Topiæ – Za BiH je realan Vance – Ovenov plan

Kakva su Vaša oèekivana kada su u pitanju ustavne promjene? Je li uopæe realno oèekivati neki temeljitiji preustroj države i koji bi to bio?

Vidi se koliko nas je politika okupirala, odmah prvo pitanje o politici. Više je otrcano ponavljati da ovakav ustroj nije dobar, nije funkcionalan i nije pravedan. Srpska politika u BiH je u prvim poslijeratnim godinama bila žestok protivnik Daytonskog sporazuma, a danas srpska politika najviše zagovara oèuvanje Daytona. Oèito su shvatili da oni niti u jednoj drugoj kombinaciji ne mogu dobiti 49 posto BiH. Butmirski proces je završen, barem tako tvrde èelnici vodeæe hrvatske i srpske stranke. Dugo nisam htio javno iznijeti svoj prijedlog da ne bi ispalo da se bavim tuðim poslovima, ali s obzirom da mi se stalno postavlja to pitanje onda æu reæi da bi, prema mom mišljenju, bilo najrealnije ureðenje BiH kroz 10 županija ili provincija. Taj prijedlog veæ ima razraðen i kasnije je poznat kao Vance-Owenov plan. Te županije su izbalansirane nacionalno, geografski, prometno i ekonomski, To je, otprilike, model Švicarske. Po tri županije bi bile veæinski bošnjaèke, srpske i hrvatske, a deseta bi bila Sarajevo. Dakle, da imamo državnu, srednju i opæinsku razinu. Buduæi da je novac redovito razlog svaðe, važno je naglasiti da bi izvorne prihode trebale imati i opæine i županije i država.

Kako privoljeti Republiku Srpsku na jedan takav preustroj države? Sve stranke u RS-u odluèno odbijaju i mnogo manje korekcije ustavnog ustrojstva BiH?

Poštenim i ljudskim odnosom. To jest sad nakon toliko godina i svega što se izreklo i uèinilo, velik problem, ali treba znati da oni, a ni drugi nisu baš dragovoljno pristali ni na daytonsko rješenje. Da podsjetim, Dayton je bio veæ propao i torbe su bile spakirane, pa su ih budili i ujutro u zoru je dogovoren sporazum. Znaèajno bi bilo pridobiti relevantne srpske stranke, ali i sve druge vodeæe stranke za ovu ideju. Ne smije se smetnuti s uma da bi svaka stranka, željela imati „barem 100 posto“ vlasti, zato se osnivaju i ako to ne ostvare onda su frustrirane, a to nezadovoljstvo preko medija prenose na sve graðane. Možda æe zvuèati za politièare previše moralno i naivno, ali temeljno naèelo treba biti da nema vlastite sreæe na tuðoj nesreæi i da trebaju biti svi što je moguæe zadovoljniji ovom zemljom. Ako netko misli ovdje poražavati drugoga, onda je lošim putem krenuo.

Kada bi realno bilo oèekivati da se stvari poènu odvijati u tom pravcu izgradnje bolje i pravednije BiH? Zbog izborne kampanje, 2010. godina to sigurno nije?

Za to bi prije svega, trebalo pridobiti SAD i Europsku uniju, kao i vodeæe stranke u BiH. Švicarska je ratovala desetljeæima i to su bili vjerski, kršæanski ratovi. To nije bila prosperitetna zemlja do 20. stoljeæa, dok nisu sami Švicarci i njihove susjedne države shvatili da je najbolje da Švicarska bude onakva kakva je danas. Ovdje se moraju kombinirati nacionalna i pojedinaèna prava. BiH po naravi stvari mora biti složena država, ni previše decentralizirana kao sada, ali niti unitarna, kako bi neki drugi željeli.

Jeste li zadovoljni angažmanom SAD-a u BiH nakon promjene vlasti u Washingtonu?

Tko sam ja da budem zadovoljan ili ne sa SAD-om? Vidjelo se po posjetu dopredsjednika Josepha Bidena da se Amerika vraæa u BiH. Na sreæu ili na žalost, mi bez Amerike ne možemo riješiti naše probleme. EU se ne može složiti o BiH i to treba biti svima jasno. U BiH je potrebno da se ljudi i pojedinaèno i nacionalno osjeæaju zadovoljni. To je dug proces, pa pogledajte samo koliko je vremenski trajalo pomirenje Francuza i Nijemaca, reguliranje odnosa Italije i Vatikana je trajalo 59 godina. Prema tome, za odreðene procese je potrebno vrijeme. Nije lako, ali ako se ide iskreno i dobronamjerno, može se naæi rješenje. Sad postoji opasnost, jer neke stranke svaðaju narode i graðane, što ovakvo loše ureðenje potièe, a politièke svaðe ga još i cementiraju, pogotovo u svijesti graðana.

Gdje vidite najveæu pogrešku u djelovanju hrvatskih politièkih struktura u BiH?

Ne bih želio biti sudac, ali kao graðanin jesam i trebam biti budni promatraè, pogotovo što vodim jedno veliko kulturno društvo. Napominjem da o svim kljuènim pitanjima mislim i govorim isto od 1990. godine do danas i ne oèekujem da se svi slažu s tim. Tako smatram da veliki dio hrvatske politike u BiH do danas nije iskreno prihvatio Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju i svoju domovinu, a to je preduvjet ozbiljnog rada i angažmana. Znano je da je BiH komplicirana i da ovo nije idealno rješenje. Meðutim, neka nam netko kaže što je bolja, djelotvornija alternativa. Da nije bilo neovisne BiH 1992. godine, mi bismo danas vjerojatno bili u sastavu neke Srbije. Ne znam bi li i Srbi iz BiH bolje živjeli i bili zadovoljni takvim rješenjem. Znam da ovo nije nimalo popularno govoriti, ali zbog toga što jer nisam konformista i što osjeæam odgovornost za opæe dobro, ne samo Hrvata, onda æu reæi da hrvatska politika treba iskreno prihvatiti ovu zemlju i, posebno, promijeniti odnos prema glavnom gradu. Dovoljna je ilustracija da gotovo nijedan visoki hrvatski dužnosnik ne živi s obitelji u glavnom gradu, gdje zaraðuje kruh. Nakon dugog iskustva i mnogih saznanja uvjeren sam da, dok se ne presele u glavni grad, hrvatska politika neæe biti znaèajan èimbenik. Nemate u Europi niti jednu regionalnu stranku koja je znaèajna na državnoj razini od IDS-a do CSU-a. Naravno, treba dodati, da ne bude zabune, ne smije se, pogotovo ovakva država, pretjerano centralizirati.

Mnogi æe kazati da Sarajevo kao glavni grad nije pogodan Hrvatima za život?

E sad, kakav je glavni grad, to je drugo pitanje. Ako ne valja, idemo ga mijenjati, popravljati. Svatko lako može razumjeti da svagdje ima zavisti i otpora prema glavnom gradu, jer se mnoge važne stvari dogaðaju tu, jer svi važni ljudi dolaze u glavni grad, jer su sve ili veæina institucija smještene u glavnom gradu, jer su najveæa financijska sredstva u tom gradu. Ali ne možete imati deset glavnih gradova. Bez glavnog grada nemate mnoge važne moguænosti. Što bi kardinal znaèio da živi, recimo, u Busovaèi. Vrlo malo. Volio bih i ja da je moj Novi Travnik glavni grad, ali to nje realno. Volim ga ali što bih ja znaèio da živim u Novom Travniku? Vrlo malo. Što Obama ili njegova obitelj ne živi u rodnom Chicagu, koji je barem tri puta veæi od Washingtona? Ne može, jer je Washington glavni grad.

Kako od Sarajeva napraviti grad koji æe se u veæini države doista doživljavati kao glavni grad?

Oèito aludirate na moju kandidaturu za gradonaèelnika Sarajeva. Naravno da ne želim ulaziti u konkretan rješenja, ali glavni grad mora biti uzor i primejer za sve druge, on bi trebao biti svojevrsni distrikt. Tu prije svega mora bošnjaèka politika biti korektna, jer Bošnjaci imaju apsolutnu veæinu. Treba spomenuti da ima i kod mnogo Bošnjaka iz „provincije“ koji su nezadovoljni Sarajevom, njegovim odnosom prema drugima. Ne ulazeæi dublje u razloge zbog kojih me SDA kandidirala, smatram da je jedan od razloga bio da se pomalo skine hipoteka sa Sarajeva kao muslimanskog grada, što de facto on i jest. No, sad kad je prièa oko moje kandidature završena i bez obzira na moguæe stranaèke namjere, treba reæi da je Sarajevo pokazalo da još uvijek ima svoj duh, jer je u anketama barem 80 posto graðana podržalo mene kao moguæeg gradonaèelnika. Prema mom sudu, bez obzira na moju osobu, vrlo je važno to što im ne bi smetalo da imaju Hrvata i katolièkog sveæenika za gradonaèelnika što svjedoèi da ljudi nisu tako radikalizirani te da smatraju da je moguæ zajednièki život. Zamislite da je netko u Dubrovniku kandidirao imama za gradonaèelnika kako bi prošao i koliku bi potporu dobio.

Što bi trebali hrvatski politièari promijeniti prema Sarajevu i zašto mislite da je to važno?

Što se tièe hrvatskih politièara i njihova odnosa prema glavnom gradu, prvo bi trebali sa svojim obiteljima doæi i puno toga bi bilo drugaèije. Odvojen život nije dobar ni za dužnosnike, a još manje za njihovu djecu i supruge. Èak je i veæina gastarbajtera nakon nekoliko godina vozarenja u domovinu, dovela svoje obitelji u inozemstvo. Sasvim je razumljivo da ih odvojeni život optereæuje, jer primjerice, dijete dobije jedinicu, razboljelo se i sad nema oca ili majke. Nema ih nekoliko dana u obitelji. Naravno da jedva èekaju da odu u obitelj, što je normalno, ali onda trpi veliki i važni državni posao. Èesto ih, pogotovo preko vikenda, nema bez ikakvog velikog politiziranja i filozofiranja, politièki posao se obavlja i na koncertima, izložbama, prijemima, veèerama. Jer kad se doðe na službeni sastanak, onda je uglavnom sve veæ dogovoreno, stoga treba prije raditi sa službenicima, s medijima, drugim dužnosnicima. Nitko vam ništa neæe lako dati, pa ni sestra ili brat. Hrvatska politika u BiH propušta jako mnogo projekata, investicija, jer ih nema u glavnom gradu. Hrvatska politika bi trebala pozivati ljude da dolaze u glavni grad. Zamislite da su svi hrvatski dužnosnici od 1996. s obiteljima preselili u Sarajevo, koliko bismo imali sposobnih i mladih ljudi! Da sam konformist i da me ne brine opæe dobro ovo, ne bih iznosio, uostalom vidite tko još ovo pitanje postavlja, jer znam da ovo nije drago slušati onima na koje se odnosi i da mi neki zamjeraju, ali previše se propušta što dužnosnici ne stanuju ovdje. Koliko je samo velikih projekata propušteno, koliko važnih dobrih kontakata, humanitarne pomoæi, to bi bilo zanimljivo izbrojati i valorizirati.

Što oèekujete od novog hrvatskog predsjednika kada je u pitanju odnos prema BiH?

Oèekujem, prije svega, promjenu odnosa prema cijeloj BiH, posebno prema Bosni. I da bude jasno ne samo reèeno, nego da se iskreno i djeluje da se vidi da je cijela BiH stvarni interes Hrvatske.

Što mislite da je velik problem i što biste željeli da se promijeni u novoj godini?

Prvo da se prestane veæ jednom pesimistièki govoriti da ovdje, prije svega u Bosni Hrvati ne mogu živjeti i da nemaju buduænosti, da se masovno iseljavaju, jer nemaju hrvatskih prava, da se manipulira i s brojkama kao potpora za ove negativne stavove o našoj buduænosti. A kako ovakav intervju nema puno prostora onda æu za ilustraciju navesti sam kratko neke èinjenice koje mogu biti argument, ne nijeèuæi mnoge probleme, za pozitivnu sliku o životu Hrvata u BiH, posebno u Bosni. Naravno da su Hrvati konstitutivni narod u BiH. Ali da nabrojim neke èinjenice u prilog hrvatskim pravima u BiH: ima hrvatsko sveuèilište u Mostaru, ima barem 50 hrvatskih srednjih i osnovnih škola, ima desetine hrvatskih vrtiæa. Zatim, imaju dvoje hrvatske novine, više crkvenih i hrvatskih tjednika i mjeseènika. Ima barem deset hrvatskih radija i stotine kulturnih društva. Hrvati Viteza imaju više nepokretne imovine nego svih 100 000 Hrvata Austrije. Samo je Napredak u hrvatskoj kulturi napravio više nego svih 350 000 Hrvata Njemaèke. A što se tièe brojke, koliko znam, jedino Hrvati smanjuju svoj broj i stalno negativno govore. Da podsjetim 1991. bilo je 760 000 Hrvata, a danas veæina dežurnih pesimista govori da nema ni pola, a to znaèi 380 000, a amerièka tajna služba procjenjuje da u BiH ima 570 000 Hrvata. Ljude to deprimira i zbog toga se sele u Austriju, Njemaèku, gdje nemaju nikakvih prava kao Hrvati. Imaju graðanska, ali nikakva nacionalna prava. Treba otvoreno reæi: bolje mi je živjeti tamo gdje mi je veæa plaæa i bolji stan, a ne skrivati se iza hrvatstva. Želio bih poruèiti sada za božiæne dane, kada slavimo roðenje Boga na zemlji, da ne trebamo biti pesimisti, a nijedan pesimist nije ništa ozbiljno u životu napravio.

Je li HKD Napredak pogodila ova globalna financijska kriza?

Jest. Osim što je smanjila 25 posto sredstava, Federacija nam nije još ništa doznaèila, a evo smo na kraju godine, što je stvarno previše. A i Sarajevski županija je smanjila sufinanciranje za 10 posto. No, bez obzira na sve, zahvaljujuæi velikom i dobrom radu, mi smo u ovoj godini realizirali veæinu naših projekata i rezultati su barem na razini prošle godine.

Što æe biti glavne aktivnosti Napretka u iduæoj godini?

Napredak je samo za ovogodišnji Božiæ napravio 17. malonogometni turnir, koji je najbolji u bivšoj državi, 18. šahovski turnir, gdje je bilo više od 50 šahista iz pet-šest zemalja, organizirali smo koncert za koji su u dva dana prodane sve ulaznice, napravili smo 15. likovno anale. To æemo sve raditi, kao i puno drugoga i dogodine. Hrvati ne mogu ni u Beèu, ni u Berlinu, ni u Parizu napraviti ni deseti dio onoga što Napredak napravi samo u Sarajevu, a da ne govorimo o radu naših podružnica. Mi smo napravili mnogo više nego neke državne institucije. U nekim gradovima, poput Kreševa ili Busovaèe, sve što se radi u kulturi, radi HKD Napredak. Od velikih projekata u iduæem razdoblju izdvojio bih gradnju Multimedijalnog centra na Trebeviæu kod Sarajeva, gdje su radovi veæ poodmakli. Takoðer, u Garevcu kod Modrièe obnovili smo jednu staru školu, gdje održavamo seminare, imamo pravnu službu, savjetnike za gospodarstvo, tkaonicu, a imat æemo i banku sjemena i suvenirnicu. Nastavljamo izdavati brojne knjige, a posebno æemo obilježiti i 100. obljetnicu našeg nogometnog kluba SAŠK Nparedak koji igra u Prvoj ligi Federacije BiH.

Koliko državne i druge institucije podupiru rad „Napretka“?

Nažalost, hrvatska politika u BiH nas slabo podržava, jer jedna od kleveta jest da je Napredak „bosanko i katolièko društvo“, iz èega proizlazi da „bosanko i katolièko“ nije hrvatsko, da ne kažemo ne može biti hrvatsko. Da ovo što radi Napredak u BiH rade Hrvati u Austriji ili Njemaèkoj, to bi bilo èudo, o tome bi se ispredale prièe, i to godinama.

Osim što ste predsjednik Paneuropske unije BiH, nedavno ste u Strasbourgu izabrani i u Predsjedništvo Meðunarodne paneuropske unije. Što je PEU i što Vaš izbor znaèi?

PEU je najstarija europska organizacija osnovana 1923. sa željom i ciljem da približava europske narode i države. Poèiva na kršæanskim i religioznim korijenima i vrednotama Europe. Ukupno 34 godine predsjednik je bio Otto von Habsburg, veliki prijatelj BiH i RH. Sad ima 52 europska parlamentarca koji su èlanovi PEU-a. Mogu spomenuti da su me drugi kandidirali i da sam prošao sa valjda 95 posto glasova a nisam ni bio osobno prisutan. Neki koji su i lobirali i na samoj skupštini nisu prošli. Ovo sam prihvatio kao još jednu moguænost da BiH ide bliže EU-u. Kad veæ govorimo o ovome, onda smatram da je važno da BiH što prije uðe u NATO, barem da smo sigurni da više ovdje neæe biti rata, a takoðer bi bilo vrlo važno da uðemo i u EU, jer æemo ne samo ekonomski bolje živjeti, nego æemo mnoge meðunacionalne i politièke odnose i probleme lakše rješavati.