Sloboda govora može zaživjeti samo ako se govori i ne šuti

U srijedu 27. travnja 2016. u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu pred prepunom dvoranom odvila se tribina vrlo intrigantne i aktualne tematike pod nazivom „Sloboda govora“.  Sugovornici tribine su bili Viktor Ivančić, kolumnist i bivši urednik Feral Tribunea i fra Drago Bojić, bosanski franjevac i bivši urednik franjevačkoj mjesečnika “Svjetlo riječi”, a razgovor su moderirali Nebojša Zelić i Zoran Grozdanov.
Razgovor je potrajao dva sata uz pregršt pitanja zainteresirane publike.
Uvodnim pitanjem o sudskom postupku protiv Ivančića za vrijeme bivše Jugoslavije, sugovornici su uveli sve prisutne u tematiku slobode govora te potaknuli temu govora mržnje.  „Shvaćen kao politički diskurs i kao dio javne komunikacije, govor mržnje nije ništa drugo nego borba za političku moć.“ kaže Ivančić. Dalje tvrdi da karikatura Muhameda u Feralu je bila samo zbog solidarnosti sa Charlie Hebdoom, inače su im manjine bile granice. Usporedba Tuđmana i Franka zbog koje je Ivančić bio i na sudu je nastala iz činjenice da se sam Tuđman u više navrata izravno pozivao na Franca, naglašavajući njegovu hrabrost, mudrost i slične vrline. Tako je, kaže Ivančić,  potpuno normalno bilo da Tuđman u javnim istupima otvoreno veliča Franca, ali je svako kritičko povezivanje šefa hrvatske države s njegovim fašističkim uzorom bilo zabranjeno i zakonski kažnjivo. Tako je prema Ivančiću, „fažizam negativni tabu koji se ne smije izreći“ i da je sve ovo zapravo „stara strategija hrvatske desnice“.
Nakon uvodnih pitanja sugovornici su dali osvrt i na aktualnu temu suradnje Filozofskog fakulteta u Zagrebu i KBF-a. Bojić kaže da je teologiji svakako mjesto u akademskoj zajednici, ali teologiji kao znanosti. Bojić tvrdi da teologija i dalje ovisi o Crkvi u svim svojim odlukama odnosno kako se još uvijek nije izborila unutar crkve za svoju samostalnost, a da ona mora i treba propitivati dogme te bi tako i sebe opravdala. Bojić postavlja pitanje: “Koliko se uopće želi teologijom baviti na ozbiljan način?“
Postavljalo se pitanje svjetovnog i religijskog tiska, postoji li razlika…na što Ivančić tvrdi da a u Hrvatskoj postoji kult nacije, kult države i kult domovinskog rata s kojima se ne smije kritički promišljati. Na upit Nebojše Zelića da i desni portali mogu reći da i oni imaju zabranu govora, da ne smiju o muslimanima, ne smiju o homoseksualcima i da ukoliko Frljić smije raditi predstave onda i oni smiju govoriti i pisati što žele.  „To je inverzija“, kaže Ivančić, „govori mržnje se opravdavaju satirom, kao Orwelov roman istina je laž, neznanje je moć.“
Bojić kaže da se ljudi ljute što se vrijeđaju katolički simboli, ali toleriraju govor mržnje, ljutili su se što su neki novinari pisali o Leopoldu sa dozom humora, ali toleriraju kad netko iz vlasti priča ružno o manjinama. „Isus kaže ljubi bližnjeg, a to nije samo katolik i Hrvat, već svaka osoba. Mi o slobodi govora moramo govoriti u odnosu na etiku, moral, istinu. U ovom slučaju mislim da je jedna takva vrsta kritike na banalno estradiranje vjere baš dobra“.
Na pitanja o govoru mržnje, što je govor mržnje i treba li ga zakonom zabraniti, Ivančić postavlja pitanje može li šutnja proizvoditi štetu? Kaže da je u Hrvatskoj puno veća i izraženija šteta od šutnje nego bilo kojeg govora mržnje.
Na smjenu fra Drago Bojića s mjesta glavnoga urednika franjevačkog mjesečnika „Svjetlo riječi“  zbog teksta u kojem je progovorio o institucionalnoj zloupotrebi religije, o odgovornosti hercegovačkih franjevaca za politiku etničkoga čišćenja, o nacionalizmu koji u sebi nosi potencijal budućega zla, Ivančić je rekao da je to izravno kršenje slobode govora.
U završnom dijelu tribine na pitanje aktualne teme ukidanja sredstava za mnoge listove i medije, Ivančić je ustvrdio „To je direktan način ugrožavanja slobode govora. To se desilo 90-tih i tad smo morali pokrenuti novine da imamo gdje objavljivati tekstove i protiv toga se moramo boriti.“
Na brojna pitanja publike koja su se većinom ticala kako dalje, Ivančić i Bojić su se složili da je najbitnije ne šutjeti. Sloboda govora može zaživjeti samo ako se govori i ne šuti.