatnosti i priredaba, što u tome postižu zavidnu razinu i što u tome ne sustaju. Treba željeti da se to ne samo nastavi, nego i razvije, koliko god time ne mogu postati velesila. Važno je da se suradnja meðu hrvatskim kulturnim udrugama u Beèu ne samo održi, nego i pojaèa i obogati. S izrazima poštovanja i najboljim željama za uspjeh u Vašem neprocjenjivo vrijednom radu.

Radoslav Katièiæ