Rimski triptih Ivana Pavla II

Knjiga je podijeljena u tri poglavlja:
I. Potok: Priroda 
    II. Knjiga postanka – Knjiga ljudske povijesti
    III. Brdo u Moriji – Savez s Abrahamom i najava Kristova otkupljenja.
Wojtyli priroda vrlo lako i uvjerljivo govori o Bogu, potoci, ribe, snijeg i vrhunci objavljuju Boga. On je zaljubljen u prirodu kao skijaš, planinar, kanuist i sportaš, on je njome zadivljen, ona mu je izvor èuðenja, ekstaza, Entrueckung (ushiæenje). Važno je uoèiti da se samo èovjek može èuditi, sama priroda se ne može ni sebi èuditi, ona èak i ne zna da je lijepa. Èovjek je èudesno biæe i biæe èuðenja. Wojtyla je bio toliko oèaran i ushiæen prirodom da se èak potajno iskradao i bježao iz Vatikana u prirodu na šetnju ili na skijanje. Papa i u svom najvažnijem profesorskom djelu Osoba i èin govori o èuðenju i divljenju.
    Potok je slika ljudskog života, potok teèe, život teèe, nosi sa sobom lišæe, travu, zemlju, prljavštinu, istovremeno èisti i prlja (19. s.). «Želiš li naæi izvor, moraš iæi uzgor, protiv struje» (13. s.). Zakljuèuje logièno: ako postoji potok, postoji i izvor. Ovo asocira na jednu divnu pjesmu Maka Dizdara o izvoru. Za Wojtylu svijet je iskonski dobar, sam bitak je vidljivi znak Božje vjeène ljubavi (24. s.): I vidje Bog da je dobro, «sve dobro», no Papa je realista i pita se ne protivi li se tome povijest puna raznih zala, ili «barem naše XX. stoljeæe»? (21. s.). O zlima 20. st., posebno nacizmu i komunizmu Ivan Pavao II. razmišljao je i davao odgovore u svojoj knjizi Sjeæanje i identitet.
    Karol Wojtyla se s Kraja svoga životnog potoka vraæa Izvoru, želi proniknuti Poèetak i Kraj, želi odgonetnuti tajnu potoka i života. Iako je Kristov namjesnik nije mu dano da ZNA LAKO i on se mora truditi, mora hodati po potoku koji je èesto mutan od ljudskih nedjela, od pomiješane mržnje i ljubavi, dobra i zla, gladi, patnje pogotovo patnje nevinih. Može se samo pretpostaviti kakvih se je sve ljudskih nedjela znanih i neznanih nagledao, naslušao i naèitao i sam Ivan Pavao II. I on je èesto morao gaziti po potocima pa èesto i uzgor da bi našao izvor, da bi razumio Poèetak i Svršetak, odnosno nešto od Poèetka i Svršetka, da bi bolje razumio ljudska (ne)djela, jer te tajne nisu, kao što se vidi i u ovom sluèaju ni Papi «objavljene».
 

Zanimljivo, Papa ne piše teološki ni filozofski traktat nego se utjeèe pjesnièkoj i meditativnoj formi kao npr. Angelus Silesius, ili Balthasar da bi nešto od toga odgonetnuo. Ne kaže li to da je pjesnièki ob-lik (ostaviti rastavljeno, naravno ovo kod tiskanja izbrIsati) pogodniji i uèinkovitiji od teološkog i filozofskog diskursa? To je put mistika kao npr.  Ivana od Križa o kojem je Papa pisao i doktorat, to je put (u)viðenja kao i sv. Ivana u Otkrivenju. Duboke i važne spoznaje  idu dalje od našega uma, samo kroz viziju i ekstazu moguæe je približiti se Pradavnome i shvatiti Tajnu kao Michelangelo. Papa se i po «stare dane» upušta u avanturu pjevanja, i to na takvoj funkciji, poiesis stvaranje, ovo je zadnje djelo oèito s ciljem oporuke za izbor novog pape.
 

    Prava tema a rekao bih i motiv pisanja ove poeme, jesu konklave odnosno Papina svijest o važnosti konklava i izbora pape. «Baština kljuèeva» je oèito vrlo teška i vrlo odgovorna koja je brinula blagopokojnog Papu. S ovim tekstom Papa želi upozoriti kardinale na odgovornost koju imaju kod izbora Petrova nasljednika i Kristova namjesnika. Za okvir je uzeo kapelu Sikstinu mjesto izbora pape i sliku Posljednjeg suda, a kao autora i idejnog vodièa uzeo je slikara Michelangela Buonarottija (Mikelanðelo), pa su i ilustracije knjige Michelangelove. On je za Papu nadahnuti autor, on nanosom boje govori, stvara, piše, on je teolog što se posebno vidi u kapeli Sikstini sa stvaranjem èovjeka i s Posljednjim sudom. On se Papi ukazuje kao nova biblijska knjiga, kao umjetnièki i slikarski kanon, kao novi biblijski autor koji piše ne rijeèima nego bojama i slikama.
    On je  izabran u Sikstini, poslije njegove smrti bit æe izabran njegov nasljednik i tako redom do kraja Svete Povijesti. Cum-clave su izmeðu Poèetka i Svršetka Svete povijesti i ekonomije spasenja kao u viziji promatra Ivan Pavao II. Omnia nuda et aperta sunt ante oculos Eius- sve je golo i otvoreno pred Njegovim oèima (29. s.), ponavlja više puta Pontifex. On upozorava kardinale na baštinu kljuèeva, na važnost kljuèeva, na ozbiljnost kod izbora. Kardinali trebaju imati pred svojim oèima da je pred Božjim oèima sve golo i otvoreno, to znaèi sve poznato, da se ne može ništa barem Bogu sakriti. Oèito nije ovo Wojtyla pisao bez razloga. Kako se èesto ljudi ponašaju kao da  ih Bog ne gleda ili da barem žmiri na jedno oko!
    Wojtyla je bio èovjek velike unutarnje slobode i neuvjetovanosti i stoga ne samo što zna nego se ne boji napisati da je Èovjek gol kod stvaranja, na Poèetku i gol je na Svršetku, gol doðoh i gol æu otiæi, gol i ogoljen je na kraju svoje osobne povijesti. Èovjek je i kao muško i žensko proziran Bogu, a trebao bi i sebi biti proziran. Papa je ponovo ogolio likove sikstinske kapele. Papa, oèito unutarnje slobodan ne boji se o tome govoriti, a što nije èest sluèaj u klerièkim krugovima!
    Papa se kao i u mnogim drugim stvarima ne boji biti osoban, ne boji se govoriti pjesnièki i autorski o biblijskim, teološkim temama, pa èak ni o konklavama  i svom nasljedniku, ne boji se bojati, ne boji se biti neobièan ne samo za papu nego i za jednog sveæenika.
 

Pišem ovo u avionu, èudesnom prevoznom sredstvu koji je tako èesto koristio pokojni papa. Avion i pogledi iz njega uvijek me potièu na misli uzvišene i èesto mi doðe ona Gorkoga: Èovjek kako to gordo zvuèi i s tom reèenicom i s avionima èesto ublažavam tamnu sliku svijeta i života, èovjeka i zla koje ne razumijem, jer ne mogu shvatiti zašto su ljudi zli. Teološki je odgovor istoèni grijeh, a kako se toliko dogaða i nakon otkupljenja i krštenja i svih sakramenata ukljuèivši i Sveti red. I Poèetak i Svršetak su tajna. A vjerojatno svaki èovjek dobrano iskusi ono što je Ovidije napisao Video meliora proboque deteriora sequor (Vidim dobro i odobravam ga, ali slijedim zlo). Ovo par misli mi se èini kompatibilnim s ovim Papinim tekstom koji je teološka poezija u prozi. Zašto ljudi žele zlo zašto ga èine, što im je to u glavi pobrkano da ih nagoni na zlo?
Gledam Bjelašnicu kako se bjelasa u snijegu kako je iz aviona niska i malena, a sa zemlje i iz mog stana doima se gorostasno. Avion se poigrava i naginje te izgleda kao da se Bjelašnica nama približava. Vidim kamenolom u Rakovici i prisjeæam se pjesme Wojtyline o kamenolomu, kamen je simbol stabilnosti, tvrdoæe, trajnosti, sigurnosti. Kako se ne sjetiti Kristove rijeèi: Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit æu Crkvu svoju. Gledam iz istog aviona u Rakovici jednu kuæu u šumi i pitam se tko to tamo živi, zašto je napravio kuæu na toj pustoj osami, je li iz želje da bude sam, da pobjegne od ljudi ili nije imao druge moguænosti? Razmišljam je li mu kad god štalu posjetio medvjed, koliko mu je lisica odnijela kokošiju a koliko suri orao piladi?
    Pišem ovo u avionu i divim se prirodi, oblacima i zalasku sunca, ljudskom umu, spuštanju i podizanju aviona! Koja je to snaga da može ovoliko tona podignuti? Iako je mali ERJ 145, prazan je težak 13 tona, a može biti i do 17 t
što znaèi kao 15 golfova. Udobno sjediš, jedeš èak i toplo jelo, piješ kavu, uz to sam inspiriran èitati i pisati u avionu. Prima 5 tona kerozina, putnika 50,  leti prema Nebu, diže ljude prema nebu, sursum corda-gore srca.