Zelena oaza u Garevcu: Nada u povratak u Bosansku Posavinu

…JER, JA ÆU SE VRATITI…

„Želimo povezati ljudi koji æe se baviti poljoprivredom i pokazati da se od plodne zemlje u Bosanskoj posavini može lijepo živjeti“

Piše: DANKA SAVIÆ

Prvi pisani tragovi o  selu Garevac, nadomak Modrièe i nedaleko od granice sa Hrvatskom, stari su preko dvjesto pedeset godina. Još je starije predanje koje se prenosilo sa koljena na koljeno, kaže da je ovo podruèje nekada bilo prekriveno šumama. Ali, u požaru je od svega ostalo samo zgarište, na kojem su ipak poèele nicati kuæe. Smješteno na posavskoj ravnici, uz desnu stranu rijeke Bosne, sada uz magistralni put i željeznièku prugu Šamac-Sarajevo, selo je zbog paljevina dobilo naziv Garevo, i pod ovim se nazivom  spominje u pisanim spisima još davne 1762. godine. Prvi su ga poèeli naseljavati Hercegovci jer na  vrlo plodnoj zemlji nicalo je što god bi se posijalo, a bilo je dosta drva za ogrjev i za izradu brvnara. Tako su i nastajale konture sela Garevac. Ova plodna zemlja, na kojem su od nedavno zasaðena tri ogledna voænjaka sa 7.000 sadnica, budi velika oèekivanja mještana, povratnika koji su selo morali napustiti poèetkom rata u BiH.

KUÆA OTVORENA ZA SVE

Samo u opæini Modrièa preko dvije treæine površine èini poljoprivredno obradivo zemljište, koje je gotovo sto posto u privatnom vlasništvu.
„Niko me ne može uvjeriti da ovaj kraj, ali i èitava Bosanska posavina nije mjesto gdje se može lijepo živjeti“, kaže nam prošlog vikenda Slavica Šeriæ u Garevcu. Ona je, kako kaže sa sebe,  povratnica u selo kao voditeljica projekta na kojem veæ duže vremena radi – Projekat Otvorene kuæe koji je Hrvatsko kulturno društvo Napredak pokrenulo 2006. godine, uz sufinansiranje  EU, sa namjerom da stanovništvo s podruèja opæine Modrièa, ali i onih koje su joj blizu, može na jednom mjestu naæi sve informacije vezane za povratak, prava koja mogu ostvariti, dobiti struène savjete o moguænostima ekonomskog razvoja, poljoprivrede, ali i razne edukativne, duhovne i kulturne sadržaje. Otvorena kuæa je uz pomoæ njemaèke zaklade Renovabis obnovila i adaptirala bivšu osnovnu školu u Garevcu, koja je postala prostor za njihov rad.  Za opremanje prostorija  dio novèanih sredstava osiguralo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Kao projekat socijalnog i humanog dijaloga, imao je tri oblasti djelovanja – socijalni, oèuvanje kutlurne baštine i edukacijiski. Kuæa odnedavno ima i svoju domaæicu, mještanku Miru Juroš.
Od kraja prošle godine, postoji i edukacijsko-istraživaèki centar „Zelena oaza“, kao nastavak dosadašnjih projekata,  planiran  za sljedeæih pet godina. Zasaðena su tri ogledna voænjaka s više od 7.000 sadnica, a nedaleko od kuæe bit æe napravljen i vrt ljekovitog bilja. „Osim proizvodnje,  cilj nam je edukacija“,  kaže Goran Štrbac iz Napretka u Zagrebu, koji je takoðer angažiran na povratku. „Plan nam je povezati ljude koji se žele baviti poljoprivredom. Sama Otvorena kuæa nema kapacitete da puno radi, ali želimo pokazati da se od toga može živjeti.“
Napredak je ovdje našao i svoje poslovne partnere.  Voæar Taib Bajramoviæ iz Gradaèca, koji u posjedu ima uz ostalo 14.000 sadnica, ukljuèen je u ovaj veliki Napretkov projekt kako bi im pomogao svojim iskustvom. „Imamo dogovor da se sve što se ovdje proizvede preko njegove firme i otkupi, tako da nam je otkup osiguran“, nastavlja Goran.
Slavica, koja je voditeljica i koordinatorica èitavog projekta, kaže da je od prvog dana postojanja Otvorene kuæe bilo jasno  da æe biti teško i da æe trebati dosta vremena za ono što žele uraditi. „Ovo nije projekat koji poèinje i završava nego nešto što smo zasijali da raste i da se razvija“,  dodaje ona. Otpoèet  prije šest godina, iz njega je 2010.  nastala i zaklada „Otvorena kuæa“ Centra za mir i kulturu dijaloga.  Smješten je u obnovljenoj Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ u Garevcu staroj preko sto godina. Slavica kaže da se  u svim pomenutim projektima promoviraju razlièitosti koje postoje u BiH „jer smatramo da je to naša posebna vrijednost.“
„Naš je fokus interesa šire podruèje Bosanske posavine, jer je to jedna kulturna, geografska, ekonomska cjelina, ali i opæine iz oba entiteta, Modrièa, Odžak, Bosanski brod, Derventa, djelimièno Gradaèac“, kaže ona.

VOÆARSTVO JE NAŠA BUDUÆNOST
 
Garevac je prije rata brojao skoro tri hiljade  ljudi i bilo je oko 800 kuæa. Do sada se vratilo sto osamdeset mještana, a mnogi i dalje žive u Hrvatskoj . Petar Gaguliæ, predsjednik Opæinskog vijeæa u Modrièi kojoj pripada Garevac i jedini Hrvat u tamošnjim strukturama vlasti, ogorèen je što nema državne politike koja bi ohrabrivala ljude na se vrate, i što niti na jednoj razini ne postoji incijativa kojom bi se  stimulirali ljude da se vraæaju svojim kuæama. „Veæ godinama nosim sa sobom spisak od 550 Hrvata koji žele ponovo živjeti u svom kraju, ali oni nemaju novaca da obnove kuæe i osiguraju sebi osnovne temelje za život“, dodaje on.  
 Mještani s kojima smo prošlog vikenda razgovarali takoðer kažu da je zabluda je da se ljude ne žele vratiti, “samo za to im je potrebno da imaju  kuæu, ali i nešto više od toga“.
Jedan od povratnika je Bruno Mariæ, koji se vratio u Garevac 2002. godine. Kada je èetiri godine prije njega to uradio njegov otac, bio je prvi povratnik u ovo mjesto. „Sada vam izgleda pusto, ali naši ljudi se vraæaju u svoj kraj. Za Svetog Iliju ovdje se okupi nas dvije tisuæe“, kaže nam on. Bruno je nakon povratka u Posavinu otvorio firmu za drvenu ambalažu, a posao nije išao kako je  oèekivao. Nije obeshrabren jer sada vidi novu šansu za povratak života u selo. Nada se da æe zadruga okupiti dvije do tri stotine ljudi, a postoje ljudi porijeklom iz ovog kraja koji takoðer žele ovim putem ulagati u projekat. Stotinjak mještana danas živi širom Evrope, vrlo su uspješni i na njihovu se pomoæ raèuna. Jedan od njih je i Juro Josipoviæ, koji u Austriji živi od prije rata, od 1983. godine. On je u selu napravio novu kuæu. „Imam pet braæe i sestara i svaki tjedan neko od njih dolazi. Kad odem u mirovinu, doæi æu živjeti u Garevac“, kaže Josipoviæ.  On je osigurao i sredstva za izgradnju kapele u selu.
Ali, za one koji ovdje sada žive najvažniji je posao od kojeg se može živjeti. „Imamo veliku želju da pokrenemo voæarstvo i tako oživimo ovaj kraj. Kroz zadrugu i voænjake koje smo zasadili želimo krenuti u veæu proizvodnju jabuka, krušaka, šljiva… Ja u tome vidim buduænost“, dodaje Bruno.
Voditeljica Otvorene kuæe Slavica Šeriæ kaže da je ovo jedan veliki projekat te da se nada da æe „pronaæi“ i mlade ljudi koji æe  željeti da se oko njega angažiraju. Za sada, meðutim, samo tri povratnièke obitelji imaju u selu djecu.   
Devetnaestogodišnji Mato Markoviæ jedini je mladiæ u selu, u koje se sa majkom vratio 2003. godine. „Mjesna zajednica nam je ovdje otvorila Društveni dom u kojem svaki dan mogu koristiti internet“, kaže on. Ponekad Mato ode u Modrièu ili se druži sa vršnjacima iz okolnih izbjeglièkih naselja. Završio je automehanièarski zanat u Odžaku i ne vidi nikakvu moguænost da se zaposli. I za njega bi Zelena oaza mogla biti spas.     

BORBA  ZA POVRAT IMOVINE U REPUBLICI SRPSKOJ

Otvorena kuæa u Garevcu oživjela je prošlog vikenda okupljanjem  èlanova Središnje uprave HKD Napredak i dolaskom gostiju iz raznih krajeva BiH. Župe u Posavini pripadaju Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koja je tokom rata doživjela najveæu tragediju, pa tako ispada da je  èak 63 posto katolika napustilo tu nadbiskupiju, više nego  Banjoluèku biskupiju (62 posto). „Svojim djelovanjem Napredak želi pokazati kako je itekako moguæe raditi i živjeti i u ‘manjinskom okruženju’ – od jedne ruševne kuæe nastao je jedan punkt koji služi svim povratnicima kako bi olakšao njihov svakodnevni život“, kaže  predsjednik Napretka Franjo Topiæ. A, ono što je posebno bitno, dodaje on, jeste to da je HKD Napredak otvoren za sve ljude bez obzira na vjeru i naciju. „Napredak je dokaz da se može živjeti zajedno, a da se pri tome nikome ne smeta“.
U projekte Otvorene kuæe nisu ukljuèeni samo povratnici Hrvati, nego svi koji ovdje žive, ukljuèujuæi i Srbe koji žive u poslijeratnim izbjeglièkim naseljima u blizini. Na projektu Otvorene kuæe, u njegovom Nadzornom odboru, recimo, angažirana je i sestra naèelnika opštine Modrièa, Snježana Krekiæ.
Napredak se, meðutim, u Republici Srpskoj još uvijek bori za povrat svoje imovine. U Garevcu pokušavaju riješiti pitanje vlasništva obnovljene škole koja je prije ovog projekta bila samo ruševina, i okolnog zemljišta, tražeæi od vlasti da budu upisani kao vlasnici ili dobiju na koncesiju jer sve što rade „rade za dobrobit svih ljudi“. Napretkova Zgrada u susjednom Bosanskom Brodu je ruševnom stanju i nema nikakvu namjenu. Središnja uprava HKD Napretka, predsjednik i Podružnica HKD Napretka Bosanski Brod obraæali su se u više navrata institucijama Republike Srpske za povrat doma uz garanciju da æe se dom obnoviti i koristiti za organizaciju kulturnih sadržaja za sve graðane. I u susjednoj Derventi, kao i u Bosanskom Brodu, Središnja uprava se obraæala svim nivoima  vlasti, visokom predstavniku u BiH, ali se i dalje èeka  da se ovi domovi vrate njihovom vlasniku  HKD Napredak.
 

ANTRE
SPAŠAVANJE STARIH ZANATA OD ZABORAVa
Uèesnice tkalaèke radionice u Otvorenoj kuæi osposobljene su se da samostalno tkaju

U sklopu Otvorene kuæe proteklih su se godina održavale tkalaèke radionice kroz koje je educirano 30-tak osoba i 10 grnèarsko-keramièkih radionica kroz koje je prošlo 25 osoba. Mnoge od njih, iako žive na istom podruèju, ranije nisu imale priliku ni da razgovaraju. Na predavanjima koje su držali predavaèi iz Sarajeva i Zagreba, žene sa ovog podruèja uèile su o tome kako geografska raznolikost BiH utièe i na raznolikost nošnji odnosno raznolikosti u materijalu, obliku, ukrasu, stilu… Recimo, košulja èini osnovni dio posavske ženske kako hrvatske, tako i srpske nošnje. Ukrašavane su  raznobojnim perlicama i èipkom, dok su se košulje bošnjaèkih žena u Posavini razlikovale u kroju tako i u naèinu ukrašavanja. Po naèinu nošenja pregaèa kao i nošnji na glavi razlikovale udate od neudatih žena. U prezentacijama na održanim tribinama mogle su se vidjeti i muške posavske nošnje, kao i  opanci od opute koji su bili osnovna obuæa kako u ženskoj tako i muškoj narodnoj nošnji. „Neke od žena koje su uèestvovale u ovim radionicama su se osposobile i sada se samostalno bave tkanjem“, kaže Slavica.