Tuga je da ovu zemlju, tako lijepu i bogatu, mnogi njezini graðani ne vole

Razgovarao: Josip Vajdner, urednik Katolièkog tjednika

Jedan od onih koji veæ dugi niz godina ponavlja kako je moguæe živjeti, i s drugaèijima suživjeti u ovoj zemlji, jest mons. prof. dr. Franjo Topiæ, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak i profesor na sarajevskom Katolièkom bogoslovnim fakultetu.
Premda njegovo ime i rad na mnogim stranama bivaju doèekani s negodovanjem, on èesto istièe da su njegovi stavovi i usmjerenje HKD Napredak istovjetni sa smjernicama Svete Stolice i stavovima Sjedinjenih Amerièkih Država u pogledu Bosne i Hercegovine. Zbog toga smo ga zamolili da u ozraèju hodoèašæa na Bobovac i molitve za domovinu podjeli s nama razmišljanje o situaciji u BiH s osobitom naglaskom na pojmove „hrvatstvo“ i „bosanstvo“.

Poštovani profesore, na poèetku ovoga razgovora, što za Vas znaèi domoljublje?
Podsjeæam da pojam domoljublje dolazi od rijeèi dom, kuæa. Èovjek se raða i živi u domu -kuæi, a širi dom – kuæa jest domovina. Ima li išta normalnije nego da se voli svoj dom, a onda i domovina? Domoljublje znaèi voljeti svoju zemlju takvu kakva jest, a onda nastojati da bude bolja, bogatija; da bude bolji standard, bolja infrastruktura i povrh svega da se razvijaju tolerancija i što bolji odnosi meðu ljudima u istom narodu, a i izmeðu naroda.

Živimo u multietnièkoj državi. Kako komentirate to da se samo Hrvati katolici svake godine mole za domovinu i odlaze na hodoèašæe na kraljevski grad Bobovac?
Katolici mole za domovinu prvotno zahvaljujuæi Crkvi, prije svega kardinalu Puljiæu i franjevcima. Hrvatska vojna i policijska komponenata to takoðer aktivno podržavaju još od ministra Aniæa. Meðutim, to ne obilježavaju svi Hrvati, pogotovo ne sve politièke stranke. BiH je i po tome komplicirana. Neki Bošnjaci ne prihvaæaju srednjovjekovnu Bosnu jer je bila kršæanska; neke stranke ne prihvaæaju Bosnu jer bi željele da je nema. Veæina srpskih stranaka razvija sustavno mržnju prema BiH, a i neke hrvatske ne znaju što bi s Bosnom. Tuga je da ovu zemlju, tako lijepu i bogatu, mnogi njezini graðani ne vole.

Može li postojati nada da æe jednoga dana ovo mjesto postati „oltar domovine“?
Može, ako se naðu mudre voðe u tri naroda koje smatraju da je povijest takva kakva jest, da je ne možemo danas mijenjati i da bismo trebali, a i mogli živjeti u punoj slobodi, poštivanju razlièitosti, ali u harmoniziranju, a ne u prenaglašavanju razlièitosti.

Jesu li Hrvati prihvatili Bosnu kao svoju zemlju?
To vi znate kao i ja. Bosni i Hercegovini se dogodila strašna stvar: ljudi ne vole svoju domovinu, a to znaèi ne vole svoj dom, a slijedom toga ne vole ni sebe ni svoju obitelj. Ljudima je od nekih politièara nametnuto te nesvjesno ne razlikuju politièki sustav od zemlje. Zbog toga neki uopæe ne gledaju nijednu bh. televiziju; niti jedan Hrvat ne pjeva pjesmu o Bosni… A mi imamo žive ljude koji su promijenili pet politièkih sustava, pet država. S pravom su mnogi Hrvati nezadovoljni politièkim ustrojem i to treba mijenjati. No, neki nesvjesno, kroz stalna ponavljanja koja se mogu èuti od nekih protivnika ove zemlje, sve gledaju kroz politièka prava, ali to je vrlo suženo gledanje na stvarnost. Osim politièkih prava postoje i vjerska, gospodarska, obrazovna, kulturna itd. Druga su prava relativno dobra. Vjerska prava su zagarantirana i vjerske zajednice ih ostvaruju. Što se tièe gospodarstva, tu nikad i nigdje nitko nije zadovoljan: od Italije do Njemaèke, jer bi ljudi uvijek željeli imati više i živjeti bolje. Samo je pitanje koliko je to realno i moguæe. Upotrijebit æu primjer Viteza gdje oko 13.000 Hrvata imaju više nepokretne imovine nego svih 100.000 Hrvata Austrije. Na kulturnom podruèju Hrvati su vrlo aktivni. Prema nepotpunim podacima u Bosni i Hercegovini postoji 186 hrvatskih kulturnih društava, 42 Napretkove podružnice, ima 19 hrvatskih radija, tri televizije, dva dnevna lista, èetiri vjerska lista itd.

Na koji naèin HKD Napredak živi „bosanstvo“ u svom hrvatskom nacionalnom identitetu i kako „hrvatstvo“ ostvaruje u bosanskom miljeu?
Mnogi ljudi su skloni pojednostavljenim rješenjima. Nema života na polovima. Napredak je sav hrvatski, sav bosanki, sav hercegovaèki i sav ljudski. Mi mislimo da je to moguæe pomiriti, a neki misle da je to nepomirljivo. Razlike su prirodna i božanska kategorija i svako neprihvaæanje te èinjenice je neljudsko i bezbožnièko. Neka mi bude dopušteno, ne radi hvale nego radi dežurnih pesimista, kazati da je Napredak sam napravio u hrvatskoj kulturi više nego svi Hrvati zapadne Europe. Svjež primjer: Prošlu nedjelju su završene Uskopaljske jeseni koje su trajale osam dana, a osim brojne publike bio je 800 izvoðaèa.

Èesto istièete da Hrvati ne trebaju odlaziti odavde, no oni polako „cure“. Što bi, prema Vašem mišljenju, bilo potrebno za opstanak?
Da ostanemo na crti Vašeg prvog pitanja: prvo treba više domoljublja, ako se nešto voli ništa nije problem. Naravno, mislim od poèetka da se ovdje može solidno živjeti i ekonomski, a i nacionalno. Treba se osloboditi misli da ima raja na zemlji i lakog života. Pogledajte strašne dugove u kolijevci zapadne kulture – Grèkoj, pa Portugalu, pa èak Španjolskoj i Italiji, a da ne govorimo o Africi, koju sve ljudi muku muèe u svojoj svakodnevici.

Nerijetko ste javno prozivali hrvatske politièare u BiH kako ne rade na opstanku Hrvata u Bosni. Gdje je kljuè za rješenje problema? U osnivanju neke nove stranke ili kadrovskim promjenama u vrhu najjaèe hrvatske stranke.
Kad bih bio konformista ne bih na ovo pitanje odgovarao. Hajde, recite mi kad je neki hrvatski visoki dužnosnik ovdje, a i u Hrvatskoj rekao nešto lijepo o Bosni? Koliko ja imam uvida, govori se stalno da ne valja, da Hrvati iseljavaju, da nemaju „hrvatskih prava“, da nema ekonomske buduænosti, te nemaju hrvatski TV kanal itd. Ispada da ovdje nema ništa hrvatskog, da nas ovdje „drugi“ svakodnevno tuku… Kako neki govore, ispada da je bilo više hrvatskih i katolièkih prava u Jugoslaviji, a mi imamo punu vjersku slobodu i široko polje hrvatskih prava. A neka se politièari izbore za svoja prava. Najgora posljedica „stalnog politièkog pesimizma“ jest da se ljudi sele u inozemstvo gdje nemaju nikakva politièka prava. Veæina ljudi zaboravlja da u Austriji ili u Australiji imaju graðanska, ali nemaju politièka prava. A u Austriji, osim hrvatskih katolièkih misija, nema gotovo ništa hrvatskog: nijedne hrvatske škole, nijednog hrvatskog radija, nijednih hrvatskih novina itd. Profesionalni pesimisti æe dodati: „Pa nije isto Austrija i BiH.“ Hvala na suvišnoj informaciji.

Je li radila i radili li još uvijek i Katolièka crkva grešku u koracima kada obnavlja crkve (i s višemilijunskim financijskim sredstvima) a nema ljudi koji bi ih ispunili na nedjeljnim misama?
Naravno da je dobro da se popravljaju crkve i kuæe. Hvala Bogu da su se gotovo sve crkve, pa i u RS-u, obnovile. No, smatram da su ljudi najvažniji, pa onda sve ostalo. Ne trebaju nam crkve kao spomenici, ne treba nam ni katedrala ako æe biti prazna. Sve nam treba, ali u funkciji ljudi. Bog je došao na ovaj svijet radi ljudi. Stoga bih rekao da je potrebno ovo èiniti, a ono ne zanemarivati i obratno.

Ako pogledamo komentare u medijima kada se spomene Vaše ime možemo uoèiti dvije krajnosti: jedni Vas izrazito hvale, a drugi nazivaju pogrdnim rijeèima. Ove negativne reakcije dolaze najviše iz južnih krajeva BiH. Gdje je korijen „problema“?
Jedna od ružnih pojava jest podjela na bosanske i hercegovaèke Hrvate. Koliko znam, takvih dubokih podjela nema meðu druga dva naroda. Trebalo bi se suoèiti s time mirno i argumentirano. Koliko osobno imam uvid u prilike, neki na jugu smatraju da su im bosanski Hrvati smetnja za ostvarenje „treæeg entiteta“. A znate što znaèi smetnja – budimo jasni – ono što treba ukloniti. Tako se otprilike ljudi odnose i prema meni i Napretku. Znam da sam ja za mnoge „crvena krpa“ za Bosnu, a ja sam imao najbolje prijatelje Hercegovce i imam i danas mnoge. I to je glupa, neproduktivna i pogrešna podjela. Bosna je ostala od mnogih Hrvata nevoljena zemlja, što je tužno. Ja sam bio i uvjeren sam da mi i kao Hrvati i pogotovo kao katolici možemo dobro živjet u Bosni. A „moja je politika“ da nas bude što više i da što bolje živimo. A što se tièe Napretka, o njemu najbolje govore djela. Podsjeæam da smo mi posljednja, prema istoku, dobro organizirana Crkva sve do Filipina. Svaki je katolik dužan uèiniti sve što može da ova Crkva što bolje živi.

Katolièka crkva je – kako joj i naziv kaže – sveopæa te nije bitno što jedan sveæenik djeluje izvan svoje matiène biskupije ili što netko iz neke druge biskupije bude imenovan biskupom u nekom drugom podruèju. U posljednje vrijeme Hercegovina je Crkvi podarila više sveæenika koji su postali biskupi. S Bosnom, pak, to nije sluèaj. Što u tome možemo išèitati.
Vi oèito nešto išèitavate, ali o tome pitajte gospodina Nuncija i gospodu biskupe.

Na kraju, jedno osobno pitanje: kada bi igrale nogometne reprezentacije BiH i Hrvatske, za koga biste navijali?
Zloèesta je nametnuta dilema: ili BiH ili Hrvatska? Katolièki princip je i-i. To znaèi i BiH i RH. Valjda je jasno da sam kao solidan katolik za i-i, za obje. Nema, kako rekoh, života na polovima. Ali dodat æu još nešto: rijetko je da netko ne navija za svoju zemlju. Ovo je naša zemlja i nemamo druge, a ako ne valja hajmo nešto èiniti da bude bolja, ljepša… Zbog toga moram kazati da je i to jedna od gluposti koju su nam neki nametnuli – da moramo birati jedno ili drugo. Ja ne razmišljam u kategorijama ili Bosna i Hercegovina ili Hrvatska, nego i jedna i druga.