TRAGOVI U VREMENU: Kako valja učiti djecu da s novcem barataju

Tekst objavljen u Napretkovom Hrvatskom narodnom kalendaru 1909. godine na str. 164, 165, 166 daje savjete o tome kako naučiti dijete da postane odgovoran potrošač koji pametno upravlja novcem. Sigurno se i danas neki od ovih savjeta mogu primijeniti.

S novcem baratati reći će ne samo novac izdavati, ko što se to obično uzima, nego barem podjednako, a sigurno i još prije znači i novac primati t. j. novac sticati i ko hoće da bude vješt u onome t. j. u davanju, a da se ne vježba ujedno i u ovome t. j. u sticanju, taj bi nalikovo vojniku, koji bi znao sjahati, a ne bi znao i uzjahati. Ovo je dakle naše mišljenje: tko hoće da svoje dijete nauči, da razborito novac izdaje, taj neka mu dadne prigode, da novac i stiče. Nu ne treba se odmah prestrašiti ove riječi i u onom, što hoću da predložim, nazrijevati poticanje na lakomost, pohlepu za sticanjem ili čak misliti da želim uzgojiti sebičnu djecu ili ih oduševiti za rad po njihovo zdravlje štetan. Radije neka se ovi gore navedeni pojmovi na časak samo pomno i iz bližeg promotre, i naći će se, da je svaka bojazan suvišna, ako se čovjeku i dječak ili djevojčici preporučuje “sticanje novca” pod uvjetima, koje ću niže navesti. Ima li možda u sticanju što nepravedna? Sticati znači, upotrebljavanjem vlastitih sila nešto polučivati. Zar ne treba da dijete to uči prije prvog svoga koraka u život? Zar ne treba da ono svoju snagu ulaže u to, kako da steče što više raznovrsna imetka? Ili je nepravda u “novcu”? Novac sam o sebi kao svaka druga stvar nije ni dobar ni zao. Jedno ili druge postaje tek uporabom, kako ga čovjek upotrijebi. I doista ono, od čega se zazire, moglo bi biti jedino to, da ta težnja za sticanjem novca ne bi postala isključiva i da se ne bi izrodila u strast. Razumije se da može lahko do toga doći, ali baš zato je potreba, da čovjek tu težnju djeteta rukovodi, da njome mudro ravna i pomno nad njom bdije, držeći je u opsegu uzgojnog upliva, što se očito ne dogagja, ako se čovjek tome posveti istom kad zagje u godine, jer onda već uzgojni kućni utjecaj posve izgubi svoju moć. S toga stanovišta može ovaj uzgojni postupak odvraćati i od lakomosti i od rasipnosti. Treba se samo znati prigodimice u praksi poslužiti onom poučnom, koja se zgodno upotrebljava za djecu, kada lakoumno raspolažu svojim stvarima: “Da znaš, kako je teško to steći, čime ti tako lakoumno raspolažeš, bio bi oprezniji.” Dijete, kojem se novac daje, da ga po volji troši, ne zna, koliko se tome muke hoće, dok se to steče, pa što da se čudimo, ako ono lakoumno time gospodari? Stavite dijete u prigodu, da zasluži novac tek kakovim osobitim naporom, pa ćemo vijdeti, kako će ga razborito i trošiti, a to je ono, što mi želimo postići. Ali kako je to moguće? Pitaće tko, a mi hitimo da dokažemo, kako se ne zahtijeva ništa nemoguće. Ima u svakoj porodici radnja, koje mogu i djeca isto tako lagano obaviti kao i odrasli, stalnih poslova, koji se mogu sasvim ili barem djelomično djeci prepustiti.

Povjeri n.pr. jednom sinu brigu oko tvoje zbirke knjiga; daj drugome prilike, neka se posluži svojim razvijenijim znanjem i duševnim vještinama, podučavajući u tom svoju mlagju braću i sestre; uzmi trećega, neka ti pomogne u tvojim vlastitim poslovima, u koliko je koji za to sposoban i tjelesno za taj posao razvijen, a po mogućnosti valja i na to paziti, koliko koji ima sklonosti za dotično zanimanje. Što se na taj način kao osobitim uspjehom i poluči, to neka se takogjer i nagragjuje po stalnom sporazumu nekom vidljivom nagradom.

Novac, koji na taj način dospije djeci u ruke, teško će se lakoumno potrošiti. Jednog se samo bojim prigovora, koji bi mi tko mogao ovdje staviti, naime toga, da bi se te radnje, koje sam ja predložio, da se naplate, mogle i bez išta iziskivati više kao slobodni (dragovoljni) dokazi dječinje ljubavi, te da se ona gornjim postupkom slabi. Taj prigovor bi samo onda bio osnovan, kad bi, ko što se njime mučke predmnijeva, ljubav ondje prestajala, gdje nagrada počimlje. Nu tome nije tako. Ima i nagrada ljubavi i takovom želimo da se shvaća, ona nagrada, što je mi svojim sinovima i kćerima za slobodne radnje gore označene vrsti dajemo. Samo o tom treba nastojati, da se tako daje i prima. Ako je tako, onda je i osobitim obilježjem osigurano od štetne ili čak sramotne uporabe ono, što se djeci daje, da slobodno njime raspolažu. Bezuvjetno dakako ne! Mogućnost zloporabe će ostati sve dotle, dokle god mi tu uporabu budemo pripuštali vlastitom sudu dječinjem. Ali samo u toj slobodi može se volja ojačati za samostalnost, koja si sama sebi stavlja granice, u kojima se kreće i tom kretnjom se jača. Stoga učimo djecu iz malena da štede i razborito gospodare novcem.

Priopćio Ante Tandarić.