Sjećanje na pohod pape Ivana Pavla II. Sarajevu

Vrijeme je Uskrsa. Tekuća 2020. Nekako s proljeća, kako pjesma kaže često me sjećanje odvodi u ratne godine opkoljenog Sarajeva. U vrijeme kada sam te davne 1993. 11. travnja po prvi puta najavila znak točnoga vremena i početak emitiranja Radiopostaje „Vrhbosna“, postaje koja je u okviru HKD “Napredak„ bila jedino pravo svjetlo na kraju tunela.

Blagoslov prostorija radio postaje Vrhbosna

Sjećam se pred početak emitiranja, možda dva tri mjeseca ranije otišla sam upoznati se s prof. Franjom Topićem jer je trebao čuti moj glas i porazgovarati o mogućnosti mojega rada na Vrhbosni.

U razgovoru s uvaženim Profesorom ispunih potrebne kriterije, najbitnije je bilo imati dobru fonogeničnost glasa.

Početak emitiranja, neizvjesnost, iščekivanje, strah, a iza svih nas, bilo nas je desetak, stao je kao pater familliaris uvaženi gospodin Topić. Bio nam je vjetar u leđa u vremenu u kom nismo znali hoćemo li sutra dočekati dan i hoće li nas pogoditi metak na putu do Vrhbosne, naše druge kuće.

Dan po dan, sat po sat, dođosmo u 1994. godinu u vrijeme kada smo se svi ponadali da će naš grad pohoditi sv. Ivan Pavao II. Svi smo se pripremali i pripremili za povijesni trenutak. No, kada je sve bilo spremno javiše nam da se dolazak odgađa iz sigurnosnih razloga.

Žal za otkazanim susretom pomiješan s radošću koja je u nama budila nadu da će do susreta doći nekom drugom prigodom, samo je bitno stišavanje udara na naš grad i mogućnost sigurnoga dolaska svetoga Oca.

Radeći svakodnevno na postaji susretala sam se, kako ja, tako i moje kolege, s raznim ličnostima ali najdraži susreti su nam bili kada bi našu postaju obilazio gospodin Topić dajući nam nadu da istrajemo i da ćemo sigurno dočekati sv. Oca.

Logo radio Vrhbosna

Živeći u uvjerenju dođosmo i do povijesne 1997. godine koja je u vremenu poraća, velike nesigurnosti svima nama davala nadu koja govori kako ne treba otići već ostati na svojemu ognjištu i u svojemu gradu.

Tako je došao i veliki datum, baš kao i ovaj veliki dan 12. travnja ove godine  jer me taj datum podsjeti da je upravo te 1997. na taj datum sv. Otac posjetio naš grad Sarajevo.

Ništa u životu nije slučajno, pa ni datum današnjega Uskrsa, i datum Papina dolaska 1997. godine. Sve je po Božjoj volji…

Ponovno u sjećanje prizivam to vrijeme…

Svi ustreptali, ushićeni, u nevjerici, ipak vjera u dragoga Boga daje nam snagu vjerovati, vjera u prof. Topića da mi to želimo, možemo i hoćemo ispratiti. I jesmo. Organizirali smo se od ranih jutarnjih sati došavši na postaju. Jedna ekipa je bila na stadionu, druga ispred Nadbiskupije, a treća u studiju uključenjem u izravni prijenos sa stadiona u tehničkome prijenosu tadašnje BHTV.

Meni osobno je pripala čast voditi program iz studija, slušati glas naroda, osjećaje. Taj dan iako je bilo vrijeme nakon rata koji se tek nedavno završio, nikome nije bilo bitno je li netko Ante, Mate, Huso, Pero, taj dan smo svi bili jedno, svi smo s radošću čekali sv. Oca, onoga za kojeg smo vjerovali da će svojim dolaskom donijeti mir koji je svima nama bio prijeko potreban. I donio je,govorio je, tumačio je svojim riječima koje su naglašavale mir, razgovor, dogovor, pregovaranje.

Radijski studio Vrhbosna

Hvala prof. Topiću što me učinio jednom od djelatnica tada i danas čuvene Radiopostaje koja je bila inkorporirana u Očev dolazak.

Kako rekoh taj dan sam bila ja, ta koja se iz studija javljala. Sjećam se, vrijeme se bilo uskomešalo, malo oblaka, kiše, snijega. I baš kada sam dala najavu iz studija Titovom ulicom iz smjera Nadbiskupije naišao je ON u svojemu automobilu pored naše postaje, da, sveti Otac, pozdravljao nas svojim ručicama sav u bijelom kao da je želio reći : “Ne plašite se s Vama sam! „

Stvarnost na taj datum, te 1997. je izgledala kao lijep san u kojem susrećem svetoga Oca. A bila je stvarno stvarnost, dvadesetak metara udaljena od kolone vozila i sv. Oca za mene su bile kao da sam tik uz Njega. Živjela sam to vrijeme, taj dan, živjela sam tu mogu reći, svetu posjetu koja nam je prosvijetlila put naših životnih koraka.

Ulaskom na stadion, sjećam se da su ljudi iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine po nekoliko sati ranije došli sačekati susret sa svetim Ocem, možda osjetiti i stisak Očeve ruke, a blagoslov smo svakako dobili svi mi koji smo se našli na stadionu ili bilo gdje,nazočnost svetoga Oca u našemu gradu na tlu naše drage domovine Bosne i Hercegovine učvrstila je vjeru u svima nama da života ovdje ima, da će ga biti i za isti se treba boriti ne oružjem, već riječju,djelima,razgovorima i pregovorima.

Ljudski je razgovarati i nadati se.

Impresije sjećanja na to vrijeme su velike, moram biti osobna i zahvaliti se prof. Topiću što me je primio kao spikericu i voditeljicu radio programa koji mi je dao mogućnost biti većim dijelom uključena u organizaciju dolaska sv.Oca.

Hvala sveti Oče, hvala prof. Topiću!

Ništa nije slučajno, pa ni ovaj 12.04.2020 u odnosu na onaj 12.04.1997.godine .

Iskreno, taj dan sam se unutar sebe plašila da ne bude po Andrićevskoj misli kako se „dan sreće u Bosni i Hercegovini dušom plaćao“?!

Bespotreban unutarnji strah, bio je to dan sreće s puno duše koju i danas osjećam!

 

Jasna Primorac, bivša urednica radio Vrhbosne i
aktualna rukovoditeljica Odsjeka za jezik i govor RTVFBiH