BLOG: Zašto biste već ovaj vikend trebali posjetiti Hajdučka vrata

Prošle smo subote odlučili posjetiti Hajdučka vrata. Planinarsko društvo HPD Prenj 1933 organiziralo je izlet za građanstvo i prvotno smo se prijavili da idemo s njima. Međutim, nas se četvero odlučilo popeti na svoju ruku, sami, svima nam po prvi put na ovoj ruti. Prijateljica, koja je članica planinarskog društva i koja je ovo već iskusila, uvjerila nas je da je staza uredno označena te da će planina biti aktivna tako da se ne možemo izgubiti, stoga i nismo previše razmišljali o rizicima.

Fenomen nazvan Hajdučka vrata

Na 2.000 metara nadmorske visine, na jednoj od najvećih planina u Bosni i Hercegovini, nalazi se prirodni fenomen koji je stoljećima nastajao djelovanjem različitih geomorfoloških i klimatskih čimbenika. Još 1985. godine Hajdučka vrata proglašena su geomorfološkim spomenikom prirode u BiH. Vjetrovi su pažljivo oblikovali kameni luk promjera oko 5 metara, koji, kada stignete do njega, izgleda kao da čini okvir za prekrasnu sliku koja se pruža pred vama. Čini se da je Bog baš od ovog kraja odlučio napraviti remek djelo. Sve izgleda neopisivo lijepo i veličanstveno, a masivnost planina na koje gledate podsjeti na to koliko smo zapravo maleni.

Hajdučka vrata

Prema narodnoj predaji, u davnini su odmetnuti momci dolazili do Hajdučkih vrata te se proglašavali hajducima, buneći se tako protiv vladavine Osmanskog carstva. Kada bi prošli kroz ovaj kameni prsten, legenda kaže da bi postali otporni na metke. Prema jednom od najvećih hajduka, Mijatu Tomiću, Hajdučka vrata su poznata još i kao „Mijatov prolaz“.

Naša avantura

Iz Mostara smo se preko Jablanice uputili prema Blidinju te smo otprilike 1 km nakon Sovićkih vrata skrenuli lijevo kraj oznake „Muharnica“ na makadam prema Vitlenici. Ne znajući kamo točno idemo, nadali smo se da će nas taj makadam odvesti do polazne točke. Tako je i bilo. Automobil smo parkirali u blizini klupa na proširenju i ubrzo je počela naša avantura.

Početak staze kreće u gustoj borovoj šumi, gdje vas iznenadi hladnoća zraka, ali i neka toplina šume koja zvuči kao da vam želi sretan put do vrha. Nakon kraće šetnje kroz šumu, naišli smo na malo područje s travom i niskim raslinjem koje nas je očaralo bijelim pokrovom smrznute rose (sláne). Tu smo već shvatili da nismo pogriješili što smo krenuli sami, jer smo ovako mogli bolje upiti svu ljepotu krajolika.

Nastavljajući probijanje između stabala, dočekali su nas prvi lagani usponi, na taj smo se način brzo zagrijali te, izlazeći iz šume, stigli do prvog vidikovca kod Zaglavlja. Kakav je to bio doživljaj! Zapravo, ništa u usporedbi s onim što nas čeka, ali svakako vrijedno divljenja. Tu smo možda trebali napraviti malu pauzu da prikupimo energiju jer su uslijedili ozbiljniji usponi.

Nije to bilo ništa strašno. Planinarski štapovi bi nam uvelike pomogli da lakše pređemo ovaj zahtjevniji dio puta, ali uspjeli smo i bez njih i bez velikih poteškoća. Preporuka je svakako da ih ponesete ako ih imate na raspolaganju. Najbolja stvar je što, nakon što svladate teži uspon, imate priliku baciti pogleda na put koji ste prešli i nevjerojatnu ljepotu prirode koja se pruža pred vama. Nakon tog jednog dijela staze, za koji trebate imati određenu dozu kondicije kako bi ga svladali bez poteškoća, isprepliće se blaže uspinjanje i spuštanje koji put čine tehnički laganim. Neki dijelovi staze su na rubu strmine, tako da potrebna dodatna opreznost, ali staza je dobro utabana, označena i sigurna.

Predijeli s kamenitim tlom i niskim raslinjem u meni su probudili neku neobičnu sreću. Osjećala sam se kao dijete prolazeći kroz grmove planinskih borova koji su rasuti uz usku stazu. Nisam ni pomislila da bih mogla biti umorna, da mi je već dosadilo hodati i koliko još imamo do cilja. Tako smo brzo i došli do raskrižja na kojem staza desno vodi do planinarskog doma Vilinac, a staza lijevo do Hajdučkih vrata. Jezero Crvenjak na koje smo naišli nedugo nakon skretanja dalo je naslutiti da smo nadomak cilju, ali nismo mogli slutiti koliko smo zapravo blizu, niti kako ćemo zatečeni ostati pogledom pred nama. Priroda zaista ima nevjerojatnu moć čovjeka ostaviti bez riječi.

Nakon dužeg odmora prijateljica iz planinarskog društva predložila nam je da, kad smo već tu, odemo s njima i do vrha Trinača koji je na 2.038 m.n.v. Budući da to nismo planirali, mislili smo ipak krenuti natrag. Na sreću, poslušali smo je te odlučili osvojiti i taj vrh. Na sreću, da! Jer s tog mjesta se pruža još nevjerojatniji pogled na kanjon Neretve i okolne planine. Bila bi velika šteta da smo propustili tih dodatnih 5 minuta uspona.

Važnost osviještenosti

Priroda je nepogrešiva i može bez problema opstati i bez čovjeka. Na koju god se stranu okrenete, vidite kako je skladna i kako se njene komponente isprepleću i nadopunjuju. Međutim, ima onih koji ju ne poštuju. Na ovoj smo ruti naišli na stvari koje ne pripadaju prirodi i koje je čovjek nemarno odbacio. U prirodi ne bismo trebali ostavljati ništa, posebno ne ono što je proizveo čovjek. Trebamo se stopiti s njom i disati kao ona. Trebali bismo se držati dobro utabanih staza te se truditi čak i svoje korake mimo ovih staza svesti na minimum, a svoje smeće nositi sa sobom. Kada nam planina već dopušta da je osvajamo, poštujmo je i čuvajmo njene vrijednosti.

Nadam se da ćete se i vi odvažiti te se upustiti u ovu avanturu. Bolje prije nego kasnije, jer, s obzirom na ponašanje pojedinaca koji ne shvaćaju krhkost bisera poput Hajdučkih vrata, pitanje je do kada ćemo još imati priliku uživati u ovom prirodnom fenomenu. Priuštite si nezaboravnu šetnju pejzažima koje vrijedi uokviriti, odagnajte svoje brige te si dopustite jedan dan bez društvenih mreža u obilju svježeg zraka koji će vam napuniti pluća. I zapamtite – s vrha planine sve je moguće.

Ivana Čović, polaznica petog ciklusa tečaja copywritinga
u organizaciji HKD Napredak GP Mostar