TRAGOVI U VREMENU: O važnosti razumnog pčelarenja

Prvim retrospektivnim tekstom u ovoj rubrici uranjamo u prvi broj Napretkovog Hrvatskog narodnog kalendara, u 1907. godinu. U zanimljivom tekstu pod naslovom „O važnosti razumnog pčelarenja“ vidimo koliko se cijeni ta gospodarska grana te zašto je „Pčelarstvo poezija gospodarstva“. Bit će zanimljivo ne samo pčelarima! Tekst „O važnosti razumnog pčelarenja“ je objavljen u Napretkovom Hrvatskom narodnom kalendaru za 1907. godinu na str. 74,75,76.

Obazremo li se po širokom božijem svijetu, opazićemo, da još malo ima naroda, koji pčelarstvuo uvažavaju onako, kako ono zaslužuje.

Mnogi ljudi i dan danas misle, da je pčelarenje igračka; da mu za uspješan napredak ne treba ništa znati, da mu treba, štono vele, samo zinuti, pak će mu pečeni pilići sami ulijetati u usta.

Kad ovaki dobrijani vide, kako u nekog pčelarstvo tobože samo po sebi napreduje, onda obično vele: “Eh, lako je njemu, on se je pod sretnom zvijezdom rodio.”

To nije tako, jer ne sudi sreća, nego pamet; pak i za pčelarenja treba i znanja i vještine, ako hoćemo da nam se trud obilato naplati.

“Ko umije, tomu dvije” lijepo veli naša poslovica, a istinita je tuj i ova: “O muci grozdovi vise.”

Ko valjano njeguje svoje pčelice, taj od njih dobiva i lijepu korist, pače veću nego li od ijedne druge struke gospodarstva.

Ima mnogo ljudi, koji samo za oto ne pčelare, jer se boje pčela. Ti se ljudi samo sramote pred svijetom. Ta mi odhranjujemo i razne druge životinje, pa za što onda ne bismo i pčele.

Ima ih opet koji tvrde, da nam pčele prave štetu na raznom voću, a osobito grožgju.

Ni to nije istina. Pčele ne mogu svojim slabim čeljustima nagristi bobu, one dolaze samo na već načete bobice, jer ih mami slatki sok.

  

Ilustracija: Pregled košnica

Ne odvraćajmo se dakle od pčelarenja, već svojski prionimo uza nj! Upućujmo narod na razumno pčelarenje, jer će mu to nositi lijepu korist.

Ako razumno pčelarimo, dobićemo od jednog pčelca i kad je najlošija godina do desetak kruna samo za med i vosak. Koliki nam pak dobitak daju rojevi, gdje se mogu unovčiti!

Dabome da to nije u svakom kraju jednako, s toga je zgodna ona narodna: “Kakva paša, takva kaša.”

Osim meda, voska i rojeva koriste nam pčele i tim, što nam oplogjuju i ukrštavaju biljke.

Čine to i drugi zareznici kao: ose, leptiri, stršeni, bumbari i.t.d., no kad većina raznih biljaka cvjeta, baš onda ima najviše pčela.

One prelaze se cvijetka na cvijetak, kupe prašak, pa ga tako prenašajući oplogjuju i ukrštavaju bilje. Ko to ne vjeruje, neka pokuša ovo: Prije nego što voćka počne cvasti, odabere se mala grančica sa cvjetnim pupoljcima, pa se obavije posve rijetkim platnom. To se platno ponajprije sašije u oblik vrećice (džaka). Grančica se obavije sa sviju strana tako, da ne mogu ni pčele ni drugi zareznici do cvjetova. Rezultat će te rabote biti, da na toj grančici neće biti ploda. To su već mnogi ljudi kušali, pa su se o tom potpuno uvjerili.

Evo još jednog primjera, da pčele oplogjuju voće.

Kod Australije ima otoka koje su naselili Evropljani. Kad su se naselili, stali su saditi razne voćke. Voćke su im izvrsno uspijevale, ali voća ni za lijek; biva, nijesu donašale ploda. Već su začeli voćke sjeći, kad se u to doseli jedan pčelar.

Odmah poslije toga stadoše voćke ragjati. Očevidan je to dokaz, da su pčele toj raboti kumovale. Tamo nije bilo nikakovih zareznika, koji bi voćke oplodili; a budući da je zrak uvijek vlažan, nijesu se cvijeci ni vjetrom oploditi mogli. Eto, šta su pčele tamo uradile! Što pak rade tamo, to isto rade i kod nas. One osobito koriste onim gospodarima, koji siju olaj (repicu). Na ovaj veoma napada kukac repičnjak. Pčele, kad dolijeću na olajeve cvijetke, prignu ih zemlji; a repičnjak ispane iz čaške na zemlju, te se više tako lako ne popne na cvijetak.

Ilustracija: Pčele na ispaši

Gdje je u blizini olajišta pčelinjak, ondje ono obilatije rodi. Zato se i veli: “Pčela je poljski čuvar.”

U našoj domovini, u kojoj su neki krajevi kao stvoreni za pčelarstvo, moglo bi biti kud i kamo više pčelaca, pa koliko bi narod imao koristi ?

Dužnost je dakle svakog rodoljuba, da se o tom pobrine, da nam se narod objeručke prihvati razumnog pčelarenja.

Često se u narodu čuje: “Taj i taj je srećan u pčelama, on nešto zna učarati, pa mu pčelarenje ide od ruke.”

Ta iz same te rečenice proviruje, da svaki pčelar mora nešto znati, ako želi da od pčelarstva koristi ima. Nema tu čaranja već: “Pamet preda se, pa uči!”

Mnogi opet vele: “Prije su pčele bolje napredovale nego sada. Sada nema od njih koristi.”

I ja velim da su, ama su se stari pčelari više za njih brinuli, više oko njih radili od sadašnjih.

Puno je toga prije drugojačije bilo nego danas, puno se je toga kod nas za kratko vrijeme promijenilo i još se uvijek neprestano mijenja, pak je tako i sa pčelarstvom. Ne pali više ona: “Pleti kotac, ko i otac.” Kako se skrbiš da zemlju oulje obradiš, da marvu što bolju imaš da i sam što bolje uživaš; tako se pobrini i za pčelice!

Uči, slušaj, što drugi pametni i razumni ljudi rade sa pčelama; radi i ti tako, pa ćeš imati dosta meda!

Pčelarstvo je dakle svakako jedna od najunosnijih struka narodne privrede, a osim toga ništa nam ne pruža tako plemenitog užitka, kao promatranje marljivih pčelica. Najveći užitak možemo naći samo u pčelinjaku.

Pčelac je škola u koju treba da idu mnogi ljudi. On je slika i prilika reda, marljivosti, druževnosti, čistoće, poslušnosti itd.

Pravo veli poslovica: “Lijenčino, pogji k mravcu u školu i uči se od njega mudrosti. Ljeti nosi hranu i spravlja je, da ima oda šta zimi živjeti.”

Kud i kamo više to radi marna pčelica. K njoj treba da ide u školu svaki čovjek, te da se od nje uči.

Veoma je zanimljivo motriti pčele u njihovom svakidašnjem radu. Sve su zaposlene, svaka radi svoj posao bez prigovora. One se ne brinu ni za što na svijetu, već samo za sebe. U svakom ulištu vlada uzoran red, jer: “Bez reda nema napretka.”

One rade bez prestanka od rana jutra do kasne noći. Rad je i posao najbolje uzgojno sredstvo, dok: “Lijenost je početak svih grijeha i opačina.”

Pravo reče baron Berlepš, da su pčelari trijezni, dobri i valjani ljudi. Pčelarstvo je nešto tako plemenito, da se toga podle duše i ne prihvaćaju. On nadalje veli, da su se mnogi ljudi, koji su bili odani piću, od njega odvratili onda, kad su začeli pčelariti.

Od sviju grana gospodarske privrede jedino je pčelarstvo, koje ne troši zemlje, već koje umnožava plod ratarev. Pa i najsiromašniji se čovjek može njim baviti, samo ako ima kakav miran zakutak.

Potpuno je pravo imao jedan od najglasovitijih pčelara svojega doba baron Ehrenfels, kad je rekao: “Pčelarstvo je poezija gospodarstva.”

Na rad dakle, jer: “Rad je zlatan grad” i: “Ko radi, taj ima.”