Ria Trdin: Volim da me slika iznenadi

Ria Trdin umjetnica je koja se istovremeno bavi slikarstvom i kiparstvom, scenografijom i lutkarstvom. U njenom profesionalnom i umjetničkom radu isprepliću se likovna umjetnost i kazalište. Mada je i scenografija u suštini likovno oslikavanje prostora, mada i izrada lutaka sadrži elemente likovnosti.
Ipak, i scenografija i lutkarstvo spadaju u primijenjene umjetnosti. Ria kaže da joj slikarsto i kiparstvo pružaju više umjetničke slobode nego scenografija i lutkarstvo. To je i razumljivo. Ta vrsta slobode kod scenografije i lutkarstva u pravilu je ograničena zahtjevima redatelja ili autorske ekipe. Ograničena je zahtjevima teksta ili publike, kako kaže Ria. Tu nema previše prostora za punu umjetničku slobodu. Ono što bi Ria voljela raditi je lutkarstvo za odrasle. Jer taj likovni segment, kazuje ova umjetnica, daje veću slobodu izražavanja. Bez obzira na povremena ograničenja s kojima se susreće, Ria Trdin voli svoj posao. Sve što radite isprepliće se i utječe jedno na drugo. Pa tako slikarstvo utječe na lutkarstvo i scenografiju. A i obrnuto. I slikarstvo i lutkarstvo za Riu su jedna misao, jedan mozak koji sva svoja iskustva sintetizira u jednom radu. Ti utjecaji su neminovni.
Potpuna umjetnička sloboda unutar formata Rijin je likovni aksiom. Tu vrstu slobode Ria uspoređuje sa snom. Jer umjetnost je intimistički doživljaj usporediv upravo sa snom. Umjetnost je sanjanje na javi. I tu nema ograničenja. Sve je spojivo, samo se treba usuditi sanjati unutar tog formata. U snu i u umjetnosti nema cenzure. Bilo koja vrsta kontrole ili autocenzure pogubna je za kreaciju. Umjetnik unutar formata mora biti apsolutno slobodan. To je polje imaginacije unutar kojeg nema ograničenja. To je polje u okviru kojeg izražavamo i neke svoje frustracije, unutarnje strahove, nemire, pa čak i agresiju. I upravo ih očitujemo u tom polju da bi ono društveno ostalo čisto. Jer apsolutna sloboda u društvenom polju nije moguća. Čovjek pojedinac u društvu je slobodan u onoj mjeri u kojoj ne ugrožava slobodu drugog pojedinca. To je načelo koje su davno usvojile humanistika i društvene znanosti.
Riu Trdin u slikarstvu zanima proces istraživanja. Nastanak slike za nju nije šablon ili zacrtan put koji se odvija po striktno zadanim pravilima. Nije planiranje ili računica. Nastanak slike uvijek je put u nepoznato i eksperiment. Voli da je slika iznenadi, kako kaže. Zato voli eksperimentirati s materijalom, s različitim tehnikama i alatima. Jer čim miješate različite tehnike i likovne postupke desi se nešto nepredvidljivo. Desi se dobra slika ili crtež. I kroz taj proces događaju se i male likovne senzacije koje neko zove inspiracijom. Inspiracija za Riu nije nešto što se a priori desi. Ona se dešava u procesu rada. U procesu rada dogode se dobar splet okolnosti, dobar trenutak i dobra emocija koji prave razliku između zanatskog i estetskog.
Ria Trdin voli komunicirati sa slikom. Ona osluškuje šta joj slika govori. I tu se odigrava jedna suptilna interakcija između umjetnika i umjetničkog djela. Ta vrsta interakcije ujedno je i sloboda unutar formata o kojoj Ria govori. I njen umjetnički credo.