Završena Meðunarodna konferencija katolièkih kulturnih društava

Sarajevo, 10.7.2005.

Svetom misom u katedrali u Sarajevu, koju je predvodio uzoriti kardinal Paul Poupard uz  kardinala Vinka Puljiæa, završena je  Meðunarodna konferencija katolièkih kulturnih društava  zemalja Jugoistoène Europe i Mediterana, koja je poèela u èetvrtak, 7. srpnja.

U nadahnutoj propovjedi kardinal Poupard je pozvao vjernike da u ovo suvremeno vrijeme  slijede Krista koji na svojim leðima nosi  laðu, Crkvu. „Kao što kiša ili snijeg, koji silaze s neba i  vlaže zemlju èineæi je plodnom, tako i Gospodin šalje Rijeè, vrelo života“, rekao  je  Kardinal.

Kardinal Puljiæ je zahvalio na koncu Mise kardinalu Poupardu za dolazak, kao i Napretku za  suorganizaciju konferencije. Buduæi da je  sutra Sveti Benedikt Puljiæ je preko Pouparda uputio  èestitke i Svetom ocu Benediktu XVI povodom imendana.

Franjo Topiæ se takoðer obratio na koncu mise zahvalivši svim sudionicima koji su došli iz 13  zemalja. Izrazio je uvjerenje kako æe se na  temu kultura i globalizacije i nadalje razgovarati na  sliènim konferencijama.

Valja dodati kako su èlanovi Konferencije juèer u popodnevnim satima posjetili i Napretkovu  palaèu gdje ih je prof. Topiæ upoznao sa  radom i rezultatima. Gosti su bili ugodno iznenaðeni  vidjevši što se sve radi te su potvrdili kako Napredak može biti uzor svima kako  se može  kvalitetno raditi. Takoðer su istaknuli kvalitetu Koncerta Napretkovih stipendista, koji se  održao u petak, i kvalitetu samih  glazbenika, te su izrazili uvjerenje kako je pred njima uspješna  karijera.

Sudionici Konferencije su juèer na kraju rada donijeli i deset zakljuèaka koje vam navodim u daljnjem dijelu:

S obnovljenom sviješæu još smo jednom ustanovili važnost promjena do kojih danas dolazi u svijetu u perspektivi globalizacije.  S  tom pojavom dolazi i do promjena na kulturnom podruèju koje obuhvaæaju cijeli ljudski rod, konkretno sve razlièite subjekte  koji su time zahvaæeni.

Meðu hridinama koji se suprotstavljaju u ovome sukobu tradicija (na kulturnom i vjerskom podruèju) i homogene jedinstvenosti,  s opasnošæu da èovjek izgubi vlastiti identitet, danas se pruža moguænost susreta i izmjene iskustava izmeðu naroda i kultura  kojima se razlièiti identiteti obogaæuju ukoliko su otvorene za prihvat i uzajamno priznanje.

Promatranje tog prijelaza u perspektivi kršæanske vjere poziva nas da spoznamo u tome znak vremena prepoznavajuæu etapu  Božjeg hodoèašæa prema narodima kako bi ih uveo u sve dublje zajedništvo sa sobom i meðu njima.

Kristova Crkva u tom kontekstu prepoznaje se sa zahvalnošæu i odgovornošæu, kao nositeljica Evanðeoskog kvasca koji je u  stanju osvijetliti i pozitivno usmjeriti taj težak, ali i ujedno obeæavajuæi prijelaz. Iskusna na humanitarnom podruèju Crkva  danas  predlaže, kao struènjak tog novog dijaloga na kulturnom podruèju, svim ljudima da se aktivno ukljuèe u taj dijalog.

Prema Drugom Vatikanskom saboru, Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, a to je prihvatio i Benedikt XVI, dijalog nije jednostavna taktièka  strategija, veæ i svjedoèanstvo Božje ljubavi u Kristu za èovjeka i vježbanje èovjeèanstva u slušanju postavljanju pitanja  priopæavanju i izmjeni u kojoj osoba postaje potpunija u susretu s drugima. Dijalog na kulturnom podruèju nadahnjen vjerom  kao izrazom „intelektualne karitasa“  dimenzija je koja kvalificira poslanje Crkve u našem vremenu.

Evanðeoski kvasac koji dolazi do izražaja na podruèju kulturnog dijaloga ustvari je specifièno tumaèenje ljudskosti. Èovjek je  stvoren na sliku i priliku Boga, Ljubavi i Zajedništva koje nam je u potpunosti objavljeno u Kristu (usp. GS 22), izražava i traži  lice žive i radosne kršæanske zajednice koja prihvaæa i dijeli sve što ima kao svjedok nade u vjeri Uskrslog Krista.

Vježbanje dijaloga na kulturnom podruèju treba utjeloviti u odnose društveno -kulturalnih pokrajinskih konteksta. Što se tièe  zemalja Jugoistoène Europe i Sredozemlja razmišljali smo i usuglasili se o našim razmišljanjima posebno na tri podruèja: 

a)       zapadne zemlje zahvaæene su nevjerovanjem i vjerskom ravnodušnošæu;

b)       zemlje pod utjecajem bivšeg Sovjetskog saveza nose još uvijek tragove vjerski progonstava i ateistièke propagande;

c)       dok u zemljama sjeverne Afrike prevladava islam.

Iako na razlièite naèine, hod dijaloga u svim tim sluèajevima privilegirani je put u sudjelovanju izvana i iznutra prema modelu  Kristove kenoze, u strpljivom prevladavanju predrasuda i zatvaranja, kao i u diskretnom otvaranju srca i duše, sa susret s  Radosnom viješæu za dolazak Kraljevstva Božjega u Kristu kao mira, pravde i bratstva.

Provoðenje tog novog kulturnog dijaloga pretpostavlja razmišljanje o stvarnom antropološkom i društvenom znaèenju tranzicije  u tijeku, u jednoj produbljenoj hermeneutici povijesnog znaèenja pojave nevjerovanja i vjerske ravnodušnosti u zapadnim  zemljama zajedno sa sveopæim znaèenjem nove epohe lanetarne civilizacije do koje danas dolazi.

Kulturna katolièka središta predstavljaju se na tom obzorju kao pograniène radionice tog novog dijaloga na kulturnom podruèju  i kao mjesta pedagoški prijedloga upuæena kršæanskoj zajednici, kako bi i ona u svojoj cjelini postala  „dom i škola dijaloga“.

Povezivanjem kulturnih katolièkih središta, društava, u pojedinim kontekstima i u sveopæoj perspektivi danas se pruža Crkvi  kao mjesto hitne pomoæi i kreativne izradbe nove kulturalne paradigme koja proizlazi iz Evanðelja i pozitivno odgovara na  postojeæe izazove tradicije i otvara novi posjed Isusa Krista u srce iskustava koja proživljavaju muškarci i žene našeg vremena,  gdje je Bog, u Isusu Kristu, utjelovljena Rijeè života veæ skriveno nazoèan.