Život i djelo ruskog umjetnika Vladimira Vysockija

U utorak 13. ožujka 2018. godine, u dvorani Napretkovog kulturnog centra u Zagrebu, ruska nacionalna manjina Grada Zagreba organizirala je predstavljanje životnog djela Vladimira Vysockija, jednog od najvećih i najpoznatijih ruskih umjetnika novije generacije. Sve prisutne pozdravila je Galina Kovačević, predstavnica ruske manjine Grada Zagreba predstavivši Borisa Vecerskija, mladog glazbenika na gitari, Rusa s ljubljanskom adresom, koji je izveo nekoliko skladbi Vysockija, te Elenu Ćurčić koja je govorila o životnom i autorskom putu Vladimira Vysockija.
Kako je riječ o ruskom umjetniku koji je svoje najveće uspjehe napravio sredinom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme blokovske podjele svijeta i željezne zavjese, sasvim je razumljivo da se na ovim prostorima relativno malo zna o njemu. Vladimir Vysockij bio je glumac, kantautor, pjesnik, buntovnik. Riječju, pojava. Nije bio miljenik režima. Dapače, ljudi iz vlasti nisu ga voljeli jer su kroz njegove pjesme prepoznavali svoje licemjerje, ali je zato bio miljenik naroda. Njegove su pjesme potajno snimane na kazetofone, pjevale su se na različitim okupljanjima jer je prepoznavao duh naroda, na suptilan način ismijavao ono nakaradno u vlasti. Upravo zato, negovi su koncerti bili sabotirani, filmovi za koje je pisao pjesme neposredno uoči premjere ostajali su bez muzike osakaćeni, a za života uspio je snimiti tek nekoliko ploča, iako je napisao više od 700 pjesama.

Njegov prozor u svijet bila je Marina Vlady, francuska glumica ruskog podrijetla, koja je s njim provela nešto više od dvanaest godina života. Iako je u nekoliko navrata uspio napustiti Sovjetski Savez, nije ostao na Zapadu. Mogao je tamo nastaviti karijeru, ali njegova je želja bila i ostala živjeti u Rusiji. Svu svoju stvaralačku inspiraciju nalazio je u ruskom narodu koji ga je zato volio i poštivao. Kada bi tražili nekoga sličnog njemu na ovim prostorima, a teško je naći, onda bi se moglo reći da je to neka kombinacija vizionara, buntovnika i genijalca poput  Arsena Dedića i Ivice Percla. Umro je 1980. godine od posljedica alkoholizma kojeg je često znao ismijavati u svojim pjesmama, a nakon smrti postaje i miljenik vlasti. Kao „nagradu“ za svoje djelo dobio je spomenik u socrealističkom stilu od čega se užasavao cijeli svoj život. Ipak, kao nagrada, ostaje ljubav publike i naroda koji ga se i danas sjećaju.