Sjeæanje na Irenu Kozariæ

Prièa o Ireni Kozariæ mogla bi imati razlièite naslove, prièa o dobroti jedne žene.., prièa o ljubavi prema domovini.., borbi za hrvatsku istinu…, prièa o prijateljstvu…, volonterstvu…

Roðena 1937. u Osijeku, odrasla u maloj obitelji samohrane majke Marije u Vukovaru, gdje je završila realnu gimnaziju, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Gradu svoje mladosti na obalama Dunava, vratila se po završetku fakulteta. Do poèetka sedamdesetih bila je zaposlena kao samostalni referent u odjelu nabave kombinata „Borovo“ i korespondent za njemaèki jezik, a tada odlazi na usavršavanje u Saveznu Republiku Njemaèku. Privremeni boravak pretvorio se u trajnili ni tada Irena nije napustila svoj grad, aktivno je pomagala u organiziranju struènih posjeta i praktikuma u najveæim centrima obuæarstva u Njemaèkoj.

Dugo iskustvo iseljeništva i èežnja za povratkom u Domovinu kojem se radovala, poèetkom devedesetih zasjenila je ratna tragedija njenog Vukovara i cijele Domovine. Irena postaje borac za hrvatsku istinu, putuje po svim gradovima Njemaèke i Austrije, uspostavlja kontakte s brojnim hrvatskim iseljenicima, ali i osobama iz visokih politièkih struktura; tadašnjim ministrom vanjskih poslova Njemaèke Genscherom, nadvojvodom Ottom von Habsburgom vukovarskim grofom Eltzom i nizom drugih. Na svoj naèin, borila se za sve što je bilo važno za Domovinu. Za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobit njezinih graðana, Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuðman odlikovao je Irenu Kozariæ Redom hrvatskog pletera.

Njene dugogodišnje prijateljice, kažu da se u svemu što je radila zdušno nastojala zalagati za dobro drugih ljudi, za opæe dobro. Aktivno je sudjelovala u mnogim aktivnostima i projektima Paneuropske unije. Bila je aktivna u „Krugu“ koji se brinuo za èuvanje sjeæanja na stradanje i poslanje blajburških muèenika. Pomagala je stipendijama djeci poginulih branitelja. Vukovaru, gradu u kojem je odrasla pomagala je na razlièite naèine; Caritasu župne crkve sv Filipa i Jakova darovala je vrijedne umjetnièke slike sakralnog motiva, pružila je materijalnu pomoæ u obnovi samostana, bolnici Vukovar kupila je vrijedan svjetlosni mikroskop, a organizirala je i niz kulturnih dogaðanja.

Mirko Kovaèiæ, u tekstu „Sjeæanje na Irenu“, izmeðu ostalog piše…Kada bih još nabrajao sva dobra koja je èinila, to bi joj zasigurno smetalo, rekla bi: „Molim te, nemoj o tome!“ To je bila Irena u svojoj zatajnosti…

U tolikoj samozatajnosti i s toliko dobrote Irena je u svojoj posljednjoj želji, pisanoj oporuci, odredila da se èak i grobno mjesto u kojoj su pokopane ona i njena majka Marija, deset godina poslije njihove smrti daruje nekoj siromašnoj obitelji.

Svojom oporukom svu pokretnu i nepokretnu imovinu podijelila je bliskim prijateljima i Hrvatskom kulturnom društvu Napredak. Hrvatskom kulturnom društvu Napredak iz Sarajeva, M. Tita 56, darovala je preko 80% cjelokupne imovine, koja se treba „upotrijebiti u svrhu dodjeljivanja stipendija posebno nadarenim i istaknutim studentima hrvatskog naroda iz Bosne i Hercegovine, studentima iz Republike Hrvatske, te studentima Hrvatima u Vojvodini, a prema odluci i dobrim obièajima, kao i moralnim kriterijima Hrvatskog kulturnog društva Napredak.“

Studenti koji se budu školovali iz fonda Kozariæ bit æe nagrada ovoj plemenitoj ženi za sva njena dobra djela.

Irena Kozariæ je prepoznala HKD Napredak kao odgovorno Društvo s dobrim obièajima i jasnim moralnim kriterijima. Njena oporuka je priznanje Napretku, ali je povod i poruka da se prisjetimo da se dobro umnožava samo onda kada se dijeli i da to ne zaboravimo.

Povijest HKD Napredak utemeljena je voluntarizmu i filantropiji. Irena Kozariæ nas je potaknula da se sjetimo brojnih osoba, dobroèinitelja, volontera…svih onih èija su dobra djela ugraðena u temelje i strukturu HKD Napredak. Pokretanjem serijala prièa o volonterstvu i filantropiji u Napretku želimo javnost upoznati s brojnim plemenitim osobama èiji je doprinos i zalaganje za dobro drugih ljudi, za opæe dobro primjer koji svima nama može biti inspiracija i vodilja u djelovanju i izgradnji boljeg i pravednijeg svijeta.

Razvijanjem svijesti o potrebi i vrijednosti filantropije, darežljivost postaje svjesna odluka a ne nagon, a odlukom o èinjenju dobra bliži smo Dobru, koje jedino može mijenjati svijet.

Zagreb, rujan 2012.

Slavica Šeriæ

Napomena: Moje „upoznavanje“ s pok. Irenom Kozariæ bilo je upoznavanje s njenom majkom koja je bila smještena u domu za starije i nemoæne osobe Kuæa Sv. Franje u Odri, njenim prijateljicama, njenim fotografijama, tekstovima prijatelja i ljudi s kojima je za života bila bliska. Ovaj tekst je nastao na temelju toga, s podacima koji su objavljeni u èasopisu Hrvatske PEU.