Sarajevski Kamerni teatar 55 i Kazalište mladih Mali Princ Omiš

U organizaciji HKD Napredak i Kazališta mladih Mali Princ iz Omiša uspjeli smo dogovoriti kulturnu suradnju, trudom i marom vrijedne Kristine Vukoja, koja obavlja jako puno poslova u promicanju  hrvatske kulturne riječi za naš narod u BiH.

Takve pčelice su rijetkost ali i velik blagoslov…

A sada bih kazao par riječi o mjestu večerašnjeg kazališnog sastanka. Kamerni teatar 55 (nalazi se u Napretkovoj palači), je posebno mjesto (znano ljubiteljima kazališne riječi) gdje je utjelovljeno mitsko, usudio bih se reći obredno kazalište. Publika koja okružuje i formira prisni scenski prostor s tri strane, naglašava komponentu trenutačnosti i emocionalne obojenosti kazališne igre koja živi na jedan potpuno drugačiji i neposredniji način a da bi se običnim smrtnicima razotkrila tajna koju vrijeme i nevinost trenutka uporno sakriva Glumčeva maska sa svojim životnim sokovima koja tako lijepo i prirodno pristaje na ljudskom licu ogoljuje se potpuno i skida pred gledateljem i odriče se svoje prve i jedine zaštite klasične kutije iliti rampe koja predstavlja spasonosni otok, vosak za uši, tvrdo tlo pred valovitom strujom kaotičnog unutarnjeg življenja o kojoj je Peter Stephen Paul Brook tako opsceno govorio u svojoj knjizi Niti vremena Život emocije i varljive sudbine jednog lika, poput žalosne lakrdije, koje se u jednom trenutku rasprsne kao obojani mjehur od sapunice, kada se profilni reflektori zagase i koji su u svojoj utopljenosti oka nalik na zažareni jesenji crveni nar kojeg smo isto to popodne pili na uspavanoj Baščaršiji za dvije konvertibilne marke ja i moj dragi prijatelj Oto…Kazalište Mali Princ Omiš gostuje u Kamernom teatru 55, ništa ne govorim ali osjećam strašnu energiju ovog mjesta i skriveno joj se potajno radujem…e da ne bi netko pomislio da je u onom naru bilo još nešto opojnije, istočnije od strastvene žudnje za igrom…žudnje za prisnom nevinošću. Mi govorimo o onome što jedan trenutak zbilje može donijeti u ljudskom oku koje nikada nije zatvoreno i koje budno motri na Inahovu kćer, pretvorenu u kravu koju čuva stooki Argus Istoka Tijelo ovog kazališta pulsira snažnom energijom koja se može očitati u iskričavom svjetlu, slici na zidu, foajeu, stolicama poredanim uokrug te osebujnom centralnom prostoru koji je kruna i središte ovog jedinstvenog kazališta. I upravo tu čujem korsku prvu obrednu svečanu pjesmu u čast boga Dioniza u novom lisičjem krznu, kojeg upoznajem vrlo prisno uz sevdah i rečenice gospođice Kristine koje imaju usporen ali neobičan ritam, zvonak i mekan kao kada se nekome poželi srdačna dobrodošlica u srcu Sarajeva uz kahvu i šećerne kocke pored vječne vatre koja gori i za žive i za mrtve (kako kaže Mirjana Marković) ali i za one koji su se prepustili kazališnoj tajni ljepote življenja i zavjetu ovog nevjerojatnog kazališta…Genijalna zamisao o  višestrukom scenskom prostoru kojeg okružuje publika, kao da sakriva glavni razlog, bilo ili pulsirajuće srce ovog divnog kazališta….centralni prostor koji prožima sve od crnog horizonta do ljudskog srca…do kiše koja prokišnjava kroz trošni krov (jer se nema para) do prigušenog toplog svjetla u foajeu kazališta i šutnje gospodina Mirsada Imamovića, koji nas nudi pićem prije početka samog obrednog čina…Hoće li nas probuđeni Bog kazališne  igre večeras blagonaklono pogledati ili će samo zatvoriti svoje trepavice poput automobilskih svjetala koja se gube na crnom horizontu bosanske noći u ulici Maršala Tita 55…pokazat će večernja izvedba Stranke ljubavi. “Sve je puno, da ne može ni iglica stati“ – kaže Kristina Vukoja dopredsjednica sarajevskog kulturnog društva Napretka, hvala joj na tome jer kazališna igra može početi.

Foaje Kamernog teatra 55, Sarajevo, 20.veljače 2015.