Razgovor s književnikom Ivanom Lovrenoviæem u Zagrebu

S vrsnim poznavateljem kulturno-politièke povijesti BiH, književnikom i intelektualcem Ivanom Lovrenoviæem, koji predstavlja svojevrsnu paradigmu bosanskog Hrvata (roditelji iz srednje Bosne, roðen u Zagrebu u Petrovoj bolnici, živio u današnjoj ulici Republike Austrije, vratio se kao dijete u Bosnu, a potom opet u Zagreb u srednju školu i na fakultet, pa se opet vratio u Sarajevo i u njemu ostao…), razgovor je vodio èlan kluba znanstvenika dr. sc. Neven Šimac.

Nazoène je pozdravio dr. sc. Tomislav Dubravac, voditelj Kluba znanstvenika koje se izmeðu ostaloga za uvod u temu poslužio i navodom nobelovca Ive Andriæa, napretkovog stipendista, koji je kroz svoja prozna djela tražio odgovore o borbi Bosne i Hercegovine za svoje vlastito ja: „Da smo izabrali put borbe za realizaciju vlastitih potreba neovisno o moæi i snazi razornih sila koje su stoljeæima nasilno penetrirale u tijelo Bosne i Hercegovine, a za vlastite ciljeve, tada bismo imali kakvu-takvu krivulju permanentnog samorazvoja, a ne stoljetne društvene regresije. Upravo zbog te složenosti borbe za sebe, mi i danas imamo cijelu hrpu stranih institucija koje apotekarski mjere naše vlastite životne prioritete i što treba, a što ne“. Živi smo svjedoci da je to i danas realitet BiH. Ima na svijetu, osim naše BiH, vjerojatno, još nekih lijepih i nesretnih zemalja u kojima stvari i tzv. javni poslovi idu i stoje, kako neko reèe – naopako. Ali je naše, "bosansko naopako" – teže od drugih, tuðih, jer mu je naša nesretna povijest, posebice zadnjih dvadeset godina dala strahovit kontinuitet. Prema dr. Dubravacu, kontinuitet je rijeè koja dobro opisuje i Ivana Lovrenoviæa. Suautor knjige, koja je i bila povod tribine, M. Jergoviæ napisa: “Sve što je Ivan Lovrenoviæ napisao posljednjih dvadesetak godina, moglo bi se svesti na sastavljanje plana za spas Bosne i Hercegovine”. Koji je plan i kako ga realizirati? U èemu je, ili kakvo bi trebalo biti podrijetlo naše tolerancije, vještine suživota, spremnost na prihvaæanje razlika? Takva je bila, takva æe jamaèno i morati biti naša Bosna, zemlja razlièitih identiteta i njihova supostojanja, »maksimum razlièitosti na minimumu prostora«. Jedno je sasvim sigurno, a to je, svi skupa æemo morati poraditi na osjeæaju odgovornosti, odgovornosti za uèinjeno i ne uèinjeno, izgovoreno i neizgovoreno, toga nam kronièno i alarmantno nedostaje. O tome je odgovor pokušala dati naša veèerašnja tribina. Da stvari u Bosni i Hercegovini imaju, kako smo veæ naglasili kontinuitet, na žalost uvijek onaj nekako proturijeèan, mogli smo vidjeti po znakovitim pitanjima koju su uslijedila. Vrhunski intelektualac i poznavatelj zbivanja u BiH, zanimljiva veèer sa puno otvorenih pitanja koja traže odgovore dala su naslutiti da tema naše èudne i èudesne BiH uvijek ima svoju publiku. Samo nismo sigurni na žalost ili na sreæu?